Idemo svi sad malo plakati s Novakom Đokovićem!
“Najbolji tenisač svijeta” Novak Đoković još u Wimbledonu, na turniru na kojem se on navodno najbolje osjeća, pokazao je slabost kakvu u njegovim godinama Roger Federer ( srpski mediji stavljaju znak jednakosti između Federera i Đokovića ) sam sebi ni u snu ne bi priuštio, osim eventualnu u slučaju neke teže ozljede, a da je nije prije turnira bio svjestan.
Da se s Đokovićem “nešto događa”, odnosno da je postao ranjiviji nego ikad, potvrdu je on sam dobio na najgorem mjestu na kojem je to želio, na Olimpijskim igrama, s kojih još uvijek nema niti jednu medalju, pa čak ni betonsku, a nismo sigurni da će je ikada imati s obzirom kako novu Olimpijadu treba čekati četiri godine, a Đoković nije više u tinejdžerskim godinama.
Nespremnog i nepripremljenog Novaka Đokovića, zaustavio je na startu veliki povratnik Juan Martin Del Potro s dva puta po 7:6, nakon čega smo vidjeli, kako pišu neki mediji, posebno portali koji zapravo svoju čitanost crpe iz takozvane regije, scene kakve tenis ne pamti. Teatralnost na kakvu je svijet od Đokovića odavno navikao.
Što smo zapravo vidjeli, kako je Đoković, ni prvi ni zadnji puta, izgubio priliku da se kroz olimpijski turnir bori za medalju? Vidjeli smo poraz srpskog tenisača i vidjeli smo scene kakve se često, gotovo u pravilu, mogu vidjeti na Olimpijskim igrama, na kojima su porazi bolniji nego inače, a posebno ako ste toliko umišljeni da ste sami sebe uvjerili kako ste zapravo predodređeni za pobjede. Još jednom se pokazalo da Novak Đoković ne može bez teatralnosti izgubiti jedna ozbiljniji meč i da zagrljaj iz kurtoazije presretnog čovjeka koji ga se drznuo pobijediti ne shvaća sportski već na način da s njim eto u tuzi i bolu sudjeluje čitav svijet. Hrvatski mediji pogotovo. Jesu li svi zaista plakali s Đokovićem?
Naravno da hrvatski mediji nisu zaplakali kad je izgubio Borna Ćorić ili kad su poraženi hrvatski rukometaši, umjesto suza svjedočili smo uglavnom pljuvanju. Kad je FIFA zabranila nastup hrvatskom reprezentativcu Josipu Šimuniću na Svjetskom prvenstvu u Brazilu hrvatski mediji slavili su zajedno sa srpskim, Đoković nije plakao sa Šimunićem.
Kad će Novak Đoković za hrvatske medije biti vrhunski tenisač i ništa drugo, odnosno, kad će Novak Đoković za hrvatske medije prestati biti rezervni reprezentativac “njihove” Hrvatske, ili glavni adut takozvane regije? Đoković je izgubio, pa što? Roger Federer nije ni došao na Olimpijske igre, jedan od najvećih nije se zbog ozljede pojavio vjerojatno na svojim posljednjim Igrama, zar to nije veći gubitak za tenis od poraza teatralnog srpskog tenisača koji misli kako svijet postoji da bi s njim plakao ili se zbog njega i s njim smijao?
Kad smo već kod Novaka Đokovića, sjetimo se kako se radi o tenisaču koji je svojedobno pjevao četničke, dakle, fašističke pjesme, odnosno, pjesme kakve se jednim dijelom u Srbu i u nekim opskurnim tzv. hrvatskim medijima nazivaju antifašističkim. Kad Đoković pjeva četničke pjesme tada nitko, pa ni njegovi navijači iz hrvatskih medija, ne plače, traži se opravdanje i krivac, u svemu osim u Đokoviću.
Što ako je “čitav svijet plakao s Đokovićem” nakon poraza zbog sreće? Zašto bismo bili licemjerni i ne priznali da nam je u najmanju ruku svejedno ako je srpski tenisač izgubio u prvom kolu olimpijskog teniskog turnira ili da nam je jednako žao kao što nam je žao svakog velikog sportaša koji nije uspio ostvariti svoje snove koje je sanjao kroz čitavu svoju karijeru?
Izvor: narod.hr
