Djelo troroge kape u šumi Brezovica
Šuma Brezovica kod Siska poznata je u hrvatskoj političkoj javnosti po tome što se na tzv. dan antifašizma 22. lipnja svake godine u samostalnoj hrvatskoj državi okuplja šačica komunista pod egidom antifašizma, kao spomen na “prvo” u pokorenoj Europi, partizansko postrojavanje toga dana, a koje postrojavanje kao prvog partizanskog odreda, dosad povijesno nije utvrđeno kao stvarni događaj. Da bi to bio stvarni događaj, još nigdje nije pronađen materijalni dokaz niti vjerodostojan svjedok.
Javilo se nekoliko ljudi koji bi za taj sastanak i to postrojavanje po svojoj funkciji u to vrijeme u lokalnom SK morali znati, ali o tome tada nisu čuli ništa. Tamo prisustvuju (uglavnom pjevaniji partizanskih pjesama i izražavanju prkosa prema hrvatskoj državi) i najviši predstavnici hrvatske državne vlasti, a oni koji su mudriji šalju svoje izaslanike, da bi u svome mandatu mogli mirno sjediti na dvije stolice.
Čemu laž?! Nebrojeno puta u povijesti ratovanja laž je (propaganda) bilo moćnije oružje od onog atomskog, i ta (državna propaganda – što znači laž ) je pobila više ljudi nego da je kroz povijest bačeno više od stotinu atomskih bombi. Kao najveći velemajstori laži pokazala se velikosrpska i jugokomunistička politika, oni su taj zanat doveli do savršenstva, i laž su dignuli na najviši nivo nacionalne ideologije, i dan danas nas zasipavaju granatama iz VBR-a laži. Prije nekoliko godina upalo mi je u pomćenje, kod slične komemoracije, pred praznom Šaranovom jamom u Jadovnu, tadanji predsjednik RH g. Mesić je rekao “Istina mi ovdje nemamo sačuvane kosti žrtava, ali mi znamo iz priča (čitaj – laži) da je u Šaranovu jamu ubačeno oko sto tisuća Židova i Srba”.
Da se ponovno vratim na famoznu i slavnu šumu imenom Brezovica kod Siska koja je postala simbol “hrvatskog” antifašizma, postalo kao sveto neupitno povijesno mjesto dostojno nacionalnog slavlja i junaštva i hrabrosti ondašnjih hrvatskih mladića koji se digoše u borbu protiv fašizma, za Staljina i komunističku Jugoslaviju, drugim riječima za vlast Beograda nad Hrvatskom, a danas političari vele da su tada uspostavili temelje neovisne hrvatske države.
Dobro se zna da su partizani imali svoje pjesme. Moram priznati da su poneke u literalnom smislu bile i ugodne uhu, ako se zaboravi ono što je iza njih stajalo. Ali svi moramo znati da su pjevali za vrijeme rata, a i godinama poslije pjesmu o trorogoj kapi sa zvijezdom. Zapamtio sam samo jednu strofu, a mislim da je dovoljno da je svi zapamtimo.
“Nosim kapu sa tri roga,
pa se borim protiv Boga.
Protiv crkve i oltara
i časnijeh sestara…”!
Nekoliko stotina metara dalje, možda i kilometar u toj istoj šumi Brezovica zaklano je ni manje ni više već šest tisuća domobrana, koji su se predali i odložili oružje. Od svih vojski koje su ratovale na prostoru ex Jugoslavije, domobrani su bili jedina vojska za koju nikada nitko nije rekao da su počinili neki zločin u cijelom Drugom svjetskom ratu.
Nitko od hrvatskih državnih vlasti nije došao na njihovo stratiše da položi i samo jedan cvijet.
U svakom narodu na komemoraciju takvog krvoprolića i prestrašnog zločina nahrupile bi na stotine tisuća ljudi da im polože vijence i cvijeće ili zapale lampione na mjestu njihovog stradanja. I kiptale bi od bijesa prema onome tko je to počinio.
Ali mi, kako se čini nismo normalan narod, ponajprije u političkom smislu. Mi preziremo svoje žrtve, a klanjamo im se i slavimo naše ubojice.
“Zato svi oni koji danas pokušavaju zaustaviti Istinu, a poglavito ako obnašaju visoke državne dužnosti, pokazuju samo da u sebi nemaju usađene duhovne vrijednosti istinoljubivosti i čovječnosti, nemaju razvijen osjećaj za univerzalnu pravdu, da nisu u svoj život ugradili duhovnu baštinu humanizma, jer jedno zlo osuđuju, pa i preuveličavaju, a drugo i znatno veće, umanjuju i zataškavaju. Ne priliči im da budu vođe naroda, jer nemaju unutarnju duhovnu dimenziju, pa ga dijele i čine nesložnim.
“Kao istinoljubivim ljudima dužnost nam je javno kazati, upravo u obrani antifažizma, da takav monstruozni zločin, koji predstavlja pravi biblijski pogrom naroda i to svoga vlastitoga, nema niti može imati niti najmanje veze s antifašizmom. Antifašizam je kao svjetski pokret – pokret života, a ne pokret smrti. U Europi, gdje su bili istinski antifašisti, došlo je do momentalne istinske slobode, a takvih masovnih stratišta kod njih nigdje i nema, pa nemaju što ni iskapati. A eventualni krivci na drugoj strani ako ih je bilo – bili su su suđeni i kažnjeni dovođenjem pred lice pravde. Kako su na našim prostorima same od sebe posvuda počele masovno izranjati kosti iz zemlje, i sve izlazi na bjelilo dana, i progovaraju i optužuju!
Počeo je izmed oblaka i mora gordo lebdjeti, (prema MG) više ne vjesnik Bure, već vjesnik Istine, sad nalik na bijelu munju. Klikće on i njegov kliktaj više ne žudi buru, ni snagu gnjeva, ni plamen strasti već silnu vjeru u pobjedu istine i na ovim našim prostorima .”(Codex moralis croaticum)
“Ako je u sebi nesložno, svako će kraljevstvo propasti. Ni jedan grad ili dom, ako je u sebi nesložan, neće opstati!” (Matej 12,25)
Mile Prpa/hrsvijet.net
