Dogovorom HDZ-a i MOST-a Hrvatska je relativno brzo dobila novu Vladu koja s obzirom na personalni izbor ministara što ga je izvršio Andrej Plenković zaslužuje posebnu poznornost i analizu. Kao novi predsjednik HDZ-a s reputacijom već afirmiranog europarlamentarca Andrej Plenković je nakon debakla Karamarkove koalicijske Vlade s uvoznim premijerom Oreškovićem obećavao i u izbornoj kampanji čak najavljivao novi smjer stranke, kako bi zemlja izašla iz dugogodišnje političke, gospodarske, socijalne pa i moralne krize.

Loš znak prije objavljivanja sastava nove Vlade bilo je imenovanje Davora Božinovića predstojnikom Ureda premijera. Kao prvo, Davor Božinović bivši ministar obrane u Vladi Jadranke Kosor i dugogodišnji diplomat na prošlim saborskim izborima nije uspio osvojiti više od oko 400 preferencijalnih glasova, pa tako nije postao zastupnik. Unatoč tome Andrej Plenković ga je odmah u početku uzeo za posebnog savjetnika, jer mu je očito bio nametnut, budući da se Davor Božinović nije istaknuo nekim posebnim zaslugama, osim što je kao bivši činovnik u komunističkoj vladi u novoj Hrvatskoj napredovao po kadrovskoj liniji struktura iz bivšeg režima. Druga naznaka da je Andrej Plenković potpao pod utjecaj utjecajnih lobija koji iz pozadine dirigiraju i upravljaju ovom zemljom dovevši je na rub bankrota je prihvaćanje iskusnog političkog manipulatora Vladimira Šeksa kao predsjednika Savjetodavnog vijeća HDZ-a sastavljenog i od osoba odgovornih na ovaj ili onaj način što je Hrvatska dovedena u sadašnje stanje.

S takvim uvodnim potezima Andrej Plenković je sastavio novu Vladu od 20 ministarstava, od kojih su četiri pripala koalicijskom partneru MOST-u. Već sama činjenica da Vlada ima čak 20 ministarstava, pa tako po njihovom broju Hrvatska ima jednu od vlada s najviše ministarstava u Europi ukazuje da barem što se tiče štednje mandatar nije ponudio ništa novo. Za usporedbu Španjolska kao turistička velesila s mnogo manje ministarstava nema čak ni ministarstvo turizma. Ono što je međutim mnogo intrigantnije jest sastav te pretežito HDZ-ovske Vlade. Naravno, budući da se radi o vodećoj hrvatskoj stožernoj stranci ključno političko pitanje bilo je hoće li Andrej Plenković zadržati dosadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i ako će ga mijenjati koju osobu će postaviti na njegovo mjesto. Po svim pokazateljima, ako se govoroi o biračkom tijelu HDZ-a, Zlatko Hasanbegović se svojim beskompromisnim potezima u raspodjeli proračuna s kojim je raspolagalo njegovo ministarstvo potvrdio kao najpopularniji ministar prethodne vlade. Upravo zbog toga što je zatvorio proračunsku slavinu brojnim udrugama i agencijama ljevičarske provenijencije postao je glavna meta vodećih tiskovnih i elektroničkih medija, a preko njihovih eksponenata Hrvatska je bila podvrgnuta pritiscima iz inozemstva pod lažnim optužbama da u zemlji buja ekstremni nacionalizam.

Plenkovićeva vjerodostojnost i njegov politički integritet počivala je na njegovoj odluci hoće li zadržati ministra kulture ili će ga zamijeniti Ninom Obuljen Koržinek koja je u prethodnim vladama obavljala činovničke funkcije u tom ministarstvu. Iako je sam Andrej Plenković izjavljivao kako mediji ne će određivati tko će dobiti ministarsku funkciju, upravo su mediji, ali ne samo oni, dva tjedna uoči objavljivanja nove Vlade najavili da će upravo ona naslijediti Zlatka Hasanbegovića. Štoviše, Andrej Plenković je eliminacijom Zlatka Hasanbegovića popustio pritisku zastupnika manjina Milorada Pupovca i Furija Radina da mu ne će dati podršku ako zadrži dosadašnjeg ministra kulture, čime je njima dao važnost koju nikako ne bi smjeli imati i po duhu europskih konvencija o nacionalnim manjinama. S obzirom da je Nina Obuljen Koržinek umiješana u malverzacije oko dodjele sredstava iz Ministarstva kulture, savim je očito da u ovom slučaju ona nije, bez obzira što o njoj izjavljivao, bila izbor samog Plenkovića nego struktura koje upravljaju njime.

To međutim nije jedino sporno ministarsko mjesto u novoj hrvatskoj Vladi, jer je Andrej Plenković u nekoiliko slučajeva jednostavno prešao preko izbornih rezultata pojedinih hadezeovaca i posegnuo za osobama izvan stranačkog kruga. Klasičan je primjer nove ministrice gospodarstva Martine Dalić koja slovi kao eksponent neoliberalnih krugova, zatim novog ministra znanosti Pave Barišića s hipotekom sumnjivih poslova. Upitno je zašto je ovako ili onako uspješnog mijenjao ministra turizma Antona Klimana, pa čak i ministra vanjskih i europskih poslova Mira Kovača koji su, iako na potcijenjenim mjestima na izbornim listama, privukli najviše preferencijalnih glasova u svojim izbornim jedinicama. Andrej Plenković pri sastavljanju Vlade očito nije mnogo držao do biračke baze pa je tako doveo u pitanje svoj autoritet u samom HDZ-u. U ovakvoj situaciji u nekoj europskoj demokratski uređenoj stranci rukovodeće tijelo, a u slučaju HDZ-a to je Predsjedništvo, ako ne bi postavilo pitanje povjerenja predsjedniku stranke onda bi barem izrazilo neslaganje s načinom kako je on rješavao ministarsku personalnu politiku. To se međutim u HDZ-u ne će dogoditi, jer kao ni većina drugih hrvatskih političkih stranaka HDZ nije demokratski nego autokratski ustrojena stranka.

Ostajući na razini političke korektnosti Andreju Plenkoviću s ovako okrnjenim autoritetom u svojoj stranci treba ostaviti klasičnih 100 dana da se vidi koliko će od ambicioznog programa Vlade pokušati ostvariti u tom početnom razdoblju. Tu se pak javlja uloga MOST-a kao hoćeš nećeš izvjesnog korektiva većinske stranke koja je ipak morala prihvatiti sedam uvjeta što ga je Božo Petrov postavio kao uvjet za suradnju u novoj Vladi. To je međutim druga tema u kojoj će najvažnije pitanje biti jesu li mostovci stvarno za reforme ili će im biti važnije fotelje.

Vjekoslav Krsnik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save