Agresija na Hrvatsku na drugi način
Nakon sramnog poraza u Oluji i „bežanije“ ukradenim traktorima, Srbi, Srbijanci i svetosavlje „unisono“ su se odlučili na nastavak specijalnog rata protiv države Hrvatske i Hrvata.
Bljesak i Oluja tako su zazvonili po njihovim ušima da se vojna opcija, agresija na Hrvatsku još dugo neće ponoviti bez obzira na srbijanske prijetnje s vladinih govornica i svetosavskih oltara, bez obzira na srbijanske prijetnje ruskim vojnim kantama. U ratu s Hrvatskom svetosavska Srbija i srpski razbojnici po „krajinama“ u zdrugu s hrvatskim petokolonašima nemaju nikakve šanse, makar im prisajedinjenje „zapadnih zemalja“ već desetljećima uspijeva preko tzv. kulture, društvenih aktivnosti (nevladine udruge za ljudska prava), “mešanih“ brakova i domaćih orjunaša.
Najprije su vojne poraze u Domovinskom ratu pokušavali pretvoriti u hrvatsku, tj. ustašku genocidnost, a svoju vojnu bespomoćnost u vlastitu nevinost. Kad im ni to nije uspjelo onda su prokušanim metodama krivotvorenja povijesti i uzastopnim lažima pokušali podgrijati „ustašku“ tezu o genocidnosti u Jasenovcu i svijetu promovirati ponovnu ugroženost “srpske nejači” i pravoslavlja pred “ustaškim nožem”. I opet im ne uspjeva, jer su u optužbama usamljeni i jedini, jer su u međuvremenu uz isilovce i talibane postali planetarni negativci, kao nacisti nakon II. svjetskog rata.
Srećom srbo-orjunaške laži svakim danom postaju sve očiglednije, što se može dobro uočiti u odnosu Hrvata i Republike Hrvatske prema svim drugim nacionalnim manjinama i pravoslavlju kao religiji.
Makedonska pravoslavna crkva (MPC) i njezine bogomolje, svećenici i vjernici u Republici Hrvatskoj dobar su primjer uzajamnog uvažavanja i iskrene multietičnosti. MPC je, na primjer, dokaz da Republika Hrvatska i Hrvati nemaju baš nikakvih poteškoća s makedonskom manjinom i pravoslavljem u Hrvatskoj. Slično je i s Crnogorskom pravoslavnom crkvom i njenim vjernicima. Hrvatska ima poteškoća samo s vojujućim četništvom koje ima doktrinalnu potporu i blagoslov SPC-a, kao i vjersko-političku podršku Carigrada i Moskve.
Zar je u Hrvata pamćenje običnih akvarijskih ribica pa su zaboravili prošlogodišnji posjet ekumenskog patrijarha Carigradskog, Bartolomeja, Zagrebu i Jasenovcu? Posjet u kome je, kao i u slučaju Vučićevog izaslanika na Pupovčevom “božićnom” domjenku, zloupotrebljenjo domaćinstvo Republike Hrvatske, posjet koji je poslužio da se papagajski ponove srbosrbijanske povijesne laži iz II. svjetskog rata i ojača svetosavsko četništvo.
Poteškoća je u tome da svetosavlje ima veze s pravoslavljem koliko i talibanstvo s islamom. Da bi svijet shvatio što je svetosavsko četništvo mora ga se usporediti s borcima ISIL-a i talibanima. Treba se samo prisjetiti ulazak zabrađenih četnika u Vukovar, njihove pjesme o salati i hrvatskom mesu, njihove crne zastave „ukrašene“ mrtvačkom glavom. S jednom razlikom da je četništvo seniornije i okrutnije prema svojim neprijateljima. Čak su im i odore slične, zaraslost u bradu; ipak mora se konstatirati da su higijenske navike isilovaca i talibana bolje nego u četnika.
Ni sa jednom nacionalnom manjinom i vjerskom zajednicom Hrvati i država Hrvatska nemaju nikakve prijepore ili nedajbože sukobe, ponajmanje s pravoslavljem – osim sa srpskom manjinom koju predvodi etno bizmismen i komunistički svetosavac Milorad Pupovac, zvani Pupy. Zar je ikada Republika Hrvatska bila u sukobu s, na primjer, Rumunjskom nacionalnom manjinom, s bugarskom, talijanskom, mađarskom crnogorskom, slovenskom ili makedonskom; postoji li bilo kakav sukob s Crnogorskom ili Makedonskom pravoslavnom crkvom ili Rusinskom? Samo sa svetosavljem, njegovim četničkim svećenstvom i četničkim pupovcima, sa svima koji se nikad nisu pomirili s činjenicom da je suverena Republika Hrvatska povijesna i politička činjenica.
Da je Hrvatska pravna država svi koji pjevaju četničke pjesme bili bi uhićeni ili im ne bi bio dozvoljen ulazak u RH, to se odnosi i na svećenike SPC-a, pogotovo na njih. Ali Andreju (nomen est omen) očito je bliža Moskva nego Rim i Plenković doista misli da podanički stav prema svetosavlju i pupavcima nudi trajni politički mir s Beogradom?
Ovako izvučenu iz maskirnog odijela mirotvorstva, srbočetničku agresiju na Hrvatsku drugim sredstvima dosta je lako prepoznati, naime ona je uvijek ista i jednaka. Zato je dijagnoza inozemnog i tuzemnog antihrvatsva vrlo jednostavna, opisana i lako uočljiva: svetosavsko četništvo slizano s komunističkim antifašizmom. Lista imena nije podugačka, album s njihovim sličicama poznat je i dobro znan. I lijek toj bolesti jednostavan je kad su simptomi tako očigledni, plikovi tako uočljivi. Terapija ovisi o tome hoće li Plenković kao predsjednik izrazito državotvorne i hrvatske stranke poduzeti radnje i mjere kako bi zaustavio dugododišnju i sustavnu protuhrvatsku aktivnost spomenutih ili je već dignuo noge s pedala i sjurio se niz (ne)poznatu nistrmicu? I katolička Crkva može oklijevati puneći svojim vjernicima priče o ekumenizmu, ali ne s „jeresom“ svetosavlja.
Ovakvim nečinjenjem vlada Andreja Plenkovića u tišini dio hrvatskog suvereniteta prepušta svetosavskom četništvu i ono stvara usporednu vlast i paralelno društvo u neovisnoj Hrvatskoj. Treba li se onda zapitati i provjeriti je li se u domu Plenkovićevih dosta slavio pad Vukovara ili su to samo zlobne susjedske glasine?
Nedvojbeno, Sanaderova politička nepromišljenost – što je sličila velikodušnosti, Karamarkovo mucanje i Plenkovićeva šuplja retorika samo su na štetu hrvatskoj suverenosti.
Izvor: hrsvijet.net
4 comments
Ne čini li van se kako se Vučić priprema da ga ona lisičja njuška od Pupovca izliže.
Bla,bla bla,i Lisac je ostao jer je Hrvatska vojska STALA.
Nek se susjedi ili bolje reći komšije, neigraju ili po srpski rečeno, nečačkaju mečku u p..čku, i svate , bljesak i oluja su ništa što ih čeka ako naide TORNADO.
Ako ovo nevjeruju , nek se raspitaju kod generala SV Slavka Lisca u Banjaluci.
Vrlo dobar komentar o kojem bi valjalo razmisliti.