Protekla ceremonija obilježavanja „državnog praznika“ – dana rođenja nakazne tvorevine koja je nastala na krvi i kostima nevinih žrtava, genocidne „republike srpske“, na svjetlo dana iznijela je jasne namjere ne samo Milorada Dodika, Mladena Ivanića i njihovih sljedbenika, nego i službenog Beograda.

Obilježavanje dana „rs“ započelo je liturgijom na kojoj je patrijarh Porfirije opet kovao u zvijezde zločin, genocid i etničko čišćenje prikazujući sve to kao „Božije djelo“ (ako je to Božije djelo, što bi onda bio posao Antikrista?). Srpska crkva je uostalom uvijek prednjačila u ekstremizmu i služila kao glavno oruđe velikosrpske ekspanzije, pa je stoga sasvim razumljivo da je sve započelo „pojanjem“.

Bivši Šešeljev potrčko, premijer Srbije Aleksandar Vučić, nije došao u Banja Luku („zbog ranije dogovorenih neodložnih obaveza“ – koje su se sastojale od sastanka s vicepremijerom Rusije Dmitrijem Rogozinom; sastanak je dovorio iako je jako dobro znao kad je dan „rs“), nego je taj vrući krumpir uvalio priglupom vojvodi Tomislavu Nikoliću. Ovaj je opet, trudeći se da ispadne pametan (što mu nikako ne polazi za rukom, jer inteligencija je ipak prirodni dar) u „visokom državničkom stilu“ posavjetovao Dodika kako se politički ciljevi mogu ostvarivati i polagano, promišljeno i „puzajućom“ metodom, koristeći pri tomu usporedbu „zmije koja se penje uz drvo“. Sasvim umjesno, usporedba na mjestu i potpuno odgovara stanju stvari – kako u „republici srpskoj“ tako i u Beogradu.

Dodik, o čijoj „mudrosti“ i „inteligenciji“ ne treba trošiti riječi (jer do sada je u bezbroj navrata pokazao koji je kapacitet i nivo), pokušao je potpaliti raju okupljenu u dvorani dajući do znanja kako „republika srpska“ jedva čeka da postane dijelom Srbije (ne pitajući se koliko to narod u Srbiji doista želi) što je izazvalo samo mjestimičan i ne baš uvjerljiv pljesak u publici, nakon čega je na svjetlo pozornice stao (glavom i bradom) Šešeljev kum i zakleti četnički vojvoda Toma Grobar u ulozi predsjednika balkanske „super sile“, Srbije (bre!). Ukočenog izraza lica – svjestan da ga je Vučić uvalio u g…., Grobar se u jednom trenutku samilosno i s visine (kako i dolikuje nasljedniku Cara Laze, Miloša Obrenovića i Slobe Miloševića), ali očinski i prijateljski, s toplinom u glasu i prisno (kao da su na nekoj obiteljskoj „krsnoj slavi“ a ne na „državničkom“ poslu) obratio nesretnom međedolikom Dodiku (s telećim pogledom) i to oslovljavajući ga intimno, s „Mile“, i podsjetio ga da ima razumijevanja za njegov otvoren i jasan stil izražavanja i njegovo htijenje da „rs“ što prije završi u zagrljaju „majčice Srbije“, ali da postoje različiti načini za to; a jedan od njih je i (već spomenuto)zmijsko puzanje uz drvo, umjesto da se na drvo skoči iz cuga.

Originalna stilska figura za samoukog i nedovršenog polu-intelektualca koji se ni kriv ni dužan našao na mjestu predsjednika (kakve-takve) države i ona otkriva mnogo toga, možda i više nego je Grobar slutio.

Da ne spominjemo daleku prošlost (kad su puzali pred Bugarima, Bizantom, Turcima, Austrijom, pred komunistima), velikosrpski naci-fašisti imaju imaju veliko iskustvo u puzanju. Njihova ideologija preživjela je sve režime i sustave, zahvaljujući upravo tomu: MIMIKRIJI. Jednako su se dobro snalazili u vrijeme kneževina i monarhije, kao i u doba vladavine nacizma, fašizma, komunizma…

U vrijeme Kraljevine Jugoslavije svjedočili smo puzajućoj srbizaciji i pretvaranju Jugoslavije u „veliku srbiju“, u posljednjem desetljeću XX stoljeća na djelu je njihova puzajuća okupacija susjednih zemalja (uz pomoć „JNA“), potom puzajuća revizija i krivotvorenje prošlosti, pa puzajući povratak tradiciji „antifašizma“, a sad se eto, najavljuje i puzajući proces stvaranja „male velike srbije“.

Dakle, usporedba sa zmijom je prava mjera iz više razloga: zmija je podmukla i lukava životinja koja vreba petu, napada iznenada kad joj se ukaže najbolja prilika, zna se skriti, primiriti, pritajiti, brzo i vješto bježi i nije ju lako ubiti. Tek kad joj se smrska glava može se pouzdano znati da je mrtva, prije ne. Uz to, ona je oličenje Sotone (što je jako dobro poznat motiv koji se često sreće u Bibliji), pa je i s te strane usporedba sasvim odgovarajuća.

U ovom slučaju, prava zmija riđovka ostala je u Beogradu, budući da joj zbog imidža u EU nikako ne odgovara pojaviti se u društvu sljepića Dodika i njegovih jegulja, pa je u Banja Luku poslala „zamjenu“ u vidu bjelouške, a sama otpuzala na susret s izaslanikom moskovskog Zmijskog cara koji sve to tobože „s distance“ i bez reakcije promatra iz Kremlja.

Beogradska riđovka poslala je poruku banjalučkom sljepiću s toplim čestitkama, izražavajući nadu da će on i njegova svita „ljubomorno čuvati i sačuvati“ svoju genocidnu tvorevinu, ali i „mir i stabilnost u celoj Bosni i Hercegovini“ (šarena laža za naivce iz Bruxellesa), obećavši pritom potporu Srbije i njezine Vlade banjalučkom zmijskom leglu.

O „zalaganju“ za „celu“ Bosnu i Hercegovinu, zorno je svjedočio i predsjednik Predsjedništva B i H Mladen Ivanić, koji je unatoč presudi Ustavnog suda države na čijem je čelu koja kaže da je odluka o proglašenju „dana republike srpske“ neustavna, u svečanom defileu postrojio vojsku i policiju, uz staru srpsku ratničku koračnicu „marš na Drinu“.

Zmijsko leglo obogatio je „svojim nadahnutim govorom“ napoznatiji „Nemanja“ među svim luđacima i čudacima u Srbiji – koji se tko zna zašto opet najavljuje i oslovljava s „Emir Kusturica“ (očito da je pokrštavanje ili „vraćanje korenima“ negdje ozbiljno zapelo). Govor je, naravno, započeo, kako drugačije nego onim starosrpskim „Braćo Srbi i sestre Srpkinje pomaže Bog“ (što nazočne, sudeći po reakcijama i nije baš ganulo). Najprije se, kako je i red okomio na svoje (bivše) sunarodnjake sipajući vatru na Bakira, a hvaleći rahmetli Aliju (jer, ovaj je, eto, ipak bio svjestan da je „republika srpska“ najbolje riješenje za cjelovitu B i H?!). I to baš nije naišlo na neku euforiju.

Ofucan, oronuo, naboran, ispijena lica i krvavih očiju, neuredan, prljav i raščerupan, rastresen, vidno nervozan, čini se čak i depresivan, nesuđeni je „Nemanja“ pokušao podići atmosferu arhaičnim i plačljivim pozivanjem na „srpsku prošlost“, „slavnu istoriju“, „slavne pretke“, „srpske velikane“ (i tako dalje i tomu slično), ali…uzalud…

Nešto mu se nisu baš obradovali, niti su ih (sudeći po reakcijama) dirnula njegova podsjećanja na „neprolaznu“ slavu Nemanjića. Dojam je da još uvijek ne vjeruju „balijama“ čak ni kad darove nose i pokušavaju „Nemanje“ biti. Tako je ovo naprezanje oronulog i amortiziranog nesretnika bez roda i domovine ostalo bez učinka; ćorak – što bi se reklo u narodu. Istini za volju, nekako mi ga dođe čak i žao…a trudio se, što jes’, jes’.

Kakvo uvlačenje, kakvo samoponižavanje, kakvo puzanje…i na kraju… ništa.

Pa hajde, sve to još nekako i mogu razumjeti, ali da ona izjava „Emira“, „Nemanje“ (ili kako se već Kusturica zove, sumnjam da i on sam zna) o tomu kako bi jako, jako volio „u džepu imati malu atomsku bombicu“ (tek toliko da čuva i sačuva „republiku srpsku“) ostane bez odjeka…E TO, NIKAKO, AMA BAŠ NIKAKO RAZUMJETI NE MOGU!

Pa zar tako, braćo Srbi!?

Zar se tako postupa prema jednom „Nemanji“ koji se svojevoljno samoizopćio iz svoje loze „poturčenjaka“, iz svoga plemena „balijskog“, „osmanlijskog“, „janjičarskog“, posuo pepelom po glavi i priznao da je vaš, pljunuo na desetine tisuća žrtava svojih sunarodnjaka koje ste pobili u ime „republike srpske“, ponudio vam se skroz-naskroz (dušom i tijelom) u svoj svojoj „veličini“, kleknuo pred vama ljubeći vam skute nemanjićke i pojeći pjesme starosavne, „Kamengrad“ napravio vama za ljubav, postigao ozbiljne pomake na mnogim poljima – osim filma i u smislu antropologije, genetike, povijesti, filozofije, religije, arhitekture, otvorio „nove vidike“ i „pomaknuo granice“ ka „opštesrpskom“ i „svesrpskom“ duhovnom ujedinjenju?

Sram vas bilo, Srbi!

Ili ste možda (ipak) u dnu duše ljubomorni što je jedan (bivši) „balija“ veći Srbin nego mnogi od vas, što je proučio nacionalnu „istoriju“ bolje nego vi, što je više nego svi vi zajedno (nepovratno, žestoko i nepopravljivo) zaljubljen u Nemanjiće, Svetoga Savu, kosovske junake, Cara Lazu, Slobu, Ratka, Radovana…!?

Izlizanu i istrošenu retoriku koja nikoga više ne može pomaknuti iz letargije, nesuđeni je „Nemanja“ pokušao nadomjestiti jakom metaforom, da jača bit’ ne mere, spominjući opet „džepnu atomsku bombicu“ – i džaba!? Ili nešto nije u redu s publikom, ili im je razglas slab bio, pa se pljesak nije dovoljno čuo. Nekog vraga tu ima…

Kako god bilo, jedno je sigurno. Sociolozi, analitičari (a bogme i psihoanalitičari) imat će što raditi sljedećih mjeseci.

Što se beogradskog zmijskog legla tiče, oni zasigurno ne sanjaju o „džepnim atomskim bombicama“ (kao nesuđeni „Nemanja“), nego o pravim nuklearnim bojevim glavama i samo je pitanje dobre volje i strateške procjene Zmijskog cara iz Kremlja hoćemo li u budućnosti biti svjedocima i tog scenarija.

U međuvremenu, uloge u beogradskom zmijskom leglu podijeljene su i svatko igra svoju rolu.

Već se naveliko šuška kako će prvi slijedeći potez riđovke biti da proguta bjeloušku (ili prevedeno na srpski: „Vučiću je ostalo samo da Nikolića otrese sa stabla poput trule jabuke i zauzme njegovo mesto“).

Taktika toplo-hladno s EU nastavit će se, kao i balansiranje Istok – Zapad, iz Rusije će i dalje pristizati željezni otpad u vidu „vojne pomoći“ a na granicama ćemo imati rusko-srpske vojne vježbe. Koketiranje s Kinom, Indijom (kao i do sada), a možda i s Iranom (i to je moguće), samo da se ostvare naumi zmijskog legla. Situacija će se u ovom dijelu Europe stalno zatezati, to je, nažalost, jedino što je izvjesno. Beogradsko zmijsko leglo nastavit će svoje puzanje sve dok (i ako) Zmijski car ne odluči drugačije…a od toga, naravno, ovisi i sudbina banjalučkih sljepića.

Nakon gutanja Krima i njemu su porasli apetiti. Čačka Poljsku, Švedsku, Baltičke države su u strahu za svoju sigurnost…Beogradskom zmijskom leglu takav razvoj događaja ide na ruku, jer oni ništa drugo niti ne znaju osim izazivati krize i ratove. Iskustvo koje s njima imamo posljednjih stotinu godina to potvrđuje. Kod njih još uvijek prevladava mentalitet srednjeg vijeka. Uspješnost i snaga države mjere se njezinom sposobnošću širenja, a ne unutarnjim razvojem i progresom. Sami po sebi ne predstavljaju nikakvu silu, ali kao slugani Moskve u stanju su napraviti veliko zlo i neće prezati od toga – ako im se pruži prilika.

Pitanje je samo ima li kremaljski Zmijski car dostojnog takmaca na Zapadu. A bilo bi jako dobro da ga ima..

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save