Hrvatska diplomacija i (anti)hrvatski mediji?
U svom “Đavoljem rječniku”, Amrose Bierce, zanimljivo definira dvije riječi. Savez Svete alijanse u međunarodnoj politici definirao je unijom dvaju lopova, gde je svaki duboko uvukao ruku u džep drugoga, a koji se ne mogu razdvojiti, a da ne ogole onog trećeg. Diplomaciju je pak definirao kao patriotsko umijeće laganja za svoju zemlju.
Šteta je što nam američki satiričar i novinar nije ponudio i definiciju antidiplomacije, budući da je antidiplomatska propaganda koja ide isključivo na štetu “svoje zemlje” ono čemu svjedoči hrvatska javnost nakon što su predsjednicu Grabar-Kitarović ujedinjeno napali gotovo svi mainstream mediji.
Opaske koje su išle u smjeru toga kako bi hrvatska javnost trebala znati nešto više o posjetu SAD-u su razumljive i opravdane, no to nije razlog zbog kojega se dogodio orkestrirani napad. Mnogima smeta to što predsjednica uopće posjećuje SAD i razgovara sa senatorima. Dakle, predstavnicima vlasti najutjecajnije države svijeta.
Sve donedavno bivši antihrvatski predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, hodao je po svjetskim kasabama na račun poreznih obveznika, a da ga pritom nitko nije upitao zbog čega gdje ide, a kamoli s kim se sastaje. Samo u 2014. godini Mesić je posjetio, između ostalog: Kuvajt, Kinu, Azerbejdžan, Južnu Koreju, Albaniju, Kazahstan, Turkmenistan, Andoru, Bjelorusiju i mnoge druge zemlje kako bi u 2016. sve začinio spektakularnim posjetom zemlji u kojoj se zbog malo intimnijeg dopisivanja ide na smrtnu kaznu raketnim bacačem.
Razumljivo je kako takve metode Mesiću nisu strane ili nepoznate. Na kraju krajeva, bio je i predsjednik države koja je koristila slične metode cijelih 45 godina. Za takvu državu, Mesić je nedavno izjavio i kako je bila „preteča Europske unije.“ Isti genijalac i jedan od rijetkih antifašista koji slavi Pavelića i NDH, ustvrdio je i kako je jednakost građana i puna ravnopravnost naroda i nacionalnih manjina jugoslavenski koncept kojeg je Europa naknadno „ukrala.“
Dakle, situacija je prilično konfuzna. Šefica države ne može posjetit najmoćniju silu svijeta bez da joj mediji manijački broje svaki korak, a bivši šef države na račun poreznih obveznika može lepršati po Sjevernoj Koreji, državi nad kojom se zgražaju svi oni kojima ljudska sloboda predstavlja nešto. Na ovakvom testu, kojeg hrvatska javnost i mediji nisu prošli, u pitanje dolazi sama državotvornost hrvatskog naroda. Predsjednica Grabar-Kitarović nije lišena kritika, pa ni onih konstruktivinih koje prije svega dolaze od onih koji pišu o položaju Hrvata u BiH i koji su opravdano razočarani pojedinim (ne)postupcima predsjednice, ali je očigledno kako ovakva situacija pomno isplanirane medijske hajke neosporno dokazuje kako se naša ionako neozbiljna i nedorasla diplomacija sabotira upravo iz države koju zastupa.
Umjesto da se hrvatska javnost s predvodnicima u medijima pita zbog čega Republika Hrvatska ne plaća i ne koristi lobističke agencije u Washingtonu, kao što to rade gotovo sve zemlje, pa i one iz najbližeg okruženja, javnost na nož dočeka bilo kakvu diplomatsku inicijativu. Zbog čega i u 2017. zemlja članica Europske unije ima manji diplomatski rejting od susjedne i manje razvijene Srbije? U Srbiji, koliko god nerazvijenija bila, mediji se ponose, a ne napadaju one koji u centru svijeta provode vrijeme sastajući se sa senatorima i kongresmenima.
Misle li uistinu oni koji uređuju hrvatske medije da mala država u kojoj ne vlada ekonomsko blagostanje može bez diplomatskih inicijativa preživjeti? Samo hrvatsko pitanje u BiH, koje je vitalni nacionalni interes obje domovine hrvatskoga naroda, nerješivo je bez Bruxellesa, Washingtona, Moskve i ostalih žarišta političke moći. Držim kako bi PR stručnjaci zaduženi za rejting predsjednice trebali predsjednicu uputiti u Sjevernu Koreju na sastanak s komunističkim poglavarom. Mediji bi je tad srdačno prigrlili, a neugodnih pitanja ne bi bilo. Neki bi je nakon takvog posjeta proglasili i pionirkom novog hrvatsko-sjevernokorejskog antifašizma.
piše: Marijan Knezović/poskok.info
