STJEPAN ŠTERC: Kako zaustaviti plansku destrukciju hrvatskog dostojanstva i identiteta?
Hrvatskoj mladosti treba sigurna budućnost i društvo u kojem se neće svemir okretati oko Gazde, dok njihovi blokirani i ovršeni roditelji svakim danom sa zebnjom dočekuju poštara i novu pošiljku drugog Gazde, kojom će im i svakodnevnicu i buđenja i jutra i smisao životni, čvrsto prikovati za dno s kojeg se ne može radovati niti suncu
Hrvatska ovih dana zatvara veliki krug svojih zabluda, promašenih koncepcija, krivih odluka, političkih selekcija, planski usmjerenih djelatnosti, oslanjanja na neznanstvene i anacionalne pristupe, naslijeđenih vrijednosnih sustava i još puno puno toga u njemu, niti malo ne vodeći brigu kako je u tom krugu zarobljena hrvatska populacija, gotovo nemoćna svojim molbama, željama i nadom zaustaviti, vrlo vjerojatno, plansku destrukciju hrvatskog dostojanstva i identiteta.
Godinama smo naslućivali, a mnogi su i najavljivali, rasplet kojeg mirno promatramo ovih dana u formi raspada stupa i temelja hrvatskog gospodarstva i društva, održavanog primarno proračunskim novcem i branjenog političkom stručnošću, pred kojom su i znanstveni akademski autoriteti izgledali kao – usputni djelatnici. Politički autoriteti, kao stvarni i neupitni temelj hrvatskog društva, preslikali su model upravljanja Europom, po kojem postoje samo Izabrani u koje se nikad ne smije sumnjati i kojima je jedina mantra – sačuvajmo stabilnost. Čiju?
Ponavljanje političkih obrazaca
Naravno, njihovu i njihovog okruženja, njihovih vlada i njihovih u osnovi interesa. Koga pritom briga za ljudski potencijal u zatvorenom krugu, njegov nestanak, svakodnevne brige, strah od sutrašnjeg dana, blokiranost, nezaposlenost, ovršenost, beznađe i mladost koja iz njega bježi. Što dalje, kako do njih ne bi dopirale vijesti iz zemlje, svakim novim danom sve tmurnije i s nadom u koju vjeruju samo Izabrani održavatelji svoje stabilnosti, za koju čak i od nas traže razumijevanje mimo vlastitog stava i elementarne logike.
Klasični podanički sustav kojeg moderni europejci nazivaju demokratizacijom Hrvatske, iako manje-više svi znamo kako je u pitanju novo pokoravanje političkom sustavu kroz stranačku, hijerarhijski uspostavljenu kontrolu postupanja, ponašanja, ekspliciranja, predlaganja, političkog djelovanja… u kojem se primarno sagledava interesno povezivanje i ostvarivanje zamišljenih ciljeva, često suprotnih od strateških nacionalnih koncepcija opstanka, razvoja i stabilnosti Hrvatske. Povijesno gledajući, radi se o ponavljanju političkih obrazaca, kroz koje je već dosad Hrvatska destruirana do razine upitne demografske revitalizacije domicilnom populacijom, na koje gotovo nitko ne reagira u vlastitom stranačkom sustavu, nadajući se kako će u njemu, usprkos pokorenosti vlastitih stavova, pronaći interesno mjesto na kojem će ga vidjeti sa stranačkog vrha.
Ne vidimo samo mi to, nego i hrvatska mladost kojoj treba sigurna budućnost i društvo u kojem se neće svemir okretati oko Gazde, dok njihovi blokirani i ovršeni roditelji svakim danom sa zebnjom dočekuju poštara i novu pošiljku drugog Gazde, kojom će im i svakodnevnicu i buđenja i jutra i smisao životni, čvrsto prikovati za dno s kojeg se ne može radovati niti suncu.
Što smo to ovih dana mirno promatrali s nesigurne udaljenosti, dok su se Izabrani trudili pojašnjavati puku kako nije sve tako crno kako izgleda i kako gubitak nije pogodio sve jednakom silinom. Nije naravno. Pogodio je ponovno najviše iste one koje uvijek pogađa. I nisu među Izabranima. One, koji bi trebali nositi hrvatsku budućnost, koji bi trebali ne iseliti, one kojima je samo nada ostala jer su vjeru u nju već izgubili i one na kojima bi se trebala graditi hrvatska revitalizacijska politika u funkciji gospodarskog i ukupnog razvoja. Dobrodošli u hrvatsku iluziju! U kojoj se stvarnost mijenja za zamišljeni svijet primjeren vrijednostima koje su nam davno dane. I što sad?
Stručnjaci – miljenici stranačkih lidera
Iluzija kao stvarnost kojoj bi trebali težiti ili stvarnost koju bi trebali bespogovorno prihvatiti, širiti prema njoj optimizam i ne razmišljati uopće dok to drugi čine za nas? Dilema ne postoji samo u uskom političkom, podaničkom i interesnom krugu, vječno spremnom pokoravanju i slijednosti, bez obzira kojim će smjerom Hrvatska ići i kako će u budućnosti izgledati. Pokušajmo sve to ipak svesti na uzročno-posljedični odnos prema demografskom opstanku Hrvatske i hrvatskoj iseljenoj populaciji, kao neospornoj vrijednosti i temelju hrvatskog budućeg uzleta.
1. Koliko sam puta u raznim tijelima, savjetima, koordinacijama, odborima, javnim tribinama, okruglim stolovima, izbornim stožerima, neformalnim razgovorima, novinskim upitima, sterilnim spikama i sličnim vrstama razgovora slušao mudre izreke i pitanja običnih ljudi i vrlih stručnjaka – otkuda Hrvatskoj novac za obnovu vlastitog stanovništva, kad nam je proračun svake godine posložen i nabrijan do razine gotovo nemogućeg izdvajanja, kako to ekonomisti kažu, za socijalna i obiteljska ulaganja? Ne znam niti sam više. Odgovori su uvijek bili isti. Pogledajte u proračun i sami ćete vidjeti koliko je u njemu besmislenih stavki, koliko je u njemu stavki bitno manje važnih nego što je to demografska revitalizacija i koliko curi na sve strane i praktički kroz sve sustave. Zatvaranjem kruga tek se sada vidi tko je sve i za koliko uvijek pogledavao u proračun i kako su se otvarala proračunska vrata raja ili spasa samo za Izabrane, dok su podanici čekali novi nesigurni dan. Svi koji su ukazivali na to bili su nestručni, nedobronamjerni, drukčiji, neprilagodljivi, frustrirani, politički nepodobni i još puno toga.
2. Govorili su veliki ekonomski stručnjaci i miljenici stranačkih lidera: „Nemamo Mi novaca za demografski spas Hrvatske!”, „Neće Nam Ministarstvo za demografiju donijeti nova radna mjesta!”, „To su socijalna ulaganja!”, „Zaposlimo Hrvatsku i riješit ćemo demografski problem i problem iseljavanja mladih!”, itd. itd. Danas veliki stručnjaci i veliki ministri stabilne Vlade, koju treba sačuvati pod svaku cijenu, imuni na svaki prijedlog izvan političkog domašaja i štićene osobe najveće razine od svih prethodnih i recentnih zbivanja koja su slamala Hrvatsku i njezinu budućnost. Pišu drugi: 50 milijuna eura HABOR-a za prosinačke potrebe gospodarskog stupa Hrvatske, potpisan faktoring za iste potrebe odmah na početku mandata, nastavljeno financiranje svih potpisnika Deklaracije, nezakoniti krediti, poljoprivredni poticaji za šikare, vrleti, škrape, makiju…, korisnici mirovinskog sustava bez osnova, korisnici zdravstvenog sustava izvan Hrvatske i još sto čuda hrvatskih. Nevjerojatno bacanje novca u bunar, rasipanje do razine iracionalnog pristupa ili svjesnog razaranja hrvatskih sustava uz svu stručnu razinu kojom nas stalno obasipaju svojom političkom nedodirljivošću i izborom najboljih koji postoje. Samo oko Njih! Znamo li, stručnjaci, koliko je to godišnje i koliko to nadmašuje ovogodišnje izdvajanje za demografsku revitalizaciju Hrvatske? Najmanje trideset puta više godišnje! Trideset! I tako svake godine, iz godine u godinu i svaki put tvrdimo kako su Izabrani najbolje što Hrvatska ima… I branimo ih od svih zala koja dolaze iz oporbe, a još više od stranačkih istomišljenika po ideološkoj osnovi, koji su na problem ukazivali i prije izbora na stožerima, klauzurama i sličnim partijskim skupovima.
3. Nakon svega, osnovno je pitanje koje se postavlja: Kakva, zapravo, to Hrvatskoj treba vlada u uvjetima demografskog nestanka, rušenja gospodarskih temelja, blokade više od milijun ljudi (dužnici plus njihovi članovi obitelji), faktoring stiska, velike nezaposlenosti i silnog iseljavanja mladih i njihove većinske želje za napuštanjem Hrvatske?
1. Politička – kakva funkcionira nakon 2000. godine u obje političke opcije koje su obnašale vlast. Model isključive političke vlasti počeo se razvijati 2000. godine, a sustavno je „usavršavan” svih kasnijih godina do savršenstva. Neki od oblika takve vlade vidio se već i u prethodnoj, pogotovo u njezinom formiranju oko osoba pripadnika interesnih grupa primarno vezanih za ključnu hrvatsku kompaniju. Imenovanja, postupci, odluke, usmjeravanja prema interesnim grupama, sukobljavanje lobija i puno još toga, razlog su gubitka vlasti s takvom vladom koja je uspjela ratnu pobjedu 1995. i oslobađanje Hrvatske, gotovo u potpunosti anulirati u samo 4 godine! Politička vlada oslanja se samo na kriterij političke pripadnosti i lojalnosti (poslušnosti), pri čemu stručnost, sposobnost, logika, spoznaja, pismenost… nisu relevantni za imenovanja na ključne pozicije upravljanja hrvatskim gospodarstvom, društvom i prostorom. Nebitno je tko što zna i može, nebitno je poznavanje problematike, nebitno je, je li netko ikad uopće napisao pola stranice smislenog teksta, održao predavanje o problematici i slično. Bitna je samo politička bespogovorna lojalnost, pa su tako ključne resore počeli voditi ljudi bez ikakvog iskustva, došavši na nacionalnu razinu s mjesta načelnika općina i slično. Bitno je bilo samo dobiti lokalne izbore i svidjeti se predsjedniku stranke. Model je, rekosmo, razvijen do savršenstva kasnije i pretvorio se, zapravo, u političku okupacije Hrvatske. Razaranje Hrvatske i njezinih sustava počinje nesmiljenom brzinom, eto do razine demografskog nestanka, praktički na cijelom teritoriju.
2. Stručna – u okviru nacionalne političke opcije, čija bi pak stabilnost primarno ovisila o rezultatima i procjenama stručne javnosti.
Vrlo se često HDZ-ove vlade pozivaju u načinu djelovanja u vrijeme predsjednika Tuđmana, ne usvojivši pritom niti jedan od principa slaganja tadašnjih vlada. Predsjednik Tuđman je usprkos stranačkim mehanizmima u vlade povlačio ljude za koje se procjenjivalo kako su najbolji u svojoj djelatnosti u Hrvatskoj i tek ih je kasnije usmjeravao prema HDZ-u. Generalno, iako je bilo i odstupanja, kakvih ima u pravilu uvijek. Prema takvim kriterijima formirao je i ponajbolje hrvatske vlade koje su funkcionirale u najtežim političkim i inim pritiscima, te očuvale (Vlada nacionalnog jedinstva, premijer Gregurić) ili oslobodile Hrvatsku (premijer Valentić). Nakon 2000., formiranje takvih vlada bilo je nezamislivo i Hrvatska je s političkim stranačkim vladama počela tonuti.
3. Stručna – u okviru vlastite političke opcije čija bi stabilnost bila zasnovana na dobivenim izborima.
Vrlo se često u javnosti koriste sintagme: moja vlada, moji ministri, moj izbor, to je najbolje što stranka ima, ja kao ministar i slične, jasno potvrđujući kako je politički diskurs svega dosegao razinu političkog protekcionizma na kojoj su demokratski stranački okviri samo formalni i zapisani u programskim i statutarnim načelima. Gotovo nema zabune u npr. izričaju naša vlada, HDZ-ova vlada ili hrvatska vlada, na primjer. Istovremeno su članstvo i središnja stranačka okruženja postali vojnici stranke bez stava, izričaja i bilo kakve ozbiljnije stranačke selekcije. Takav je postao i način izbora, postupanja i odlučivanja, koji u izostanku temeljne nacionalne strategije nema kancelarski pristup i očekivano vrednovanje čvrstine, stava, izgovorene riječi, predlaganja, potvrđivanja, dokazivanja i sličnih u stranačkim vladama nepotrebnosti. Hrvatska kao izbor za sebe, nezavisno od njezinog demografskog nestanka. Posebno treba naglasiti kako stručni potencijali u okvirima vlastite političke opcije postoje, samo kako kažu – nisu kontrolabilni, ma što to značilo.
4. Potrošiti cijeli mandat na obranu vlastitog ministarskog digniteta ili dokazivanja pravovjernosti u uvjetima demografskog sloma nema nikakvog smisla, jer sve što će se i napraviti, neće isto tako imati nikakvog smisla – bez ljudi. Zato, osvrnimo se malo oko sebe i provjerimo ima li oko nas boljih koji bi nas vratili u vrijeme kada je odlučivanje imalo snagu i jasno prepoznatljivu nacionalnu koncepciju. Zbog onih koji, usprkos svega, još uvijek vjeruju. U iluzije…
Izvor: dnevno.hr
