BANAC: Putin i ostatci ruskog pravoslavlja
Foto : Reuters
Ruski književnik Mihail Berg prije nekoliko je dana naglasio kako razna popularna objašnjenja za rusko ponašanje ne pogađaju cilj. Nije riječ o povijesti (teškom djetinjstvu), pravoslavlju (nepravilna izobrazba), narodnosti (prijenos svih nasljednih poroka), imperijalnom kompleksu (simfonija i manipulacija), čak ni o dugoj i hladnoj ruskoj zimi, kad se ništa ne može osim ispijati votku, medovinu i pivo. Pravi je razlog rusko siromaštvo: “Rusija je vrlo siromašna zemlja… Tradicionalno siromašna, siromašna iz stoljeća u stoljeće”. Povrh toga, pravoslavna kultura ne cijeni ljudski život: “Doista, pravoslavlje je religija siromašnih zemalja. Siromaštvo u zagrljaju društvene neutješnosti, to je i blef i ljepota s pozlatom umjesto smisla. Pozlata na dronjcima – to i jest duhovnost” (Novaja hronika tekuščih sobitij, 15. siječnja).
Berg nema mnogo razumijevanja za pravoslavlje, ali ukazuje na problem: može li nakon tri četvrt stoljeća ateizacije i žestokih progona, instrumentalizacije religije i infiltriranja vjerskih zajednica, kakvih zacijelo nije bilo ni u rimskim vremenima, doći do “novog krštenja” i povratka pravoslavlju? Je li rast od 11.000 do 16.000 crkvenih općina, što su razmjeri crkvene ekspanzije u Rusiji tijekom prošlih sedam godina, jamstvo moralne obnove? Na prvi pogled sve je u najboljem redu. Sergijev Posad, središte ruskog pravoslavlja od 1943. godine, kad je Staljin obnovio satelitsku državnu patrijaršiju, nije više Zagorsk, po sekretaru moskovske partijske organizacije V. M. Zagorskom. Obnovljen je i golemi hram Krista Spasitelja, koji je Staljin dao uništiti 1931., a u koji danas i Putin dolazi na bogoslužje. Protekle se godine prvi put jedan ruski patrijarh sastao s papom. Ali, po Aleksandru Soldatovu, uredniku Portala-credo.ru, u tom je razdoblju ipak prevladavalo razočaranje – prije svega u Rusku pravoslavnu crkvu (RPC), na čijem “kanonskom teritoriju” (u rusko-ukrajinskom ratu) pravoslavci ubijaju pravoslavce, a ona, po zamolbi, blagosivlja oružje obiju strana: “Na postsovjetskom prostoru ostalo je sve manje ljudi koji se hrane iluzijama bilo kakve ‘vjerske obnove’ uopće. To je također banalizacija zla”. Soldatov vjeruje da je “nakon neuspjelih pokušaja ‘povratka na izvore’ s početka 1990-ih sve konačno stalo na svoje mjesto: preteča je dočekao svog mesiju, nastupilo je vrijeme pobjede pravoslavnog ateizma, koji je u začetku sergijevsko-staljinske organizacije 1943. tek svjetlucao. I tako, ako je prije 1917. ruska država svojim podanicima branila ateizam, a poslije 1917. vjeru, danas brani i jedno i drugo. Apsurd, paradoks, nonsens? Ne. Dobrodošli u nikad prije viđenu realnost ‘postsekularizma’”.
Ovo je aluzija na tzv. Paket Javorove (2016.), nekoliko zakona nazvanih po Putinovoj zastupnici Irini Javorovoj, koji zabranjuju misionarsku i drugu vjersku djelatnost po privatnim stanovima i kućama. Soldatov zaključuje da su “za trenutni ruski sustav uvjereni ateisti jednako tako neprijatelji kao i uvjereni vjernici”. Traži se religija bez dogmi i ateizam bez nihilizma. Sve pokriva odbacivanje politike – bijeg od društvenog života, suzdržanost od moralnih prosudbi i odsutnost interesa za budućnost zemlje. Zato RPC i “ne pokušava utjecati na politiku ili se zanositi teološkim sporovima. Kao izuzetno pragmatična ustanova (zbog čega je Kremlj i cijeni), ona tiho širi svoju trgovačku mrežu, koristeći u svakoj prilici državni represivni stroj za suzbijanje nezadovoljnika” (www.portal-credo.ru, 31. prosinca 2016.).
Sociolog religije Roman N. Lunkin, ravnatelj Centra za istraživanje religije i društva pri Europskom institutu, Ruske akademije znanosti, naglašava novu ulogu represivnih snaga pri upravljanju vjerskim životom. Po njemu, državne su se vlasti sukobile s pravoslavnim aktivistima i predstavnicima manjinskih religija te sve vjerske strukture osim pravoslavnog crkvenog vrha proglasili prostorom potencijalne opasnosti. Po Doktrini ruske informacijske sigurnosti, koju je Putin uspostavio ukazom od 5. prosinca 2016., specijalne službe su nadležne u obrani “tradicionalnih ruskih duhovno-moralnih vrijednosti”. To je mnoge vjerske djelatnike jednostavno potjeralo u podzemlje. Muslimani i protestanti skrivaju velik dio svojih zajednica od pravosudnih organa, “čemu ih je naučio život (stroga regulacija, provjere)”. Sve to stvara uvjete za nove i nepredvidljive sukobe (Nezavisimaja gazeta, 21. prosinca 2016.). Sa svoje strane, vodstvo RPC-a nema svog vjerskog programa i pretvorilo se u kremaljsku agenciju za nadzor ruskog društva. Po jednom mišljenju, ono je “dio represivnog režima, što ne sluti na dobra, ni za samu crkvu, ni za društvo” (Ežednevnij žurnal, 7. siječnja).
Što sve “postsekularna” crkvena organizacija može izroditi vidi se i iz nedavnog prijedloga Mihaila L. Hazina, peterburškog ekonomista, člana patrijarhova savjeta za ekonomiku i etiku. Hazin smatra da, ako Trump pristane na dogovor po kojemu bi Ukrajina bila u ruskoj interesnoj zoni, onda valja odmah preuzeti Donbas, a u ostatku Ukrajine smijeniti vlast i provesti protupropagandu. Onih nekoliko milijuna nepopravljivih valja dijelom likvidirati, a dijelom prognati. No, dođe li do podjele Ukrajine, te se zapadna Ukrajina (“banderovščina”) preda Poljacima, preostali ruski dio valja denacificirati i deukrajinazirati (“uz potpunu zabranu korištenja ukrajinskog pisma, ukrajinskih tekstova, emisija i nastave na ukrajinskom jeziku”). Ruska Ukrajina bila bi agrarna država, bez vojske i industrije. No, podjelom svijeta “Poljska također ide nama. Moramo osigurati odanost Poljske i nekako ih zauzeti” (Gordon, 27. prosinca 2016.).
U vremenu kompromata, riječi koju je Putin poklonio svjetskim jezicima, očito je da cilj ruskog režima nije uništenje religije, nego “samo” njeno kompromitiranje. Putin općenito ne uništava, on samo želi da cijeli svijet bude poput Rusije. Njegov cilj nije stvaranje proruskih vlada. Dovoljno je da se unište demokratske vlade i vrijednosti te razlikovanje istine od laži. Posve je svejedno razvijaju li putinovske barjake Marine Le Pen ili Nicolás Maduro. Štoviše, Putinovi štovatelji čak ne moraju biti ni Putinovi ni međusobni saveznici. Glavno je da postanu uvjereni da im demokracije nisu od pomoći i da posvuda zavlada mutež. Tek onda Rusija može biti posebna, a to znači važna (v. Molly K. McKew, www.politico.com, 1. siječnja). U takvoj Rusiji nema mjesta za pravoslavnu pjesnikinju Olgu Sedakovu koja je nedavno naglasila da na Zapadu još postoji precizna distinkcija između dobra i zla; u Rusiji, međutim, danas se obožavaju zlo i žestokost – Staljin i Ivan Grozni (www.philologist.livejournal.com, 9. prosinca 2016.). Pogodbe s takvom Rusijom nisu moguće, a ravne su povlađivanju.
Izvor: jutarnji.hr
