Narodi Europske Unije sjećaju se danas 23. kolovoza žrtava svih totalitarnih i autoritarnih režima

{jathumbnail off}Toj nakani i mi u Hrvatskoj, koja je postala članica Europske Unije, posvećujemo ovo izlaganje u kojemu ćemo obraditi slijedeće teme: 

a) što je totalitarizam

b) je li marksistički komunizam, koji vladao u Hrvatskoj pola stoljeća, totalitaristička ideologija

c) koji su to neuklonjeni ostatci komunističkog totalitarizma danas u Hrvatskoj

d) zamagljivanje očiju putem tzv. komunističkog antifašizma

e) demokratska Europa traži potpunu „dekomunizaciju“ Hrvatske. Od svih totalitarističkih ideologija analiziramo marksistički komunizam jer je najduže trajao i prouzročio najviše zla u Hrvatskoj.

Što je totalitarizam?

Prema općenito prihvaćenoj definiciji totalitarizam je oblik političke vlasti koji se razlikuje od autoritarizma, autokracije, despotizma, apsolutizma i diktature po tomu, što on ispunjava slijedeće pretpostavke: (a) postojanje službene ideologije koja želi potpuno prožeti unutarnji i vanjski život čovjeka, (b) postojanje jedne jedine partije koja je potpuno predana toj ideologiji , i kojoj je na čelu partijska oligarhija, obično s vođom kao diktatorom, (c) svenazočan policijski i sigurnosni aparat, (d) monopolistička kontrola nad svim medijima, kao i nad svim društvenim, političkim , pravnim i gospodarskim organizacijama. Između totalitarizma i autoritarizma nije presudna količina primijenjene prisile, nego kakva se prisila može primijeniti . Totalitaristički režim može zarobiti dušu podanika i tako, da je vanjska prisila nepotrebna, ili potpuno „mlaka“.Budući da totalitarizam traži i dušu i tijelo podanika, tipični su za totalitaristički režim tzv. „delikti mišljenja“, te potpuna politizacija i ideologizacija čak i najintimnijih osobnih odnosa.

Totalitaristička obilježja marksističkog komunizma

Ideologija i praksa marksističkog komunizma pokazuju slijedeća totalitaristička obilježja:

a) marksistički komunizam sebe smatra jedinom spasonosnom ideologijom koja će čovječanstvo uvesti iz pretpovijesti u povijest. To je romantičarski motiv uspostave „razotuđenoga“ čovjeka , koji se navodno povijesnom nužnošću kreće prema novom , sretnom, besklasnom društvu.

b) Marksistički komunizam svojata znanstvene temelje i zasnovanost na zakonitostima prirode i društva, pa stoga smatra da su njegovi neprijatelji istodobno neprijatelji povijesnog napretka čovjeka i društva. To je prosvjetiteljsko-deterministički motiv, vjera u stroge povijesne i prirodne zakonitosti koje nužno vode prema sretnom besklasnom društvu.

c) Marksistički komunizam stvara za tu svrhu preobražaja društva i uspostave novoga čovjeka partijsku državu u kojoj je državni aparat sveden na status puke prijenosne vrpce putem koje se izvršavaju nalozi partije.

d) U svojoj povijesnoj pojavnosti marksističko-komunistički režimi kulminiraju kultom jednog čovjeka, vođe,, führera“, „ducea“,velikog kormilara, najvećeg sina svih naroda i narodnosti i sl.

e) U marksističkom komunizmu cijela jedna kategorija događaja , osoba, ideja ili podataka ne smije biti izložena kritici, pa stoga možemo govoriti o komunizmu kao svjetovnoj sakralnosti, svjetovnoj religiji, gdje dominiraju vjera, mit i dogma. U tako ispolitiziranom društvu traži se „moralno-politička“ podobnost za bilo koje radno mjesto.

f) U komunističkom je društvu svatko špijun svakoga.. Uzmimo kao nama najbliži primjer komunističku Jugoslaviju. Mogli bismo reći, da je titoizam bio najučinkovitije rasprostranjen policijski teror. Suprotno raširenom mišljenju, u komunističkoj Jugoslaviji nije malobrojno članstvo partije teroriziralo većinu nepartijaca, nego je većina pučanstva terorizirala manjinu. Istina je da je bio manji postotak partijaca od onih koji to nisu bili, ali je većina nekomunista iz koristi ili ucjene surađivala s komunistima u poslovima špijuniranja, prokazivanja, davanja lažnih iskaza. Takvi su, demoralizirani pred vlastitom savješću , služili kao produžena ruka članova partije. Stoga je komunizam održavala također i panično ustrašena ili demoralizirana masa anonimnim građana, a ne samo partijska nomenklatura.

g) Budući da sebe smatra spasiteljem čovječanstva komunizam mora imati neprijatelja od kojega on čovječanstvo spašava. Zato je bitno za marksistički komunizam da ima unutarnjeg i vanjskog neprijatelja , i da u odnosu na njih stalno vrši negativnu homogenizaciju društva sotonizirajući, bestijalizirajući i konačno likvidirajući te neprijatelje. Iz ovoga slijedi, da se marksistički komunizam temelji na mržnji kao glavnom psihološkom pokretaču; prema riječima Milovana Đilasa u listu „Borba“ od 8.10.1942. godine, ta je mržnja „plemenita mržnja“.

h) Da bi mogao putem ideologije i terora homogenizirati društvo i manipulirati pojedincima komunistički totalitarizam nastoji oslabiti nacionalni i obiteljski identitet; on osobito želi oslabiti ili potpuno zatrti vjeru u Boga , jer ostaviti na izbor članovima partije da vjeruju u Boga znači priznati suverenost individualne savjesti iznad partijskih smjernica, a za komunizam ne mogu postojati dvije metafizike spasenja. Bez ateizma marksistički bi komunizma izgubio snagu autoriteta u ime kojeg on kao jedini spasonosni nauk tumači stvarnosti.

i) Dosljedno tomu, marksistički komunizam potpuno relativizira moral i etiku, da bi sebe uzdigao na pijedestal povijesne nužnosti gdje cilj opravdava svako sredstvo.

Ostatci komunističkog mentaliteta u današnjoj Hrvatskoj

Skupština Vijeća Europe u svojoj Rezoluciji od 25.siječnja 2006. o osudi komunističkih totalitarnih režima ističe, da je svijest o komunističkim zločinima jedan od preduvjeta njihova izbjegavanja u budućnosti, i da ta svijest igra važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja (točka 7 Rezolucije). U Hrvatskoj je komunistički totalitarizam trajao skoro pola stoljeća i utjecao na način razmišljanja i ponašanja ne samo članova komunističke partije, nego i onih koji to nisu bili , ali koji su živjeli u tomu ozračju. Jer komunizam nije samo politički sustav, dogmatska ideologija, nego i specifičan način razmišljanja, specifičan mentalitet. I danas nakon pada komunističkog sustava, tragovi su komunističkog mentaliteta vidljivi u Hrvatskoj.Iako nije samo utjecaj komunizma taj koji truje današnje duhovno ozračje Hrvatske, ovdje ćemo u smislu zahtjeva EU prikazati poguban utjecaj mentaliteta komunističkog totalitarizma na društveni život u Hrvatskoj. Američki publicist Jeffrey T. Kuhner je to sažeo slijedećim riječima koje je objavio u listu „The Washington Times“ pod naslovom „Mit o hrvatskom fašizmu“. Evo njegove prosudbe.“Komunizam je pola stoljeća nastojao uništiti hrvatski identitet, međunarodni image Hrvatske i samu njezinu opstojnost….Rašireni nepotizam , korupcija koja je zahvatila sve slojeve društva u Hrvatskoj, sluganstvo središtima moći poput onoga u Bruxellesu, politička kultura lažljivosti i podmićivanja, raširena društvena amoralnost, sve to prijeti da Hrvatska propadne. Sve su ovo ostatci komunističkog sustava . Titov se duh još uvijek šepuri Hrvatskom. I dok ga se ne protjera egzorcizmom Hrvatska će i dalje biti progonjena i ukleta.“

Komunistički totalitarizam na društveno-političkoj razini razmišlja u kategorijama „prijatelj- neprijatelj“, tako da je svatko tko nije s njima, tko ima različito političko mišljenje, komunistima neprijatelj, njima dušmanin, koga treba likvidirati. Marksistički komunizam ne pozna političkog suparnika, neistomišljenika, nego kod svakog idejnog neslaganja sumnja na zavjeru. Zar i danas u Hrvatskoj ne vidimo tragove ovog isključivog , netolerantnog i paranoidnog mentaliteta? I u demokratskim sustavima postoji sukobljavanje s ljudima koji politički drukčije razmišljaju, ali ti sukobi ne idu do istrebljenja neistomišljenika. Spomenima još jedan poguban utjecaj komunističkog načina mišljenja i ponašanja na politički život danas u Hrvatskoj. Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne norme. Za nju je moral nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Ovaj se komunistički mentalitet potpunog relativiziranja etike danas očituje i u političkom životu Hrvatske, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti . Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo često nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su za vrijeme komunizma bili uvjereni komunisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunističkoj Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća njezina postojanja, pa su se razočarali u svojoj ideologiji , oni su danas uglavnom u političkom životu cinični karijeristi koji ne vjeruju u demokraciju. Ako su pak i u komunizmu bili samo komunistički karijerist bez ideološkog uvjerenja, takvi su i danas u politici to ostali.Takvi političari rado surađuju sa svjetskim moćnicima. Bez ikakvih načela osim onoga, da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, ili pripadnicima zapadnobalkanskoga „regiona“, jer je to karijeristički korisno. Nekada zbog karijere pripadnici komunističke internacionale,, a danas zbog karijere pripadnici globalističke internacionale, lišen kulture demokratskog dijaloga i snošljivosti, takvi su političari danas pošast hrvatskoga društva. Danas je očito da hrvatska politika devedesetih godina prošloga stoljeća koja je omogućila bivšim udbašima da uzmu ključne položaje u hrvatskim tajnim službama, bivšim kosovskim kadrovima da imaju utjecaj na organiziranju hrvatske vojske, bivšim komunističkim tehnomenadžerima da vode državu (u vladi demokratskog jedinstva od tridesetak članova samo trojica nisu bila bivši članovi komunističke partije), politika koja je stvarala hrvatsku diplomaciju pretežito od bivših jugokomunističkih kadrova, danas je očito da je ta politika, koju je u dobroj namjeri provodila hrvatska vlast devedesetih godina radi solidarnosti svih Hrvata u okupiranoj Hrvatskoj, radi kobnih posljedica embarga na uvoz oružja. radi mira, sloge i jedinstva u obrani i oslobođenju Hrvatske od jugokomunističkog i velikosrpskog agresora, da je ta politika dugoročno posijala metastaze komunističkog karcinoma u personalnom i doktrinarnom pogledu, koje danas ozbiljno ugrožavaju opstanak samostalne hrvatske države, pogotovo što nakon toga nije uslijedila u Hrvatskoj moralno i politički neophodna lustracija, ne kao kaznena mjera, nego kao mjera sprječavanja daljnje štete od totalitarnog mentaliteta.

Komunistički „antifašizam“ kao lijevi fašizam

Svjedoci smo u Hrvatskoj pokušaja, da se komunistički totalitarizam rehabilitira u tzv. „antifašističkom“ izdanju. Pri tomu se zaboravlja, da se društvena uređenja ne dijele na fašistička i antifašistička, nego na autoritarna, totalitarna i demokratska. Komunistički antifašizam je sukob dvaju totalitarizama, komunističkog i fašističkog, Povijesno komunistički antifašizam je imao dva lica, od kojih ni jedno nije demokratsko. Ono prvo lice, solidarnost sa žrtvama fašizma, koje je oplemenilo mnoge borce u Drugome svjetskom ratu, bila je samo krinka pod kojom je ono drugo, krvavo lice komunizma osvojilo vlast i oduzimalo ljudima slobodu. Neosporno je, da su mnogi u Hrvatskoj s uvjerenjem išli u borbu protiv fašizma, ali ako oni nisu bili komunisti, kasnije su mnoge od njih komunisti eliminirali na bojišnici, ili izvan nje.

Komunistički antifašizam se danas u Hrvatskoj pretvorio u demonologiju. Demonologija pak pretpostavlja postojanje „demona“, jer bi bez „demona“ ona bila nepotrebna. Fašistički „demoni“ su potrebni da bi antifašisti stalno od njih spašavali čovjeka i društvo. Radi toga komunistički antifašizam mora stalno otkrivati „fašiste“.Njih on u Hrvatskoj prepoznaje po specifičnoj kapi, po ispruženoj ruci, po posjeti Thompsonovim koncertima, ili po uporabi riječi „dom“ u bilo kojem rečeničnom sklopu. Fašistički „demoni“ su vrlo lukavi pa se uvlače i u školske udžbenike povijesti, koje, stoga, treba temeljito pročistiti tako da se u njima spominju samo zasluge komunističkih antifašista, osobito njihovog „Big Brothera“ Tita, kojega njemački sociolog Klaus Jacobi stavlja na 10. mjesto liste svjetskih megaubojica 20. stoljeća. Ponekad se ti antifašistički egzorcisti skupe u Kumrovcu, gdje od veselja zacupkaju kozaračko kolo, ili zapjevaju onu egzorcističku „ po šumama i gorama“. Na njihovu sreću ili nesreću oni nisu naročito skloni razmišljanju pa ne shvaćaju, da je ideologija antifašizma u njezinoj komunističkoj inačici vrlo slična fašizmu. Ti komunistički antifašisti ponekad znaju tvrditi, da su se za samostalnu hrvatsku državu podjednako borili partizani u Drugome svjetskom ratu i hrvatski branitelji u Domovinskome ratu. Ta tvrdnja nije samo zlonamjerno prekrajanje povijesti, nego i uvreda hrvatskim braniteljima. Komunisti su se tijekom Drugoga svjetskog rata borili za sovjetsko-komunističku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu, pa su stoga kao pobjednici u ratu odgovorni za rušenje samostalne hrvatske države i za ponovno uvođenje Hrvatske u tamnicu hrvatskoga naroda zvanu Jugoslavija. Stalno podržavajući podjelu među Hrvatima na „lijeve“ i „desne“, na „ustaše“ i „partizane“, komunistički brodolomci i nakon potonuća svoje lađe u Hrvatskoj pokušavaju spriječiti jedinstvo hrvatskoga naroda, onemogućiti Hrvatima da se nakon saznanja potpune povijesne istine međusobno pomire i da nadvladaju svoju prošlost, kao što su to učinili i drugi narodi Europe. Te su bivše pristalice najkrvavije iluzije u povijesti, nakon njezine propasti, ušli po zadatku u sve političke stranke Hrvatske gdje postaju izvor razdora i korupcije. No ulaskom Hrvatske u krug demokratskih naroda Europe te će im se nakane izjaloviti, a njihov će se antifašizam razotkriti kao „lijevi fašizam“. Kako je rekao kardinal Juraj Bozanić u govoru koji je održao povodom 60. obljetnice pokolja u Macelju gdje su Titovi partizani u svibnju-lipnju 1945, godine pobili bez suda i suđenja 13 do 16 tisuća Hrvata koji su se našli u kolonama Križnoga puta :“Povijesni hrvatski antifašizam, bez povijesnog hrvatskog antikomunizma, zatvara se u ideologiju klasne mržnje i terora“. Brodolomci potonule komunističke iluzije u Hrvatskoj i izvan nje moraju znati,da je došlo vrijeme kada će istina o njihovim zločinima, koju su pola stoljeća skrivali i krivotvorili, ugledati svjetlo dana, pa u Hrvatskoj pokušavaju to spriječiti ili barem odgoditi. No to im je uzaludno. Može se varati cijeli narod dio vremena, može se varati dio naroda cijelo vrijeme, ali se ne može varati cijeli narod cijelo vrijeme. Došlo je vrijeme ulaskom Hrvatske u EU kad demokratski svijet traži, da ni zakonodavna, ni sudbena , ni izvršna vlast Republike Hrvatske , ne smije gušiti pravdu i povijesnu istinu, ne smije štititi one koji su osumnjičeni da su počinili zločine u Hrvatskoj ili inozemstvu.

Što se misli pod „dekomunizacijom“ Hrvatske?

Komunizam, kao i svaki totalitarizam, nije samo ideologija, nego i način razmišljanja i ponašanja. Indoktrinacija u mladosti ostavlja trajan trag u starijim godinama. Rijetko netko mijenja uvjerenje ili mentalni sklop nakon 50 ili 60 godina života pa čak kada su mu dostupni podatci o zločinima koja je njegova ideologija počinila. Stoga „reciklirani“ komunisti žive danas u novoj sredini starim mentalnim sklopom. Psihološki je shvatljivo, da je teško takvim komunistima priznati da su vjerujući u spasiteljsku ulogu marksističkog komunizma doživjeli razočaranje, jer bi tada jedan znatan dio njihova života bio potpuno izjalovljen, uništen. Lakše im je u takvim okolnostima pribjeći iluziji da je komunizam u teoriji dobar, ali da su ga u praksi iznevjerili pojedinci koji su zastranili od njegove pozitivne humanističke biti. Alternativa bi im bila spoznaja svoje zablude i kajanje za svoja eventualna zlodjela počinjena za ostvarenje te zablude. A za to su sposobne samo duhovno velike osobe. Kada bi bivši komunisti priznali da je komunizam isto tako poguban kao fašizam i nacizam, mnogi bi morali pred sobom i narodom opravdati svoju suradnju s tom ideologijom mržnje. Mnogi današnji stjegonoše tzv. otvorenog društva nisu nikada kao komunisti dopustili izražavanje različitog mišljenja, i bili su ratoborni branitelji jednoumlja. U demokratskoj Hrvatskoj ne samo da nitko nije odgovarao, nego se nitko nije ni ispričao za stravični teror komunizma tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Što više, većina je takvih i nakon uspostave demokratske samostalne hrvatske države ostala na vodećim mjestima u političkom, medijskom, pravosudnom, školskom, diplomatskom, policijskom i vojnom životu hrvatske nacije. Ni današnji utjecaj tih zatornika hrvatske slobode nije demokratski, i oni zbog svoga komunističkog mentaliteta daju povoda EU da zahtijeva od Hrvatske katarzu hrvatskog nacionalnog ozračja.

Uzroke današnjeg filokomunizma u Hrvatskoj treba tražiti i u širokoj disperziji titoističke vlasti i terora u komunističkoj Jugoslaviji. Titoizam je, mogli bismo reći, bila najšire rasprostranjena diktatura, jer je Tito dopustio sudjelovanje u svomu monopolu vlasti tisućama malih „ourovskih“ i samoupravnih titića, dobivši tako tisuće suradnika u zlodjelima, koji su ljubomorno čuvali svoj mali komunistički leno pod okriljem doživotnog predsjednika države i „najvećeg sina svih jugoslavenskih naroda i narodnosti“. Zato se kaže da je komunistički totalitarizam „ totalni teror svih protiv sviju u svakom trenutku“. Mnogi su od ovih ljudi zadržali taj komunistički mentalitet i danas kojim sa odgovornih položaja truju duhovno i društveno ozračje Hrvatske.

Završne primjedbe

U okviru preporuka Rezolucije Skupštine Vijeća Europe od siječnja 2006. godine o osudi zločina komunističkih totalitarnih režima potrebno je u Hrvatskoj izvršiti moralnu i pravnu katarzu neuklonjenih ostataka komunističkog totalitarizma od kojih smo neke nabrojili. Evo nekih od potrebnih mjera koje bi trebalo u tomu smislu poduzeti. Treba zabraniti veličanje bilo koje totalitarističke ideologije kao i isticanje njezinih znakova i simbola, od kukastog križa pa do crvene zvijezde petokrake. Treba ukloniti sve spomenike koji veličaju, i sve oznake ulica, trgova i mjesta koje nose ime vođa i ideologa fašizma, nacizma ili komunizma. Nadalje, potrebno je posthumno osuditi komunističkog diktatora Josipa Broza Tita zbog njegove odgovornosti za mnoge ratne i poslijeratne zločine. Kako je već rečeno, radi se o čovjeku kojeg njemački sociolog Klaus Jacobi stavlja na 10. mjesto na listi 20 najvećih svjetskih ubojica prošloga stoljeća. Nadalje, potrebno je iz Ustava Republike Hrvatske brisati spominjanje odluka ZAVNOH-a kao jedne od izvorišnih osnova hrvatske države, jer znamo da je ZAVNOH bio samo propagandna tribina za javnost one KPJ koja je borbu hrvatskih rodoljuba protiv fašističkog okupatora Hrvatske povijesnom krivotvorinom prisvojila kao svoju zaslugu, iako se ta KPJ borila za sovjetsku Jugoslaviju, a nikada za samostalnu demokratsku Hrvatsku. Potrebno je, osim toga, radi čišćenja duhovnog ozračja Hrvatske od ostataka totalitarističkog mentaliteta zabraniti bivšim članovima KP zaposjedanje visokih, društveno važnih i odgovornih mjesta u politici, diplomaciji, državnim ustanovama, školstvu, medijima,pravosuđu, vojsci i policiji. Koja su to visoka mjesta treba posebno odrediti.Ovo nije kaznena mjera, nego građanskopravna mjera ograničenja štete za hrvatsku državu.I, konačno, osim dana kad se prisjećamo žrtava fašizma potrebno je uvesti jednom godišnje i dan žrtava komunizma
Prema tomu, „dekomunizacija“ duhovnog i političkog ozračja Hrvatske nije samo preduvjet međusobne pomirbe hrvatskih građana, nego i demokracije uopće, jer su fašizam, nacizam i komunizam sijamski blizanci.

Stoga nitko nema moralno pravo kritizirati fašističko i nacističko zlo, tko ne kritizira i komunističku pošast. Tvrditi da si „komunistički antifašist“ isto je kao da si rekao da si „teroristički antiterorist“. Da su u Hrvatskoj provedene ove mjere čišćenja mentalnog ozračja od ostataka komunističkog totalitarizma, ne bi se dogodilo ono što se dogodilo na zadnjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj. Ne bi narod, koji se preko 85 posto deklarirao vjerničko-katoličkim, omogućio dolazak na vlast stranci čiji čelnik kaže, da između Tita i Tuđmana on bira Tita, komunističkog diktatora odgovornog za mnoge ratne i mirnodopske zločine. Ne bi u tomu konkretnom slučaju zabrinjavala pobjeda socijaldemokratske stranke, jer je u spektru političkog pluralizma ta stranka potrebna, kada ona, kao u Hrvatskoj, ne bi bila utočište mnogih kriptokomunista i filojugoslavena. Štoviše, dolaskom na vlast autentične socijaldemokratske stranke u uvjetima demokratskog pluralizma dala bi se mogućnost vodećoj stranci desnoga centra da se očisti od jugokomunista koji su se infiltrirali u njezine redove, od sebeljubaca i srebroljubaca koji upropaštavaju i stranku i naciju, i da ponovno stavi u praksu svoja izvorna načela kojima je ta stranka pod vodstvom predsjednika Tuđmana uvelike doprinijela na uspostavi samostalne hrvatske države.Ovakvo ponašanje birača koji glasuju za stranku kriptokomunista posljedica je propusta da se hrvatsko društvo dekomunizira, propusta da se komunistički zločini javno i nedvosmisleno osude a zločinci kazne, kako to u više navrata traži EU. Da je građanima Hrvatske predočena cjelovita istina o zločinima komunističkog totalitarizma, mnogi se na izborima ne bi opredijelili za stranku čije čelništvo hvali komunizam, za stranku koja je uklonila sa svojih vodećih stranačkih položaja neke svoje članove koji su deklarirani antikomunisti, hrvatski rodoljubi i katolički vjernici.

I na kraju, kad je riječ o totalitarizmima moramo nadodati i slijedeće. Prisjetimo se onoga što je ranije rečeno, da ni jedan totalitarizam nije samo povijesna pojavnost na vanjskoj društvenoj razini, nego trajna napast ljudskog duha. Ako svjetski moćnici ustraju u tomu da žrtvuju društvenu pravednost u politici i ekonomiji zbog svojih sebičnih interesa, ako budu stvarali novi kolonijalizam financijske ovisnosti, ako trgovci bez granica žele pretvoriti svijet u svoju farmu brišući nacionalne, vjerske i kulturalne identitete malih naroda, tada možemo očekivati da će u bliskoj budućnosti ponovno doći na svjetsku pozornicu novi totalitarizam, ili kao protest protiv toga stanja, ili kao reakcija na takve proteste. Jer totalitarističke se ideologije na moraju vezati samo uz nacionalnu, klasnu ili rasnu isključivost ; totalitarizam može nastati i u želji da jedna nadnacionalna financijsko-bankarska elita dominira svijetom. Taj mogući totalitarizam budućnosti ne bi se vjerojatno zvao ni fašizam, ni nacionalni socijalizam, ni komunizam, ali bi im bio sličan po inspiraciji i po krvavim plodovima. Takav totalitaristički ustroj u kojemu bi se možda čak koristile suvremena tehnologija i znanost za biološko a ne samo ekonomsko manipuliranje čovjekom, mogao bi nositi masku, recimo, globalističkog novog svjetskog poretka.Jer u biti svaki je totalitarizam simptom najveće čovjekove napasti, želje da čovjek postane bog, da suvereno stvara sebe i da vlada svijetom na temelju vrijednosti koje on nametne. Ali, kako su pokazali svi totalitarizmi naše nedavne prošlosti, jao čovjeku kojemu je drugi čovjek bog.

Prof. dr. Branimir Lukšić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save