Referendum o braku je nužan – provjerite zašto
Ako stvari postavimo tako da ustvrdimo kako heteroseksualci u RH imaju pravo na brak, i sada to isto pravo uskraćuju istospolnim osobama, tim više što ih davanje toga prava ništa ne košta, ispada da su ti neki heteroseksualci stvarno zločesti ljudi (epitete kojima ih časte, možete pronaći na internetu).
{jathumbnail off}No, čudno je što to mišljenje imaju i heteroseksualci. Danas vidjeh jedan bračni par s bebom kako s izrazom gađenja prolaze pored jednog štanda „U ime obitelji“ dajući time do znanja da ono što ova inicijativa nastoji ostvariti možemo svrstati pod rubriku „Vjerovali ili ne.“ I onda kada se laž da je homoseksualni “brak” i heteroseksualni brak isto, ponovi stotinu puta, ona postaje „istina“ u koju se više ne sumnja. Oni koji sumnjaju očito nisu normalni.
Pročitajte kako bi ozakonjivanje homoseksualnog “braka” utjecalo na društvo u cjelini u osvrtu Ervina Budiselića.
Referendum „U ime obitelji“ i budućnost Hrvatske
Potrebno je još jednom pojasniti kako proširivanje definicije braka na istospolne osobe uistinu mijenja položaj braka za heteroseksualne parove. Brak je, naime, „javno-privatno partnerstvo,“ da se izrazim ekonomskim rječnikom, jer ima svoju privatnu i društvenu dimenziju. Davanjem prava istpospolnim osobama na brak, privatna dimenzija braka heteroseksualnih građana RH se neće ni u čemu promijeniti. I dalje će stvari ići svojim tokom. No, problem nastaje u društvenoj dimenziji braka o kojoj se ništa ne govori (pretpostavljam namjerno), u kojoj će doći do stvarnih promjena za život svih građana. Brak nije samo privatna stvar dvoje ljudi niti je to institucija ograničena na četiri zida nečije kuće. Brak kao institucija muškarca i žene definira obitelj, a obitelj kao takva preljeva se u strukture društva.
Heteroseksualni brak jasno definira što je muškarac a što žena – samo biološki muškarac naziva se muškarcem, a samo biološka žena smatra se ženom. Heteroseksualni brak jasno definira da je muško otac/muž, a žensko majka/žena. Djeca koja se rađaju u takvim obiteljima, ako su po spolu muško, onda se smatraju sinovima, a žene kćerima. Takve definicije prelijevaju se i u društvo gdje društvo u skladu s tim shvaćanjem razumijeva čovjeka, njegove biološke datosti, bračne i roditeljske uloge itd.
Iz ovog što sam sada naveo, vidljivo je da se ovdje radi o jednom antropološkom gledištu na čovjeka na kojem je utemeljeno naše društvo. I što bi se dogodilo kada bi naše društvo prihvatilo ideju da brak ne mora biti samo zajednica muškarca i žene (ja bih dodao, samo jednog biološkog muškarca i jedne biološke žene)? Pa u prvom trenutku ništa, osim što bi pojedini dijelovi društva slavili činjenicu da smo stali uz bok naprednim zapadnim zemljama koje gaje ideju ljudskih prava, no ubrzo bi se naše DRUŠTVO našlo pred pitanjem kako definirati što je muško, a što žensko, tko je muž, a tko žena, i što znaci biti otac, a što majka (djecu ovdje i ne spominjem, ali to ne znači da je to nebitna tema u ovome kontekstu). Reći da brak NIJE SAMO zajednica muškarca i žene, znači postaviti nanovo pitanje što uopće znače ti pojmovi „muško“, „žensko,“ „muž,“ „žena,“ „otac,“ „majka.“
Kako su društva koja su legalizirala i dala jednakopravni položaj istospolnim brakovima odgovorila na ova pitanja, možemo vidjeti ako „prosurfamo“ internetom i ovdje pobliže nemam namjeru govoriti o tome. I tu dolazimo do tvrdnje koju ističem od početka strke ovo uvođenja 4. modula ZO-a: ovdje se prvenstveno radi o sukobu dvaju svjetonazora koji imaju različito poimanje i gledanje na čovjeka. Jednom kada se „minira“ heteroseksualno poimanje gore navedenih pojmova, priznavanjem istospolne zajednice kao „braka“ slijedi rekonstrukcija svih ostalih zakona u skladu s homoseksualnim viđenjem tih pojmova. Valja podsjetiti da su heteroseksualne i homoseksualne definicije muškog i ženskog, muza i žene, očeva i majki, nepomirljivo različite. Stoga je i iluzorno kada se poziva na suživot, toleranciju i „ljubav“ kao osnovnu društvenu vrijednost, jer ako nešto nekoga isključuje, onda se s time ne može imati suživot niti se može tolerirati. U ovome slučaju, homoseksualno shvaćanje ovih pojmova isključuje heteroseksualno i obrnuto. To je potrebno jasno istaknuti, jer većinska heteroseksualna populacija ima pravo znati kakvo ih društveno uređenje čeka ako tolerantno prihvate uvođenje u zakon definicije braka koja prestaje biti zajednica muškarca i žene.
Upravo su zato začuđujuće izjave pojedinih boraca za demokraciju koji ovakvu inicijativu karakteriziraju kao „pokušaj uskraćivanja davanja ljudskih prava pojedinim članovima društva,“ kao „nasilje većine nad manjinom,“ nametanje nečijeg privatnog mišljenja i stila života drugima,“ i tome sl., čudeći se ideji da se većina građana demokratski izjasni oko nekog pitanja. Odjednom demokracija kao vladavina većine postaje problem. Međutim, Ukoliko većina odluči da je brak zajednica muškarca i žene, onda će svi građani RH morati živjeti u skladu s time. Ako većina odluči drugačije, onda će svi građani u RH morati živjeti u skladu s tom i takvom odlukom. Ono što smo do sada nazivali „demokracijom,“ sada se to zove „nasilje većine.“ Čovjek ovih dana uistinu više ne može biti siguran u ništa.
Jedino razumno, pravedno i pošteno rješenje bilo bi dati gay populaciji zakonska prava da uredi privatno svoj život kako žele, ali bez da njihovo viđenje obitelji i braka mijenja išta u društvenoj sferi braka i obitelji (dakle, bez rekonstrukcije pojmova muško-žensko, muž-žena, otac-majka, brak-obitelj itd. u skladu s rodnom ideologijom). Na taj način te dvije „zajednice“ mogle bi živjeti jedna pored druge u skladu sa svojim svjetonazorom. Svaka zajednica bi unutar svoje privatne sfere prakticirala svoju ideju „braka“, a u društvenoj sferi i dalje bi prevladavao svjetonazor većine što je u skladu s demokratskim pravom većine da odlučuje o svojem društvenom uređenju. Alternativa ovome jest prihvaćanje istospolnih brakova, no takav potez nužno vodi u rekonstrukciju društva u skladu s rodnom ideologijom budući da brak ima i društvenu dimenziju.
Ervin Budiselić
