Agresija na Hrvatsku na drugi način

Nakon sramnog poraza u Oluji i „bežanije“ ukradenim traktorima, Srbi, Srbijanci i svetosavlje „unisono“ su se odlučili na nastavak specijalnog rata protiv države Hrvatske i Hrvata.

Bljesak i Oluja tako su zazvonili po njihovim ušima da se vojna opcija, agresija na Hrvatsku još dugo neće ponoviti bez obzira na srbijanske prijetnje s vladinih govornica i svetosavskih oltara, bez obzira na srbijanske prijetnje ruskim vojnim kantama. U ratu s Hrvatskom svetosavska Srbija i srpski razbojnici po „krajinama“ u zdrugu s hrvatskim petokolonašima nemaju nikakve šanse, makar im prisajedinjenje „zapadnih zemalja“ već desetljećima uspijeva preko tzv. kulture, društvenih aktivnosti (nevladine udruge za ljudska prava), “mešanih“ brakova i domaćih orjunaša.

Najprije su vojne poraze u Domovinskom ratu pokušavali pretvoriti u hrvatsku, tj. ustašku genocidnost, a svoju vojnu bespomoćnost u vlastitu nevinost. Kad im ni to nije uspjelo onda su prokušanim metodama krivotvorenja povijesti i uzastopnim lažima pokušali podgrijati „ustašku“ tezu o genocidnosti u Jasenovcu i svijetu promovirati ponovnu ugroženost “srpske nejači” i pravoslavlja pred “ustaškim nožem”. I opet im ne uspjeva, jer su u optužbama usamljeni i jedini, jer su u međuvremenu uz isilovce i talibane postali planetarni negativci, kao nacisti nakon II. svjetskog rata.

Srećom srbo-orjunaške laži svakim danom postaju sve očiglednije, što se može dobro uočiti u odnosu Hrvata i Republike Hrvatske prema svim drugim nacionalnim manjinama i pravoslavlju kao religiji.

Makedonska pravoslavna crkva (MPC) i njezine bogomolje, svećenici i vjernici u Republici Hrvatskoj dobar su primjer uzajamnog uvažavanja i iskrene multietičnosti. MPC je, na primjer, dokaz da Republika Hrvatska i Hrvati nemaju baš nikakvih poteškoća s makedonskom manjinom i pravoslavljem u Hrvatskoj. Slično je i s Crnogorskom pravoslavnom crkvom i njenim vjernicima. Hrvatska ima poteškoća samo s vojujućim četništvom koje ima doktrinalnu potporu i blagoslov SPC-a, kao i vjersko-političku podršku Carigrada i Moskve.

Zar je u Hrvata pamćenje običnih akvarijskih ribica pa su zaboravili prošlogodišnji posjet ekumenskog patrijarha Carigradskog, Bartolomeja, Zagrebu i Jasenovcu? Posjet u kome je, kao i u slučaju Vučićevog izaslanika na Pupovčevom “božićnom” domjenku, zloupotrebljenjo domaćinstvo Republike Hrvatske, posjet koji je poslužio da se papagajski ponove srbosrbijanske povijesne laži iz II. svjetskog rata i ojača svetosavsko četništvo.

Poteškoća je u tome da svetosavlje ima veze s pravoslavljem koliko i talibanstvo s islamom. Da bi svijet shvatio što je svetosavsko četništvo mora ga se usporediti s borcima ISIL-a i talibanima. Treba se samo prisjetiti ulazak zabrađenih četnika u Vukovar, njihove pjesme o salati i hrvatskom mesu, njihove crne zastave „ukrašene“ mrtvačkom glavom. S jednom razlikom da je četništvo seniornije i okrutnije prema svojim neprijateljima. Čak su im i odore slične, zaraslost u bradu; ipak mora se konstatirati da su higijenske navike isilovaca i talibana bolje nego u četnika.

Ni sa jednom nacionalnom manjinom i vjerskom zajednicom Hrvati i država Hrvatska nemaju nikakve prijepore ili nedajbože sukobe, ponajmanje s pravoslavljem – osim sa srpskom manjinom koju predvodi etno bizmismen i komunistički svetosavac Milorad Pupovac, zvani Pupy. Zar je ikada Republika Hrvatska bila u sukobu s, na primjer, Rumunjskom nacionalnom manjinom, s bugarskom, talijanskom, mađarskom crnogorskom, slovenskom ili makedonskom; postoji li bilo kakav sukob s Crnogorskom ili Makedonskom pravoslavnom crkvom ili Rusinskom? Samo sa svetosavljem, njegovim četničkim svećenstvom i četničkim pupovcima, sa svima koji se nikad nisu pomirili s činjenicom da je suverena Republika Hrvatska povijesna i politička činjenica.

Da je Hrvatska pravna država svi koji pjevaju četničke pjesme bili bi uhićeni ili im ne bi bio dozvoljen ulazak u RH, to se odnosi i na svećenike SPC-a, pogotovo na njih. Ali Andreju (nomen est omen) očito je bliža Moskva nego Rim i Plenković doista misli da podanički stav prema svetosavlju i pupavcima nudi trajni politički mir s Beogradom?

Ovako izvučenu iz maskirnog odijela mirotvorstva, srbočetničku agresiju na Hrvatsku drugim sredstvima dosta je lako prepoznati, naime ona je uvijek ista i jednaka. Zato je dijagnoza inozemnog i tuzemnog antihrvatsva vrlo jednostavna, opisana i lako uočljiva: svetosavsko četništvo slizano s komunističkim antifašizmom. Lista imena nije podugačka, album s njihovim sličicama poznat je i dobro znan. I lijek toj bolesti jednostavan je kad su simptomi tako očigledni, plikovi tako uočljivi. Terapija ovisi o tome hoće li Plenković kao predsjednik izrazito državotvorne i hrvatske stranke poduzeti radnje i mjere kako bi zaustavio dugododišnju i sustavnu protuhrvatsku aktivnost spomenutih ili je već dignuo noge s pedala i sjurio se niz (ne)poznatu nistrmicu? I katolička Crkva može oklijevati puneći svojim vjernicima priče o ekumenizmu, ali ne s „jeresom“ svetosavlja.

Ovakvim nečinjenjem vlada Andreja Plenkovića u tišini dio hrvatskog suvereniteta prepušta svetosavskom četništvu i ono stvara usporednu vlast i paralelno društvo u neovisnoj Hrvatskoj. Treba li se onda zapitati i provjeriti je li se u domu Plenkovićevih dosta slavio pad Vukovara ili su to samo zlobne susjedske glasine?
Nedvojbeno, Sanaderova politička nepromišljenost – što je sličila velikodušnosti, Karamarkovo mucanje i Plenkovićeva šuplja retorika samo su na štetu hrvatskoj suverenosti.

Izvor: hrsvijet.net