DON TOMISLAV TOPČIĆ: Abortus je suvremeni holokaust
U današnjem “modernističkom” svijetu koji je natopljen nedužnom krvlju abortirane (ubijene) djece, kršćani vjernici udruženi sa svim ljudima dobre volje moraju se hrabro i odvažno odazvati, u duhovnu borbu (molitva i post) protiv abortusa.
Marketinški stručnjaci služeći se lažima, a znamo tko je otac laži, uspjeli su putem neobjektivnih medija pridobiti američku javnost za “pravo” na neograničeni abortus (zločin). Napominjem da oko 13% američke i britanske javnosti ne vjeruje današnjim “demokratskim”medijima. Vodeći američki a time i svjetski neobjektivni mediji u svojim prljavim (krvavim) rukama i nečistoj savjesti, pozivajući se na “demokratsko pravo”odnosno “slobodu na izbor”; omogućili su nesretnim i izgubljenim ženama i djevojkama kontrolu na svojim tijelom.
Pri tom su skrenuli pozornost svjetske javnosti u svezi nekoliko ključnih pitanja i odgovora, što se pri tom događa sa ženama i djevojkama koje pristaju na abortus i njihovoj nerođenoj djeci. Kroz koje sve stresove i psihičke i duševne traume prolaze te nesretne žene i djevojke, koje su još mnoge od njih maloljetnice. Abortus koji je ujedno i zločin mirne duše možemo usporediti s modernim holokaustom u današnjem tzv. demokratskom svijetu, sličnim s onim koji se dogodio u Europi za vrijeme Drugoga svjetskog rata.
David Kupelian u svojoj knjizi: “Marketing zla”, a posebno u poglavlju:” Krvave ispovijesti” (str. 195.-218.) piše kako su lažljivi marketinški (medijski) stručnjaci za javnost pridobili lakovjernu Ameriku odnosno njene građane za “demokratsko pravo” na “izbor” u svezi neograničenog abortusa, ili bolje rečeno zločina nad nedužnom djecom. U proteklom stoljeću tijekom nemirnih šezdesetih godina mala skupina nesavjesnih (nedobronamjernih) “demokratskih” aktivista započela je besprimjernu marketinšku kampanju “pravo” na neograničeni abortus (zločin).
Cilj im je bio dvostruk: na koji način pridobiti (osvojiti) američke medije a time i javnost pridobiti za svoju prljavu marketinšku kapanju, kako bi mogli promijeniti nacionalne zakone o neograničenom “pravu” o abortusu (zločinu). Na žalost uspjeli su u legaliziranju “prava” na abortus u svih pedeset saveznih država SDA-a. Poslije odluke Vrhovnog suda u poznatom kontroverznom slučaju Roe protiv Wadea (1973.), mnogi su američki “liječnici” izvršili više od četrdeset milijuna abortusa (zločina) nad nedužnom djecom.
Što sve jadne žene i djevojke proživljavaju, i kroz sve koje psihičke i duševne traume prolaze nakon pobačaja, o tome marketinški stručnjaci šute. Pius Stossel u svojoj knjizi:”Mirjam…zašto plačeš?” govori nam o traumama pobačaja i njegovim posljedicama (Post-Abortion-Syndrom?). A što tek proživljavaju abortirana djeca, o tome nam najbolje govori nijemi krik nerođene (pobačene) djece.
Na žalost mnogi su se liječnici koji vrše abortus (zločin) obogatili, kao i farmaceutska industrija koja od dijelova tijela abortirane (ubijene) djece prave razne masti za njegu tijela i lica. Drugim riječima abortus je u današnjem nehumanom svijetu postao veoma unosan posao. Možemo li na nečijoj tragediji ili nesreći graditi svoju sreću i napredak? Očito ne možemo, jer kad tad moramo manje više svi snositi posljedice i odgovarati za ta neljudska zlodjela.
Kad kažem manje više svi, onda mislim i na one koje s jedne strane odobravaju i izvršavaju abortus (zločin), i one koji nijemo o svemu tome šute, i ništa konkretno ne poduzimaju u zakonskim okvirima da bi se taj zločin nad nedužnom djecom spriječio. Bernard Nathanson “uspoređuje američki holokaust putem abortusa s onim koji se dogodio u Europi tijekom Drugoga svjetskog rata.” (David Kupelian, Marketing zla, str. 211.). Nisu samo američke bebe postale očigledno žrtve holokausta putem abortusa (zločina), nego sve bebe u tzv. humanom ” svijetu”. Očigledno je da je današnja ljudska savjest pozaspala i slijepa pred očiglednim zločinom koji se izvršava nad nedužnom (nerođenom) djecom. Na koji način probuditi ljudsku savjest koja je uronila u duboki san (duhovnu komu)? Postoji jednostavno rješenje, a riječ je o duhovnom obraćenju i povratku Bogu.
U svome dugogodišnjem pastoralnom djelovanju među bolesnima i umirućima u KBC-u-Split, susreo sam se s mnogim ženama i djevojkama koje su se “odlučile” za pobačaj. Mnoge od tih nesretnih žena i djevojaka su pod pritiskom članova svoje bliže ili daljnje rodbine, uključujući prijatelje i susjede izvršile pobačaj. One su htjele sačuvati svoje dijete koje su nosile u svojoj majčinskoj utrobi i u svom srcu ga duboko osjećale. U njima je došao do izražaja majčinski instinkt, koji se bunio protiv abortusa (zločina).
Na žalost nisu se mogle nositi pod pritiskom i teretom javnosti koja je na njih izvršila veliki pritisak u svezi pobačaja. Drugim riječima one nisu mogle potpuno “svjesno i odgovorno” donositi odluke za ili protiv pobačaja, jer su toliko bile psihički i duševno shrvane i emocionalno satrvene. Na žalost ima i onih koje potpuno mirne savjesti idu na pobačaj, bez trunke Božjeg straha i ljudskog srama u sebi. U razgovoru s takvim ženama i djevojkama, koje nažalost sebe smatraju i doživljavaju kao “istinske kršćanke i vjernice”, u pokušaju da ih odvratim od abortusa (zločina) doživio sam neugodnosti i vrijeđanja. Ljudska preuzetnost ih je potpuno zaslijepila jer unaprijed žele opravdati svoj grijeh (abortus), govoreći da će se naknadno ispovjediti, i sve će im biti oprošteno.
Naš Bog uvijek prašta jer je pun milosrđa i ljubavi prema nama grješnicima, međutim kršćani vjernici ne bi smjeli njegovo milosrđe zloupotrebljavati. Bog je milosrdan ali i pravedan, a mi kao slobodna bića moramo snositi odgovornost za svoja zo(djela). Nažalost ne razmišljaju te jadnice hoće li uopće imati mogućnost za sakrament oprosta (svetu ispovijed), jer život je uvije nepredvidiv i pun iznađenja. Uvijek moramo biti duhovno budni i ne živjeti u smrtnim grijesima, jer kao ljudi uvijek možemo smrtno stradati bilo u prometu, do moždanog udara, infarkta…
Molitva i post su najjače oruđe protiv pobačaja, međutim nužno je potrebno unutar naših hrvatskih bolnica oformiti jedan tim stručnjaka npr. liječnici, psihijatri, pravnici, svećenici… koji bi imao savjetodavnu ulogu. Tom timu ljudi potrebno je dati jedan prikladan prostor u kojem će moći obavljati razgovore sa ženama i djevojkama koje su se odlučile za izvršenje pobačaja. Nameće se samo pitanje gdje tu prostoriju smjestiti: u krugu bolnice, ili na odjelu za rodilište, ili pak u sklopu bolničke kapele?
DON TOMISLAV TOPČIĆ/MISIJA