Malo se toga, ili ništa, od sloma SSSR-a promijenilo u ruskim službama. „Modus operandi“ ostao je neučinkovit, kominternovski, i za Ruse Sovjetski Savez kao da nije nikad propao: strah pandemijskih razmjera i komunistička despotija ostali su isti i jednako okrutni.

Tražena očinska figura postao je patuljasti Vladimir Putin. I nakon sloma SSSR-a ostala je trajna frustracija uvoznom tehnologijom, devizama i uzaludnim ruskim naporima da nakon toliko stoljeća i još više pokušaja konačno izbiju na sjeverne obale Sredozemlja (Grčka, Albanija, Crna Gora, Hrvatska ili makar Savudrijska vala) te se konačno dočepaju svoje luke – pomorske baze. To je geopolitička dioptrija kroz koju valja gledati ruske ambicije u Hrvatskoj bilo da ‘zavođenje’ suradnika ide kroz književno-intelektualnu skupinu ili to rade neposredno kroz hrvatsku Vladu, kao kad su se uz pomoć Zorana Milanovića i njegova ministra Kotromanovića pokušali dočepati nekih vojnih pomorskih baza na Jadranu, konkretno vojne baze Kovčanje u malološinjskom zaljevu.

Stara kominternovska centrala na čelu s Irinom Aleksander Kunjinom (1900. – 2002.) koja je sjajno funkcionirala u Zagrebu za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, za NDH kao i prvih godina Titove Jugoslavije imala je zamjetne uspjehe. Jugoslavensko-sovjetski odnosi imali su svoje oscilacije od velikog razlaza do nikad iskrenog pomirenja i s vremenom je „Iročkin“ centar u Zagrebu zamijenjen sličnom, ali daleko manje sposobnom osobom: Natalijom Vorobjovom Hržić (1948.). Nadriumjetnicom širokih interesa: poetesom, prevoditeljicom, glumicom, šaptačicom ljudima, članicom saveza pisaca Rusije, članicom novinara Rusije, članicom DHK, članicom Ruske književne akademije, članicom Slavenske akademije umjetnosti i književnosti, dobitnicom najsjajnijih ruskih odličja poput „Ordena Katerine Velike“, „Ordena Lomonosova“ pa „Zlatnom medaljom za iznimne zasluge za procvat, sjaj i slavu Rusije“… nema kraja ordenjima i pohvalama. Naročito se urazdoblju 1988. do 1990., kad je bilo očito da se SFRJ raspada, pojačava sovjetski interes za Hrvatsku pa se formiraju uporišta agenturnog tipa u više smjerova: metodologija mješanih brakova, intelektualni kružoci sveslavenskih duša te zavrbovani i kompromitirani hrvatski gospodarstvenici.

Ipak postoji stanovita razlika: Irina Aleksander, doista spretna i pismena osoba, bila je supruga Božidara Aleksandera, velikog zagrebačkog industrijalca, predsjednika industrijalaca Kraljevine Jugoslavije. Njezin je stan u Đorđićevoj bio između dva svjetska rata najpoznatiji ljevičarski salon gdje su kod Iročke po svoju agitpropovsku apanažu dolazili „ugledniji ljevičari“ toga doba na čelu s Miroslavom Krležom. Natalija Vorobjova Hržić nije ni pribižno kalibar spomenute Irine Aleksander, njena udaja za Olega Hržića u Moskvi ne može se usporediti s Irininom „akvizicijom“ Božidara Aleksandera. Oleg Hržić, sin Borisa Hržića dopisnika „Vjesnika“ u Moskvi, tipično je spadalo zlatne komunističke mladeži, zgubidan koji je Bogu krao moskovske dane i studirao arhitekturu, a diplomirao u Sarajevu?! Takva mu je po prilici i karijera: dizajner namještaja, scenograf, „instalater“ i performer, uglavnom niškoristi. Početkom 90-ih Natalija se rastala od „potrošenog“ Olega.

Natalija Vorobjova udaje se za Olega Hržića 1973. godine, a u Zagreb mladi par stiže 1974. godine. Jugoslavensko joj je državljanstvo 1983. godine (kad je dobila dopust sovjetske centrale, odmah se i razvela) sredio Predrag Matvejević preko Budimira Lončara, ali tek nakon što je, sudeći prema tvrdnjama dobro upućenih, postala svojevrsna miljenica komunističkog moćnika u tom trenutku na poziciji ministra vanjskih poslova SFRJ.

Zanimljiva je i epizoda kad su Natalijini roditelji, majka Ženja i otac Juraj 1977. godine stigli u posjet kćerki u Zagreb i onda preko Rijeke emigrirali u SAD. U tom trenutku otac Juraj bio je zamjenik ministra kemijske industrije SSSR, a svi se dobro sjećamo da u to vrijeme ni dobitnici Nobela nisu mogli otići do Stokholma nagradu preuzeti.

Od prvih zagrebačkih dana Natalija Hržić u svom stanu na Mažurancu održava puni aktivitet društvenih događanja i biti pozvan na te susrete zagrebački establišment doživljava kao vrhunsko javno priznanje. I sve to kraljici zagrebačkih salona uspijeva sa skromnom mirovinom od 3 000 kuna mjesečno(?!) posebno od kada je gospođa Vorobjova postala „akviziter“ za ruske i sveslavenske umjetničke i književne akademije koje neposredno kontroliraju ruske službe i Ruska pravoslavna crkva. S te pozicije regrutira ugledne hrvatske intelektualace i društveno priznate osobe. Možda je početak njenih akviziterskih aktivnosti pjesma posvećena Božu Biškupiću (zbirka pjesama „Proročanski prsti“, najdugovječnijem hrvatskom ministru ( 11 godina ministar kulture), i njegovom krugu prijatelja i (interesnih) poznanika(?) a onda se po naputku centrale interes usmjerava prema “autonomaškom” Dubrovniku, pa slijede Luko Paljetak i Nina Obuljen: svi redom primljeni u Rusku književnu akademiju uz njeno jamstvo i preporuku. Primljen je čak srpsko-hrvatski harlekin Igor Mandić i kazalištarac Miro Gavran, kao i pjesnik i teolog Ivan Golub.

Grupa hrvatskih „naftaša“ s dubokim korijenjem u SSSR-u/Rusiji poput Gregorića, Šterna, Špiljaka, Valentića, Umičevića… nije mogla upasti u umjetničku kvotu sveslavenskih umjetničkih i književnih akademija, jer nisu pjesnički nadareni, oni su potpali pod druge, nimalo umjetničke ruske institucije i oni uopće nisu slobodni ljudi.

Ne treba smetnuti s uma da je otac Nine Obuljen, gradonačelnik Dubrovnika Nikola Ćićo Obuljen, pod krinkom vraćanja Dubrovniku identitet Svetog Vlaha zapravo vrlo ozbiljno kombinirao s autonomijom Dubrovnika izvan Republike Hrvatske, tj. kombinirao obnovu i restauraciju Dubrovačke Republike u ratnim vremenima dok je Hrvatska napadnuta od srbo-srbijanskog agresora.

Rusima je cilj bio dolazak na Jadransko more i dubrovačka luka Gruž bila je jedna od ruskih opcija, a Srbijancima bi u tom slučaju bila poklonjena dubrovačka povijest i prošlost: onih 400 godina služenja Turcima. To je bio način da se uz pomoć „srpskog“ Dubrovnika Srbija priključili zapadnom civilizacijskom krugu i oslobodi stigme turskih slugu.

„Ribar plete mrižu svoju“, tako i ruske službe u Hrvatskoj čine to isto, uostalom to im je posao, međutim zašto predsjednik Vlade, Andrej Plenković, gleda svojoj ministrici kroz prste njezinu prilično nedomoljubnu aktivnost s Rusima i zaštitnički gard prema HAVC-u, čak i nakon nalaza državne revizije još nije do kraja razvidno. Ostavka Hribara samo je čepljenje zdravih očiju ako se pronevjere u HAVC-u ne procesuiraju kazneno zajedno sa svim HAVC-ovim zakrilnicima Ninom Obuljen (nekad članica HAVC-ova Upravnog odbora), bivšim ministrom Berislavom Šipušem i bivšom ministricom Andreom Violić. U ovom trenutku ostavka ministrica Ninine Obuljen je minimum političke odgovornosti.

L.C./hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save