ODRŽANO PREDAVANJE O DOSTUPNOSTI GRADIVA U DRŽAVNIM ARHIVIMA
U utorak predvečer 7. ožujka 2017. g. u organizaciji Državnog arhiva u Splitu i Hrvatske udruge Benedikt Radoslav Zaradić održao je predavanje “Dostupnost gradiva u državnim arhivima u kontekstu donošenja novog Zakona o arhivskom gradivu i arhivima”. Predavanje je održano u pristojno popunjenoj dvorani Državnog arhiva u Splitu u tvrđavi Gripe. Prije samog predavanja prisutnima su se obratili organizatori, ispred Državnog arhiva u Splitu ravnateljica Marina Grgičević i predsjednik Hrvatske udruge Benedikt Vide Popović.
U posljednje vrijeme u javnosti se stvorila pogrešna slika o državnim arhivima i dostupnosti dokumenata koji se kod njih čuvaju. Na arhivske ustanove gleda se kao na mračne i zatvorene institucije u koje nema pristup bilo tko – što naprosto nije istina. Širenju dezinformacija u javnosti dobrim dijelom su doprinijeli i mediji koji se očito dovoljno dobro ne potrude pripremiti i upoznati sa strukturama rada hrvatske arhivske službe, o čemu imaju dovoljno kvalitetnih informacija i na samom internetu.
Državni arhivi su javne ustanove u kulturni koje su otvorene i dostupne apsolutno svima. U državnim arhivima čuva se, obrađuje i daje na korištenje arhivsko gradivo od 10. pa sve do 20. st. U prvom dijelu predavanja nazočni su upoznati s osnovnim pojmovima iz arhivističke terminologije: što su zapravo državni arhivi, koje su razlike između javnog i privatno arhivskog gradiva te koje sve institucije stvaraju arhivske dokumente. R. Zaradić u svom predavanju istaknuo je kontinuitet čuvanja arhivskih dokumenata koji se na prostoru Hrvatske možemo pratiti čak od 12. st. U osnovnim crtama prikazana je i povijest Državnog arhiva u Splitu sve od 14. st. kada je u Statutu grada Splita unijeta obveza čuvanja važnih isprava. Naglašeno je kako trenutno u Hrvatskoj djeluje ukupno 20 državnih arhiva koji su zasebne i samostalne institucije (što često novinarima, ali i pravosudnim tijelima nije jasno): 18 područnih državnih arhiva u prosjeku po jedan u sjedištu svake županije na čelu s Hrvatskim državnim arhivom u Zagrebu. Za sada jedini specijalizirani državni arhiv je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. On se također nalazi u Zagrebu, a nadležan je za sve vrijedno gradivo iz razdoblja Domovinskog rata.
U drugom dijelu predavanja objašnjena je razlika između javnoga i privatnog arhivskog gradiva. Javno arhivsko gradivo nastaje djelovanjem državnih i javnih institucija i ono se predaje u nadležni državni arhiv nakon što prođe rok od 30 godina od njegovog nastanka. Isto tako, arhivsko gradivo ne mora se nužno čuvati u državnim arhivima jer i druge znanstvene i kulturne institucije također imaju uvjete za njegovo čuvanje. To su primjerice knjižnice, muzeji i zavodi. Pojedine institucije imaju pravo zadržati svoje gradivo više od 30 godina budući da im je i dalje potrebno u radu. Primjerice, gotovo svi sudovi na prostoru Splitsko-dalmatinske županije (u cijelosti pod nadzorom Državnog arhiva u Splitu) imaju količinski dokumenata približno kao i sam arhiv. Raspon godina sudskih dokumenata je od početaka 19. st. i oni su i dalje potrebni pri sudskim postupcima. Najvažnije je da se arhivsko gradivo nalazi u kvalitetnim uvjetima koji omogućavaju njegovu dugoročnu zaštitu, neovisno bili to državni arhivi ili neke druge javne institucije.
U demokratskom društvu kakvim težimo biti ne smije biti nikakvih tajni. Zaradić je naveo i Zakon o pravu pristupa na informacije koji omogućava građanima uvid u poslovanje državnih institucija i jedinica lokalne uprave i samouprave bez obzira na “arhivski” rok dostupnosti od 30 godina. Dakle, bilo tko ima pravo uvida u dokumente javne provenijencije.
Ograničenje u pristupu manjem dijelu dokumenata postoji radi zaštite osobnih podataka ili ukoliko postoji stupanj tajnosti. Pravo na privatnost je temeljno ljudsko pravi i njega štiti čl. 37. Ustav RH: “svakom se jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka”. Određeni dokumenti mogu biti klasificirani ukoliko se njihovom daljnjom distribucijom može naštetiti nacionalnoj sigurnosti države ili poslovanju tvrtke (poslovna tajna).
U predavanju je predstavljen znatan problem koji postoji kod korištenja dijela gradiva koje je nastalo u razdoblju 1945.-1990. Iako je zakonom propisano da je to gradivo u državnom vlasništvu i javno, SDP kao sljednik Saveza komunista Hrvatske posebnim je ugovorom ograničio korištenje jednog dijela gradiva, a da na to nije imao pravo. Drugo ograničenje u korištenju tog gradiva je ukoliko je ono klasificirano. Zaradić je u svom izlaganju postavio opravdano pitanje zašto je gradivo koje je klasificirano prije 1990-te i dalje dijelom nedostupno ili je njegovo korištenje ograničeno, budući da država i tijela vlasti koja su tu dokumentaciju proglasili tajnim ne postoje više od 25 godina.
Većina povijesnih dokumenata koji se nalaze u državnim arhivima predana su i preuzeta u vrlo fragmentarnom stanju. Ne smijemo zanemariti činjenicu kako su prostor Hrvatske samo u prošlom 20. st. zahvatila tri velika rata usporedno s rušenjem političkih sistema koja su do tada bili na vlasti. Posljedice toga ostale su i na samom arhivskom gradivu koje je poprilično devastirano ili ukradeno. Samo manji dio dokumenata preživio je turbulentno 20. st. i sačuvan je u arhivima. Važna činjenica je i ta da državni arhivi nisu imali nikakav nadzor i uvid nad gradivom partije, vojske i policije u drugoj polovici 20. st. Zbog toga je samo jedan manjio dio gradiva iz tog perioda predan arhivima, a često se za sudbinu druge polovice dokumenata (lokalne naravi) niti ne zna. Državni arhivi mogu biti odgovorni samo za one dokumente koji se čuvaju u njihovim spremištima, ali ne i za one koji do njih nikada nisu niti dospjeli.
Osluškivanjem javnog mnijenja više nego je očito kako je Hrvatskoj potrebno suočavanje s prošlošću i ostavštinom komunističkog režima. Do sada nitko nije odgovarao za zločine koje je taj režim počinio u drugoj polovici 20. st. i posljedice toga se i danas osjećaju. To je između ostalog i jedan od zaključaka njemačkog suca u presudi za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića prošle godine. Kako bi se proces suočavanja s komunističkom diktaturom završio, potrebno je znanstvenicima omogućiti potpuni uvid u dokumente nastale do 1991. g. Istaknut je i problem povratka gradiva iz Beograda, naročito onog od saveznog ministarstva unutrašnjih poslova SFRJ (tu je i UDBA) koje još uvijek nije predano u srbijanske arhive i prema tome nije dostupno nikome iz Hrvatske. Ministarstvo kulture RH nedavno je uspostavilo povjerenstvo koje se prije svega sastoji od predstavnika arhivske struke i oni imaju za zadatak do kraja godine donijeti novi prijedlog izmjena Zakona o arhivskom gradivu i arhivima. Namjera je da se sve (sačuvano) gradivo zaključno s 1991. g. preda državnim arhivima i omogući njegovo korištenje. Zaradić je upozorio kako se i dalje kompletni dokumenti iz posljednjeg stoljeća u kojima se nalaze osobni podaci građana neće smjeti iznositi u javnost, a također i jedan manji dio klasificiranog gradiva koje se primjerice odnosi na građevinske nacrte objekata u kojima se i danas nalazi Vlada RH, Sabor RH, vojska itd. Nakon predavanja uslijedila su brojna pitanja iz publike i kratka rasprava.
Radoslav Zaradić/HUB
