Privatne objave i razlikovanje duhova (3)
{jathumbnail off}Privatne objave
Osim javne objave koju je Crkva prihvatila, postoji još i privatna objava , odnosno razna ukazanja, viđenja, nutarnji govori i slično. Katekizam Katoličke Crkve o tome kaže sljedeće: «Tijekom stoljeća bilo je takozvanih ‘privatnih’ objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da ‘poboljšaju’ ili ‘upotpune’ konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi» (KKC, 67). Privatna objava biva vjerodostojna po tome što usmjeruje prema javnoj objavi. Pristanak priznatim privatnim objavama treba biti sukladan pravilima razboritosti. Flamanski teolog i veliki poznavatelj problematike privatnih objava kaže da crkveno odobrenje privatne objave obuhvaća tri elementa: 1) Dotična poruka ne bi smjela sadržavati ništa što bi bilo suprotno vjeri ili moralu Crkve; 2) Dopušteno je objaviti je; 3) Vjernicima je dopušteno podariti joj na razborit način svoj pristanak
Kardinal J. Ratzinger
Govoreći o privatnim objavama kardinal Ratzinger donosi sljedeći kriterij njezine vjerodostojnosti i prihvatljivosti za Crkvu: «Mjerilo za istinitost i vrijednost neke privatne objave jest njezina usmjerenost prema samome Kristu. Ako nas ta objava odvraća od Krista, ili ako pak samu sebe osamostaljuje ili ako se nudi kao neki drugi i bolji poredak, štoviše važniji i od samoga Evanđelja, onda ta objava sigurno ne potječe od Duha Svetoga, koji nas uvodi u Evanđelje, a nikako ne izvodi iz njega. To ne isključuje da neka privatna objava ne (po)stavlja nove naglaske, da ne ističe nove oblike pobožnosti ili pak produbljuje i proširuje stare. Međutim, u svemu tome mora se raditi o tome da ta privatna objava hrani vjeru, nadu i ljubav, koji ostaju za sve trajni put spasenja»
Psihološki karakter privatnih objava
Teološka antropologija razlikuje tri načina zapažanja ili viđenja stvarnosti: gledanje pomoću osjetila odnosno vanjsko tjelesno zapažanje (visio sensibilis) , nutarnje zapažanje (visio imaginativa) te duhovno gledanje odnosno zrenje koje se događa u visokom stupnju mističkog doživljaja (visio intellectualis).
Privatne objave, odnosno razna viđenja i ukazanja spadaju u vrst nutarnjih zapažanja (visio imaginativa) budući da slike i likove koji se prikazuju u viđenjima ne postoje u izvanjskome prostoru i njih «vide» samo vidioci za koje je spomenuto nutarnje zapažanje ili zrenje identično s vanjskom osjetnom pojavom. To znači da vidioci imaju dojam kao da gledaju neku pojavu vanjskim tjelesnim zapažanjem kao što vide svi ljudi.
Povlašteni primatelji ukazanja
Spomenuto nutarnje gledanje ili visio imaginativa aktivira se onda kad je duša dirnuta impulsima, poticajima neosjetnoga, tj. onoga što nije vidljivo ili zamjetljivo običnim osjetilima, nego je zamjetljivo nekim «nutarnjim osjetilima». Likovi koji se ukazuju osobama u privatnim objavama tako diraju dušu da ona reagira na te impulse. «Za to je potrebna nutarnja budnost srca koje redovito nema zbog snažnih vanjskih zbiljnosti te slika i misli koje ispunjavaju čovjekovu dušu».
Povlašteni primatelji ukazanja i privatnih objava su često djeca jer je njihova duša još premalo iskrivljena, a nutarnja sposobnost zapažanja je još uvijek netaknuta, smatra kardinal Ratzinger. Svojevrsnu potvrdu spomenute tvrdnje možemo naći kod samog Isusa koji na prigovor velikih svećenika i starješina da se ušutkaju djeca koja su na Cvjetnicu klicala hosana u jeruzalemskom hramu, odgovara «iz usta djece i dojenčadi pripravljaš sebi hvalu» (Usp. Mt 21,16).
Struktura prevođenja nutarnjih zapažanja
Temeljna istina u svakoj percepciji glasi da mi nikada ne vidimo čisti objekt, niti shvaćamo doslovno poslanu poruku, nego i jedno i drugo (objekt i poruku) doživimo na svoj, subjektivni način, a to znači da ih malo iskrivimo ili u najmanju ruku ograničimo. To vrijedi za percepciju ili spoznaju vanjskim osjetilima, a još više za percepciju nutarnjim zapažanjem. U doživljavanju i interpretiranju vanjske vidljive i nevidljive stvarnosti uvijek ima udjela i subjektivni čimbenik
Filtar naših osjetila
Sve što vidimo, čujemo, opipamo i doživimo, prolazi kroz cjedilo ili filtar naših osjetila koja odrađuju proces prevođenja. «U nutarnjem gledanju postoji daleko više nego u vanjskome proces prevođenja tako da je subjekt onaj koji bitno sudjeluje u stvaranju slike onoga što se pojavljuje. Slika se može ‘primiti’ samo prema njegovim osobnim mjerilima i mogućnostima», kaže i naučava kardinal Ratzinger.
Je li anđeo bijel ili crn?
To praktički znači da viđenja i ukazanja nikada nisu prenesena kao fotografija bilo vizualna ili auditivna onoga što su vidioci vidjeli i čuli, nego su slika i sadržaj «filtrirani» ili «procijeđeni» kroz nutarnji psihički aparat vidioca, odnosno kroz njihove svjesne i nesvjesne želje, strahove, očekivanja, konflikte i stavove. Spomenutu tvrdnju možemo ilustrirati sljedećim primjerom: ako se jednom crncu ukažu zajedno đavao i anđeo, u interpretaciji svoga doživljaja i viđenja crnac će najvjerojatnije reći da je anđeo bio crne, a đavao bijele boje kože, dok bi vidioc koji je bjelac, rekao da je anđeo bijele, a đavao crne boje kože. Tko od njih ima pravo? Mislim da smijemo reći: obojica. Nijedan nije lagao, a govore različito. To je sudbina naše percepcije. Sve što se prima, prima se na način primatelja. (Nastavlja se…)
p. Mijo Nikić DI
