Od rata slušamo o potrebi normalizacije odnosa sa Srbijom, oprosta, pomirenja. To su međutim stvari koje moraju biti dvosmjerne. Volja za oprostom mora postojati na obje strane. Bivši predsjednik Srbije Tadić je izrekao ono što se hrvatski političari ne usuđuju izreći: Srbija samo glumi volju za normalizacijom odnosa i pomirenjem, dok Vučić igra svoju igru.

Srbija, naravno, kao i svaka druga država svijeta, ima apsolutno pravo na svoje čelo birati koga god želi. Vučić je demokratski izbor Srbije, i njega ne treba dovoditi u pitanje. Odluka da izaberu bivšeg bliskog suradnika ratnog zločinca Šešelja na čelo vlade, uz drugog istog takvog četničkog vojvodu na čelu države, Tomislava Nikolića, je odluka srpskog naroda. No svaki čovjek, i svaki narod, mora znati da svatko treba snositi odgovornost za svoje odluke. Sloboda u donošenju odluka, suverenost, podrazumijeva i to da ste spremni snositi posljedice svojih odluka, i da ste posljedica svojih odluka svjesni.

Jednako kao što Srbija ima pravo birati kog god želi na svoje čelo, Hrvatska ima suvereno pravo odnositi se prema Srbiji u skladu s njenim izborom. Mi moramo reći, vaš izbor je vaš izbor; naš izbor je da s vama ne želimo imati posla dok god je to vaš izbor, jer kao što vi imate pravo birati sebi čelništvo, mi imamo pravo birati sebi društvo. I Adolf Hitler je bio demokratski izabran. Taj izbor je bio posljedica društvene patologije. Društvena patologija današnje Srbije je vrlo nalik onoj Njemačke od prije nekoliko desetljeća. I uzroci te društvene patologije su slični. I kao što se Njemačka nikad nije pomirila s porazom u Prvom svjetskom ratu dok nije izgubila onaj Drugi, tako se Srbija očito s porazom – ne miri. A isto tako, nije spremna prihvatiti svoju krivicu za taj rat. Tu patologiju Srbije je najbolje još pred rat, pred gotovo trideset godina objasnio veliki srpski intelektualac, koji je pod Miloševićem prognan iz Srbije, Bogdan Bogdanović.

Krivica za zločine je individualna. Odgovornost za rat je kolektivna!

On je u jednom intervjuu, danom za rata, rekao: “Ovi ljudi koji opsedaju Sarajevo svi moraju biti kažnjeni, a celom narodu se mora da utuvi krivica, da se zna ko je kriv – ko nevin, ko je pobednik a ko poražen. Osuda mog naroda je već krenula svetom, mi koji sada živimo vani to svakodnevno osećamo.” U tom intervjuu je još rekao, “Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te nevjerovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije. … I zato ja kao Srbin mislim da je ovog puta dobro za srpski narod da definitivno izgubi ovaj rat, tek nakon toga da se povrati svijesti, ali, prvo da dobije dobre batine. Ponekad su izgubljeni ratovi korisniji od dobijenih. Srbija je najpametnija bila kad je izgubila bitku na Slivnici gdje je isto vodila jedan glupi rat. Kralj Milan je potom abdicirao, prestao da pije, da se kocka (smijeh), posvetio se reorganizovanju vojske, osnovali su Akademiju nauka, pravu, a ne ovakvu, osnovali su Univerzitet, pravi, a ne ovakav.”

Srbija se, očito, ni nakon (djelomičnog) poraza nije povratila svijesti. Mi se međutim ponašamo, od rata na ovamo, kao da smo mi ti koji su rat izgubili i koji se imaju Srbiji za nešto pravdati! A nemamo baš ni za što, jer nismo mi granatirali Čačak i Novi Sad, već Srbija Vukovar, Osijek, Slavonski Brod, Vukovar. I time ne pomažemo ni sebi ni Srbiji.

Kasnije je Bogdanović još rekao, “Ni u snu nisam mogao da verujem da pod stare dane neću moći da razumem svoju naciju, svoj Beograd koji se u svemu ovome tako ružno diskvalifikovao, ćuti, gleda, u njemu KRIKA NEMA. Ne mogu da shvatim da tamo nema više od 200 čestitih, poštenih ljudi, kao što su moji prijatelji iz Beogradskog kruga, da dođu na Terazije i kažu – STOP, mi nismo za ovu vlast i ovaj rat.“

Ali da je 200 ljudi došlo na Terazije, bili bi linčovani! Isto kao što bi bio linčovan svaki Srbin koji bi u Kninu devedesetih ustao protiv ubojstava i progona malobrojnih Hrvata, od kojih je “Krajina” do Oluje posve etnički očišćena. Mi danas pokušavamo, mi u Hrvatskoj, nacija političkih idiota, politički nezrelih i nepismenih ljudi, silom “izjednačiti” krivicu pa kad tko kaže kako je Srbija četnička, vadimo ih da i kod nas ima ovakvih i onakvih, onih koji crtaju slova U, onih koji bi Srbe na vrbe. Mi od drveta ne vidimo šumu! Jer, fašizam u svojoj suštini nije ideologija, niti političko opredjeljenje pojedinca, već kolektivna svijest, bolest i stanje duha nacije kao zajednice. U Hrvatskoj svakako nećete biti izloženi javnom linču širih razmjera ukoliko problematizirate određene aspekte Domovinskog rata, ako kažete da je i Hrvatska djelomično kriva za njega, pa ni ako kažete da je “slučajna država”, ili da je rat bio “građanski”. Čak možete biti izabrani za premijera i nakon toga. Razni Markovine, Pusići, ljudi koji spram Hrvatske imaju otvoreno neprijateljski stav, uredno gostuju na televizijama i istupaju u javnosti sa stavovima koji bi, da je nacija normalnija, naišli na žestoku javnu kritiku i otpor i bili protjerani s javne TV, kao što u Engleskoj ne možete reći javno da je Engleska djelomično kriva za Drugi svjetski rat ili stavljati ratne zločine poput Dresdena u kontekst kojim se na bilo koji način pravda Hitlera. U Srbiji je društvena patologija suprotna od one u Hrvatskoj, gdje prevladava nedostatak nacionalne svijesti, ona je tamo hipertrofirana.

Tražiti nekakvu jedankost krivnje ili uspoređivati stanje u Hrvatskoj i Srbiji je promašeno, jer dok u Hrvatskoj ustaška opcija postoji tek na razini političkog folklora i na marginama društva, posve izvan glavne struje politike i društvene svijesti, dotle je u Srbiji četništvo ono što definira društvenu svijest nacije, te politički i nacionalni diskurs. U Hrvatskoj pak prevladava kmetovsko – podanički odnos prema političkoj stvarnosti, dodatno zagađen antidemokratskim boljševizmom-antifašizmom. Srbija nema kapaciteta ni snage za sagledavanje svoje uloge u zbivanjima u 20. stoljeću, ona je i dalje zakopana u svoje nerealizirane komplekse jugoslavenskog Pijemonta, balkanskog oslobodioca Slavena od germanske vlasti. Panslavizam Srbije ne bi bio opasan da nema jaku potporu u Hrvatskoj, u intelektualnim krugovima, koji su davno još u njoj našli saveznika u svojim nacionalno-emancipatorskim težnjama, kad je opasnost dolazila od Mađara i Austrijanaca. A taj panslavizam je jednako razoran kao i Hitlerov pangermanizam.

“Nadrkana srpska svijest”

Tu je opet dobro konzultirati Bogdanovića, koji odlično detektira korijene takve svijesti: “Vuk Karadžic je i slatka i divna i šaljiva ličnost. Međutim, tragičan nije. On je uvijek dobro živio, jer je umio dobro prodati Nijemcima knjige i rukopise iz starih srpskih manastira. Napravio je moderni srpski jezik, ali i nešto što nije trebao da napravi: jednu nadrkanu srpsku svijest. To mu ne mogu baš tako lako oprostiti. Vuk u Beču, i ja u Beču … Da nije stigao ovamo, skratili bi mu oni naši dolje i onu drugu nogu. Svaki Srbin je u prošlome vijeku imao zavadu sa jednom ili drugom dinastijom, kasnije sa ovom ili onom partijom, pa bi proboravili u Beču po koju godinu života.”

Srpska inteligencija, upravo je ona, poput Vuka, bila u korijenima te “nadrkane srpske svijesti”: “Milošević je za njih bio anđeo božji, oni su ga čekali. Scenarij je opet bio mitološki: pojavi se beznačajna ličnost i oni ga proglase mesijom. Lažni car Šćepan Mali. A tu kašu je zapravo i skuvala srpska inteligencija. Bez srpske inteligencije ne bi bilo Miloševića. Uostalom, sam taj pojam “inteligencija” u zemljama zapadne Evrope je nepoznat, to je ruski pojam, jer Rusi jesu imali inteligenciju, mističnu, revolucionarnu ili reakcionarnu. U srpskoj varijanti to je smiješno i groteskno. Kakva jadna inteligencija! Kakav je inteligent, naprimjer, spomenuti Ćosić, koji ne umije na srpskome dvije suvisle rečenice da sastavi?“

Srbija se mora suočiti s tim da je ona sama i jedina odgovorna za sve ratove na području bivše države. Ona to nije u stanju, a dok nije u stanju, pomirenja ne smije i ne može biti. Kamoli oprosta, jer Srbija nije spremna nama “oprostiti” Oluju. Kad srpski vrh bude dolazio na proslave obljetnice Oluje, i tamo, u Kninu, jasno i glasno rekao da je tragedija Srba u Hrvatskoj posljedica samo i jedino Miloševićeve politike, kad prestanu Jasenovcem pravdati svoje osvajačke pohode, kad se pomire s porazom i prihvate ga, onda možemo tek ozbiljno razgovarati o oprostu, normalizaciji, pomirenju. Ovako, Hrvatska liči na ženu koju je muž zlostavljao, pijan mlatio i izbacio iz kuće, optužio je da ga je napustila i krenuo je ubiti, dobio po nosu, ali ona sad svejedno razmišlja jednim dijelom mozga kako “je bilo lijepo s njim” (taj dio mozga su oni koji pričaju kako je u Jugi bilo jako lijepo), kako je možda ipak ona nešto skrivila iako ni sama ne zna što (to su priče antifašista kako je Oluja bila zločin i kako smo se mi zapravo “otcijepili”), i jedan (antifašistički) dio nje bi mu se rado vratio. Iako on i dalje samo razmišlja kako će joj se osvetiti za poniženje, i dalje pije, i dalje je začaran nacionalnim trubama davnih ratova i opojnim mirisom Svetosavlja.

Dok ne postoji kolektivna svijest u Srbiji o vlastitoj krivici, ne može biti iskrenog pomirenja

No situacija je u Srbiji takva da ona i dalje živi u uvjerenju kako nije ništa pod nebom skrivila, kako su za rat krive ustaše, na otvoreno četnikovanje svojih lidera odgovara “pa imate i vi ustaša”, uz sekundiranje retardiranog i kognitivno zakinutog dijela javnosti u Hrvatskoj koji će potvrditi, “tako je, svi smo isti, niko nije kriv, mir, mir”. Na svakog u Srbiji tko bi se drznuo reći da je ratove skrivila samo, jedino i isključivo Srbija srušilo bi se drvlje i kamenje i njemu više ne bi bilo života u Srbiji, i to je problem, ne broj ovakvih i onakvih ovdje i tamo. Problem je društvena klima.

Ministar rada Srbije Aleksandar Vulin je jučer rekao, “Tadić se proslavio onim svojim isprikama Hrvatskoj. Nitko to od njega nije tražio, Hrvati to nisu očekivali. Srbi pogotovo to nisu tražili i očekivali. On je izišao i rekao da smo mi za prsa krivlji za rat. Ne znam kako je odredio koja je veličina tih prsa i kako je došao do toga da smo mi krivlji za rat. Odlično je ako ste bivši predsjednik, još pljunete po Srbiji i ako je moguće kažete da je Vučić ratni zločinac i zlikovac. Daje se opravdanje politici naših susjeda da smo svi krivi. Nismo svi krivi, ne pristajem na te simetrije“. Hrvatska je ta koja ne smije pristajati ni na kakve simetrije, no ona to ne želi! Umjesto da jasno kažemo Srbiji kako stoje stvari, da nikakve “podjele krivice” i “individualizacije krivnje” tu nema i da se Srbija kao kolektivni entitet mora suočiti sa svojom kolektivnom odgovornošću, kao što je morala i Njemačka, mi ih svojim “antifašizmom” podržavamo u ludilu.

Vulin je tek vrh ledene sante, Tadić se zbog te izjave našao na listi “ustaša”, uz Milanovića, Pavelića, Tita, a po novom i – Junckera. Razmjere ludila koje se ponovo kao i osamdesetih širi Srbijom upravo pokazuju reakcije javnosti na Junckerovu “košaricu” Vučiću kad mu je ovaj išao tužakati Milanovića. Svaki Hrvat je ustaša, ako ne podržava velikorspsku stvar. Svaki Europljanin je sumnjivac i smutljivac, agent Novog svjetskog poretka, Amerikanci ništa ne rade osim što sanjaju kako će satrati moćnu i slobodarsku Srbiju. Razina paranoje Sjeverna Koreja, master level.

Krvavi tragovi

Davno je Danica Drašković rekla, “Išli smo u Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, pa najzad na Kosovo. I šta smo uradili? Poraženi svuda isterani smo iz Slovenije, Hrvatske, iz Bosne i naravno i sa Kosova. Ostavili smo krvave zločinačke tragove za sobom koji se sada otkrivaju po Haškom tribunalu, na suđenjima našim političkim i vojnim komandantima. Već dvanaest godina razvlačimo poraze, ne priznajemo da smo krivi, da smo zločinci, agresori, da smo u tuđe zemlje slali vojsku i kriminalce, ubijali, pljačkali, palili, rušili, silovali… Hoćemo da to prodamo svetu kao patriotizam, odbranu naroda i teritorija, ali ne ide. Surova istina groblja na tom putu od Knina, Vukovara, Srebrenice, Sarajeva do Kosova, hladnjače pune Albanskih civila po jezerima Srbije, policijski poligoni puni sakrivenih prenetih sa Kosova leševa Albanaca, opljačkane banke, porušene kuće, rasturene porodice, to su tragovi naše sramote koji govore na svim jezicima sveta i jasno opisuju udruženi zločinacki poduhvat, baš kako su rekli haški tužioci.

Evropa je u svemu u pravu, mi smo u svemu krivi i moramo prihvatiti ne sedam nego i sedamdeset sedam zahteva da nas prime u članstvo i da budemo bar malo amnestirani za sve sto šmo radili i uradili u zadnje dve decenije. Sedam tačaka je sedam slamki spasa za Srbiju, izbavljenja i ozdravljenja, povratka u civilizovani svet. Svih sedam je u našem interesu, nijedan nije na štetu ni naroda ni države.“

Minimum koji Hrvatska mora uraditi je utuviti Srbiji u glavu ono što im je poručivala Danica, Bogdanović, brojni pametni Srbi. Svi su oni označeni, međutim, kao nacionalni izdajnici i neki su, poput Bogdanovića, morali bježati iz Srbije da ne bi poput Stambolića završili u plitkom grobu na Fruškoj gori. Hrvatska mora inzistirati na tome da pomirenja nema dok Srbija ne provede denacifikaciju prije svega, dakle dok ne ukloni iz političkog života sve koji su sudjelovali u agresiji na nju – Vulina, Vučića, Dačića, Tomu Nikolića, i bezbroj drugih. Mi na to imamo ne samo puno moralno pravo, nego je to naša moralna obaveza prema sebi i prema Srbiji. Ako Srbija to ne želi, u redu. Ali onda ih treba tretirati onako kako je rekao Bogdanović – kao “poslednje balkanske Indijance u Europi”. Reći im da im u civiliziranoj Europi s takvim likovima mjesta nema. I odrediti im granice rezervata.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save