Gaf do gafa u hrvatskoj politici
Hrvatski premijer Plenković najmanje je pozvana osoba da se petlja u pitanja rješavanja složenog gordijskog čvora istočnoukrajinske politike i da u takvim okolnostima nudi model hrvatskog rješenja integracije okupiranoga teritorija. A što se Orepića tiče, on je pošten čovjek, ali ne poznaje političku abecedu
Teško je naći pravo objašnjenje sve češćim gafovima u hrvatskom političkom vrhu. Za neke od gafova vodećih hrvatskih političara mogli bismo reći da predstavljaju klasični “faux pas”, pomanjkanje političkog takta, nedostatak političke mudrosti. U takve za političke čelnike neprimjerene istupe svakako treba navesti izjavu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića prilikom službenog posjeta Ukrajini. Tom prilikom Plenković je rekao da su “nezakonitim pripajanjem Krima i sukobom u istočnoj Ukrajini dovedene u pitanje temeljne postavke mira i stabilnosti u Europi”. Nadalje, predsjednik Vlade je ponudio Ukrajincima savjetodavne usluge u rješavanju problema s okupiranim teritorijem rekavši da je Hrvatska također imala sličnu situaciju te da može “pomoći da se olakšaju procesi kako bi se pokrajine Donjeck i Luhansk vratile u ustavnopravni poredak Ukrajine”. Kao prvo, premijer je ovakve i slične izjave trebao prepustiti svome ministru vanjskih poslova. No, on je očito odlučio nastaviti Sanaderovu politiku u kojoj premijer kreira unutarnju i vanjsku politiku države. Premijer nije pobliže obrazložio kako bi to Hrvatska mogla pomoći da Ukrajina vrati Donjeck i Luhansk u svoj ustavno-pravni poredak.
Razumljivo je da je nakon ovakve izjave uslijedila oštra kanonada iz ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Uz klasično upozorenje “bilo bi vam bolje da se bavite vlastitim poslovima”, stiglo je rusko službeno objašnjenje hrvatske integracije okupiranog teritorija tijekom vojnih operacija Bljesak i Oluja u kojima je, tvrdi rusko Ministarstvo vanjskih poslova, “protjerano 250 tisuća Srba”. Rusi su time izravno poručili hrvatskoj političkoj vrhušci da bi im bilo pametnije rješavati svoje vlastite probleme i ne petljati se u njihov spor s Ukrajinom. Plenković je lakonski ozbiljno upozorenje iz Kremlja okarakterizirao kao “komentar s niže razine”, što samo potvrđuje njegovu političku nezrelost, odnosno bojazan stručnjaka da će ostati bruxelleska marioneta. Nije valjda Plenković očekivao da će mu se osobno obratiti Putin ili Lavrov. Na žalost, premijerova je nepromišljena izjava dovela do nepotrebnog zahlađenja hrvatsko-ruskih odnosa, što nam u ovako uzburkanoj situaciji za Hrvatsku nije dobro. Premijerove riječi samohvale da se “bavi ozbiljnom vanjskom politikom” mogle bi se korigirati u duhu sugestije koje mu je preporučilo rusko Ministarstvo vanjskih poslova da bi mu bilo pametnije rješavati vlastite probleme u državi. Nakon Karamarkove bliske suradnje s Rusima, dobili smo u vladavini iste stranke dijametralno suprotstavljenu situaciju. U takvim prilikama sjećam se one pametne primjedbe Vladka Mačeka da je u trenucima kada se veliki tuku, malima mjesto pod stolovima.
Plenkovićeva tvrdnja da je pripajanjem Krima narušena stabilnost u Europi može se okarakterizirati kao primjer nezrelog političkog prosuđivanja. Nije riječ o početku novih političkih potresa i perturbacija, nego o završetku jednog procesa koji je uvjetovan raspadom Sovjetskog Saveza u kojem je slučaj Krim stavljanje završne točke. Na koncu, zaboravljena je činjenica da je Krim povijesno gledano imao poseban status u okvirima bivšeg Sovjetskog Saveza te da se preko 95 posto građana Krima prije nepune tri godine izjasnilo na referendumu za pripajanje Rusiji. Demokratska volja naroda trebala bi se poštivati. Kakva će biti budućnost istočnog dijela Ukrajine, tzv. Donjeckog bazena, u kojem živi 45 posto Rusa, ovisit će naravno o utjecaju Rusije, ali i o razboritosti ukrajinske politike. U svakom slučaju hrvatski premijer Plenković najmanje je pozvana osoba da se petlja u pitanja rješavanja složenog gordijskog čvora istočnoukrajinske politike i da u takvim okolnostima nudi model hrvatskog rješenja integracije okupiranoga teritorija. Uz svu simpatiju prema ukrajinskom narodu, ne smije se zaboraviti na građanska prava tamošnjih Rusa koja baš nisu bila na visokoj razini.
U veliki gaf u unutarnjoj politici treba svakako navesti Plenkovićevu bezrezervnu podršku ministru znanosti dr. Pavi Barišiću koji je optužen za plagiranje. Plenković je odgovorio medijima da neće smijeniti ministra Barišića čak i ako Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju donese odluku da je ministar dr. Barišić počinio plagijat. Premijer nažalost nastavlja lošu političku praksu političara u ignoriranju etike te potvrđuje da ni njemu moral neće biti značajan čimbenik u političkom djelovanju.
U težak politički gaf spada i optužba ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića da je Ustavni sud najveća prijetnja sigurnosti Hrvatske. Čak i kad bi sve bilo točno što kaže ministar Orepić, njegova je izjava nepromišljeni gaf, jer izravno narušava strukturu trodiobe vlasti. Kao i u svim demokratskim zemljama tako i u Hrvatskoj imamo zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Zakonodavnu vlast čini Hrvatski sabor, a predsjednica Republike Hrvatske i Vlada Republike Hrvatske predstavljaju izvršnu vlast. Sudbenu vlast provode Ustavni, Vrhovni i ostali sudovi. Nezgodno je kada ministar unutarnjih poslova u javnost iznosi kompromitirajuće podatke o ustavnom sucu Davorinu Mlakaru koji je došao iz kvote HDZ-a. Mlakaru se prigovara da je navodno primio mito od 210 tisuća eura, da se lažno predstavljao kao Gordan Dolović. Ako je sve točno što je naveo ministar unutarnjih poslova, nije pametno optuživati zbog jednog suca Ustavni sud kao cjelinu. Primjerenije bi bilo s novim koalicijskim partnerima pokrenuti postupak razrješenja članova Ustavnog suda sukladno zakonskoj proceduri. Orepić je pošten čovjek, ali njegovi gafovi potvrđuju da ne poznaje elementarnu političku abecedu.
Ostaje otvoreno pitanje je li izjavu Kolinde Grabar Kitarović moguće okarakterizirati također kao politički “faux pas”. Predsjednica je, naime, nakon sigurnosnog foruma NATO-a, održanog u kanadskom gradu Halifaxu, u intervju za Defense News negativno ocijenila razvoj islama u Bosni i Hercegovini: “Islam koji smo poznavali u BiH mijenja se, postaje radikaliziraniji, posebno u seoskim područjima, mijenja se način života, čak i izgled ljudi u smislu načina oblačenja i ponašanja i mnogo rigidnije interpretacije vrijednosti islama”. Ako je radikalna interpretacija islama u BiH doista sigurnosna prijetnja Republici Hrvatskoj s obzirom na činjenicu da obje države imaju zajedničku granicu od tisuću kilometara, onda nije primjereno da se o tome govori u novinama. To su ipak teme za raspravu na zatvorenim sastancima u okviru NATO saveza. Predsjednica je također trebala imati na umu da Hrvatska ipak nije tako značajan čimbenik NATO saveza da bi trebala izlijetati s takvom izjavom o radikalizaciji islama u Bosni i Hercegovini. U takvim slučajevima je tiha diplomacija primjerenija metoda za rješenje problema nego što je zaoštravanje situacije kroz medije. Za sigurnost Hrvatske je irelevantno hoće li muslimanske žene u susjednoj državi nositi hidžab ili će dolaziti na hrvatske plaže u bikinijima ili u burkinijima. Iako je predsjednica možda detektirala neke probleme vezane uz interpretaciju islama u BiH, njezina izjava ipak ne odslikava stvarno stanje stvari, a može samo pridonijeti da nam idućeg ljeta plaže na Jadranu ostanu puste i prazne.
Član Predsjedništva BiH dr. Dragan Čović neizravno je uputio kritiku hrvatskoj predsjednici rekavši da ne treba pretjerivati u pogledu traženja radikalnih segmenata islama u Bosni i Hercegovini, jer tamošnji Mešihat islamske zajednice poduzima odlučne korake u sprječavanju radikalnih elemenata. Čović je ipak svjestan da Hrvati trebaju živjeti sa susjedima muslimanima i da je odmjerenost u karakterizaciji tamošnje islamske religije bolja opcija od prenaglašavanja pojedinih segmenata koji su skloniji radikalizaciji.
U gafove na hrvatskoj političkoj sceni svakako treba ubrojiti uporno inzistiranje novoizabranog predsjednika hrvatskih socijaldemokrata Davora Bernardića na doprinosu Druga Tita pokretu socijaldemokracije, te da sukladno tome neće biti promjene imena Trga maršala Tita. Tito jest bio antifašist, ali je bio također zločinac i diktator. Titove zasluge u pogledu antifašističke borbe kompromitirane su 45-ogodišnjom diktaturom u kojoj su kršena ljudska prava, vladao jednopartijski sistem, a zahtjev za demokracijom i višestranačjem okarakteriziran kao kontrarevolucija. Ako Bernardić doista želi uzdrmane socijaldemokrate transformirati u ozbiljnu oporbenu stranku, onda mu je pozivanje na Druga Tita suvišna pojava. Tito je mrzio jednako socijaldemokrate kao i konzervativce, a komuniste je u zapadnoeuropskim zemljama kritizirao da imaju utopijski koncept komunizma. S obzirom na činjenicu da je u suvremenom društvu demokracija neupitana politička forma civilizacijskog dostignuća u pogledu ostvarenja slobode pojedinca, nisu nam potrebni tipovi poput Druga Tita koji su ostali zapamćeni po zatiranju osobnih sloboda, obračunu s neistomišljenicima, likvidaciji osoba koje su zagovarale uspostavu demokratskog poretka. Titovo vrijeme je prošlo, njegove zasluge za uspostavu demokracije ravne su nuli, a njegova tvrdnja da će Sava prije poteći prema Triglavu negoli Hrvati dobiti svoju državu samo potvrđuje da se stvari u pravilu drukčije razvijaju nego što su diktatori predviđali. U pogledu Tita potrebna nam je povijesna edukacija o mračnom totalitarnom sustavu, a ne nekritičko glorificiranje njegovih zasluga i otpor preimenovanju Trga maršala Tita.
Autor: Jure Zovko/dnevno.hr