Prvi dani ove godine na balkanskom su prostoru bili obilježeni neočekivanom radikalizacijom odnosa, i to istovremeno u više kriznih točaka, a u svim slučajevima ta je radikalizacija bila planski poticana iz službenog ili „poluslužbenog“ Beograda. Policy planeri u Srbiji, naime, svoja su pretjerana očekivanja vezali uz smjenu administracije u Americi.

Europa dugo nije znala što može očekivati od administracije predsjednika Donalda Trumpa, a teorije urote i kombinacije o tome kako bi američki predsjednik, zbog svojih mekih trbuha, mogao biti podložan utjecaju Rusije, i u njenu korist, a na štetu Europske unije i euro-atlantskoga savezništva činiti na europskom kontinentu ustupke Rusiji, otvorile su dodatni manevarski prostor administraciji u Beogradu, ali i političkim snagama koje utječu na balkanski prostor, a uglavnom se predstavljaju kao neovisne od službene administracije u Srbiji.

Političari koji se bave europskim susjedstvom, vanjskom politikom i politikom proširenja u EU, ostali su do neke mjere zatečeni serijom političkih demonstracija – od demonstracije proslave „Dana Republike Srpske“, preko provokacija na granici s Kosovom s „vlakom-manastirom na šinama“, urešenim napisom „Kosovo je Srbija“, koji su pokušali „uvesti“ u sjevernu Kosovsku Mitrovicu, kao prostor do kojeg seže realna politička kontrola Srbije na Kosovu.

Kolateralna žrtva velikih očekivanja od promjene globalne paradigme bila je i Crna Gora, koja se u izbornom razdoblju našla pod prijetnjom državnog udara, što su ga ruski obavještajni krugovi pokušali izvesti u toj državi, koristeći se logistikom velikosrpskih proruskih organizacija, i to i onih koje djeluju u Crnoj Gori, i onih iz Srbije.

Nije prvi put da su u Beogradu, a posebno u velikosrpskim organizacijama, gajili veliku nadu u temeljitu promjenu politike SAD prema Balkanu. Prije osam godina bilo je jednako. I tada su u Srbiji svi bili protiv Hillary Clinton, ali u ranijoj izbornoj fazi, u fazi borbe za demokratsku nominaciju. Bili su uvjereni da povezanost Baracka Obame s guvernerom Illinoisa Rodom Blagojevichem osigurava Srbiji povlašteni status u američkoj politici. Iskazalo se, međutim, da Blagojevich nije završio u Bijeloj kući, nego u zatvoru, zbog korupcije, između ostaloga i pokušaja prodaje Obamina ispražnjenog mjesta u Senatu, a da je Obaminu politiku prema Balkanu i Europi u znatnoj mjeri oblikovala upravo Hillary Clinton, i da je ona bila kontinuitet politike administracije Billa Clintona, od koje niti administracija Georgea Busha mlađega nije bitno odstupala.

Unatoč nadi u potporu SAD velikosrpskom konceptu, izraženoj i u paroli „Barače Obama – budi uvek sa nama“, Obamin mandat bio je na Balkanu obilježen postepenim jačanjem državnosti Kosova, približavanjem Crne Gore NATO savezu i njenim velikom prednošću pred Srbijom u procesu pristupanja Europskoj uniji.

Tijekom tog mandata Hrvatska je definitivno zaštitila svoj balkanski bok i postala punopravnom članicom EU, a potkraj tog razdoblja počela je i voditi konzistentnu politiku primjerenu članici EU i NATO saveza.

Iako su očekivanja od predsjednika Trumpa bila još veća od onih prema Obaminu predsjedništvu, već ovih dana su analitičari u Srbiji počeli „zbrajati šamare“ što ih je Srbija primila od tek inaugurirane administracije. Naravno, najteže je zaboljela čestitka predsjednika Trumpa kosovskom predsjedniku, povodom godišnjice državne neovisnosti Kosova i činjenica da SAD nastavljaju podupirati pristupanje Kosova Organizaciji ujedinjenih naroda i njenim agencijama, pa tako i UNESCO-u.

Srpske nade u promjenu odnosa na Balkanu poticala je i Rusija, pa je tako ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u Beogradu „lansirao“ novi ruski koncept povezivanja četiriju „neutralnih“ balkanskih država (Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore, na čelu sa Srbijom) u zonu neutralnih država, pri čemu je iz najnovijih vojnih aranžmana Srbije i Rusije jasno kakav karakter „neutralnosti“ zapravo zamišlja ministar Lavrov.

Paradoks ove ideje je činjenica da je Crna Gora ispunila sve uvjete za članstvo u NATO savezu i donijela odluku o pristupanju, a da je sada u tijeku procedura ratifikacije pristupnog ugovora u svim zemljama članicama NATO saveza. Doduše, zbog smjene administracija u SAD proces ratifikacije zastao je u američkom Senatu, a u Moskvi i Beogradu su to odmah tumačili kao najavu nove politike SAD i odustajanja od širenja NATO saveza na Balkanu.

Osim što je Beograd pokušao iskoristiti interregnum i zbog toga je izvozio krizu, još je jedan element pogodovao zaoštravanju krize.

Naime, u travnju su u Srbiji predsjednički izbori, a tek su se ovih dana „posložile kockice“. Pet godina mandata predsjednika Tomislava Nikolića pokazalo se posve izgubljenima, ali Nikolić nije htio tek tako izaći iz igre. Isto tako, premijeru Aleksandru Vučiću položaj predsjednika Republike bio je atraktivan tek pod jedinim uvjetom, a upravo je ostvarenje tog uvjeta Nikolić na svaki način nastojao spriječiti.

U Srbiji, prema Ustavu, predsjednik Republike, naime, nije dužan podnijeti ostavku niti na članstvo u stranci, niti na mjesto predsjednika stranke. Nikolić se, međutim, prije pet godina povukao s čela Srpske napredne stranke u korist Vučića i tako mu omogućio da postane šefom izvršne vlasti u pravom smislu riječi, i to već u fazi kad je bio zamjenik premijera i ministar obrane, a u potpunosti otkad je preuzeo premijerski mandat.

Kao šef najveće stranke vladajuće koalicije Vučić će ostati šefom izvršne vlasti, a tko god ga naslijedio na čelu vlade, taj neće biti premijer u pravom smislu riječi, nego tek „predsjednik izvršnog vijeća“, barem tako dugo dok Vučićeva stranka kontrolira parlamentarnu većinu. Cijeli sukob Vučića i Nikolića vodio se isključivo o tome hoće li Vučiću ostati predsjedništvo „naprednjaka“ ili će Nikolić izboriti da Vučić podnese ostavku i njemu vrati vođenje stranke. Budući da se Nikolić nije dobro taktički pripremio za tu borbu, morao je priznati poraz i odustati od alternativnog koncepta: pokušaja raskola stranke i isticanja svoje kandidature pored Vučićeve.

Iako se još donedavno spekuliralo o novim parlamentarnim izborima, istovremenima s predsjedničkima, sada oni više nisu potrebni, a Vučiću je sada interes očuvati dominantnu ulogu svoje stranke u parlamentu. Tek će se vidjeti tko će ga naslijediti na čelu Vlade: hoće li to biti ruski ljubimac Ivica Dačić, šef socijalista, ili pak predvodnica proeuropske frakcije u naprednjaka, potpredsjednica vlade Zorana Mihajlović. Moguće je da se Vučić odluči oslabiti i svoje proreformske sljedbenike i Dačića, s kojim je u odnosu konfliktne suradnje, pa predsjedanje Vladom povjeri nekome od nestranačkih ministara i tako dobije svojevrstan činovnički kabinet.

Najzanimljiviji naglasak početka Vučićeve kampanje bila je njegova inicijativa, koju je u trenutku kad je objavio odluku da kreće u predsjedničku trku predstavio austrijskom kancelaru Chistianu Kernu. Riječ je o ideji o osnivanju balkanske carinske unije. Formiranje carinske unije na Balkanu, koja bi obuhvatila države, koje kasne u procesu pristupanja EU, ali i Crnu Goru, koja je relativno uspješna u pristupnim pregovorima, bilo bi zapravo stvaranje dugoročne čekaonice za članstvo u EU.

Donedavno su vlasti u Srbiji govorile o cilju završavanja pregovora do 2020. godine, a ako je to još uvijek cilj, carinska unija, koja ne može biti stvorena prije tog roka, za njih ne bi imala smisla. EU nije još formalno reagirala na Vučićev prijedlog, ali nije isključeno da će se on dopasti dijelu europskih lidera, jer bi odložio pitanje suočavanja Unije sa „zamorom proširenjem“, a prijedlog je tako izložen da stvara dojam kako je Srbija zapravo kreativno primijenila matricu europske integracije na regionalne odnose.

Naravno, kontekst tog prijedloga je i dovođenje u pitanje procesa konsolidacije državnosti Kosova, koje se odvija i zahvaljujući definiranju carinskog suvereniteta cijele države. Ne smije se smetnuti s uma da je ovaj prijedlog usklađen i s ruskom inicijativom o stvaranju zone četiriju neutralnih država, koje bi postale mekim trbuhom na granici EU i u koje bi se ruski utjecaj lakše infiltrirao.

Za Hrvatsku je, međutim, posebno važno kako bi formiranje takve carinske unije utjecalo na perspektivu europeizacije BiH. S jedne strane, carinska unija donijela bi gospodarstvu Srbije prednost na bosansko-hercegovačkom tržištu, prije svega, pred hrvatskim gospodarstvom, i Srbija bi takvu situaciju iskoristila za potiskivanje hrvatskoga ekonomskoga i političkog utjecaja u BiH. Pretvaranje takva provizorija „europske čekaonice“ u dugotrajno stanje dodatno bi ugrozilo položaj Hrvata u BiH, a slabjelo bi ionako skromne euro-integracijske kapacitete te države.

Sadašnja hrvatska administracija uspješno je spriječila širenje na svoj prostor nestabilnosti, što je emitira Srbija. Vlasti sustavno izbjegavaju političke polemike, što ih u Beogradu stalno nastoje potaknuti, ne upliću se u „namještene“ sukobe, i to je izrazito dobro. Međutim, interesu i javnosti, i politike kao da izmiču inicijative, koje bi mogle promijeniti politički reljef našega i europskog susjedstva, a Hrvatska bi morala unutar EU vrlo jasno reagirati i upozoravati na skrivena značenja i moguće posljedice naoko lijepo umotanih političkih inicijativa.

To treba činiti i u Bruxellesu, ali i u glavnim gradovima balkanskih država, barem na redovitim koordinacijskim sastancima svih veleposlanika iz država članica EU. Na tim se sastancima već do neke mjere kreira zajednička europska politika. Između ostaloga i zato je važno da Hrvatsku u državama susjedstva Europske unije zastupaju kompetentni veleposlanici, sposobni definirati i obrazložiti službeni hrvatski stav i braniti ga na kolegiju veleposlanika zemalja članica EU. Naravno, važno je i da prepoznaju političke trendove i uočavaju rizike za hrvatske interese te da o tome obavještavaju hrvatsku administraciju. Bez toga hrvatske javne vlasti mogu biti samo u „defanzivnom stavu“, a od Hrvatske se očekuje da artikulira političke projekte za konsolidaciju Balkana i da ih predlaže i zagovara i u Bruxellesu i za svim drugim „europskim stolovima“.

Autor: Davor Gjenero/direktno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save