Ivica Ursić: Rak je promijenio moj odnos s Bogom

‘Bože, zašto se to meni dogodilo? Zašto? Zašto? Zašto si meni poslao bolest? Što sam ti ja skrivio? Zašto me kažnjavaš? Kakav si ti to Bog? Zašto ne kazniš nekog bezvjerca? Zašto mene?…

Tisuću zašto, bez iti jednog zato u svojoj je glavi provrtio poznati splitski novinar Ivica Ursić kada je u jednom trenutku shvatio kako mu je život donio skretanje. Javilo se ono u obliku teške bolesti, raka debelog crijeva, koja je samo jednim djelićem gorke istine, zapisane na hladnom liječničkom papiru, razbila mozaik njegova dotadašnjega sretnog života.

S Ivicom smo simbolično razgovarali nekoliko dana pred Božić, desetak godina od tisuću zašto koji su mu se kao lavina sjurili jednom u život. Danas je zdrav čovjek. Teška bolest koja ga je nakon operacije punih 40 dana držala u bolničkoj sobi, uvertira za daljnje epizode kemoterapije i zračenja što ih doživljavaju onkološki bolesnici, prošla je. Ali nije ostala iza njega.

– Uselila se u moj život kao povlastica koja me je naučila posve novom gledanju na stvari. Preživio sam rak, istovremeno ga uvodeći u život kao novog sparing-partnera. On mi je rezolutno promijenio odnos s Bogom, do Bolesti baziran na pazarskom odnosu i u takvom obliku desetljećima građen. Bolest ne bih pobijedio bez pomoći Boga. Istog onog kojem sam u trenutku suočavanja s rakom uputio mnogo teških i tvrdih riječi. Kako bih pomogao drugima, nevjernicima dao nadu, svoje sam bolesničko iskustvo sažeo u knjizi ‘Sva moja sidra – Kada teška dijagnoza postane… privilegija’. Svjedočenje je to jednog običnog, svakodnevnog čovjeka koji je želio pružiti obeshrabrenima nadu u bogatstvo Božje milosti i ljubavi – kaže Ivica Ursić.

Najprije optužbe

Ne krije kako je u trenutku suočavanja s bolešću Bogu svašta rekao, nižući optužbu do optužbe. Tipično ljudski, očekivano. Do dolaska Bolesti, s velikim B, uvjerio je samog sebe, kaže, kako je pravednik, s punim pravom na nagradu, naknadu za sve svoje životne molitve, vjerske obrede, dobra djela, sve ono čime je zadužio Boga. Mislio je kako je svoje obveze u cijelosti ispunio, te da je sada na Bogu bilo da održi svoj dio ugovora. Dolazak Bolesti je, tada je smatrao Ursić, pokazao kako se Bog toga nije pridržavao. Zato je postao kivan, zbunjen, ljut, ogorčen, prepun pitanja bez konkretnog odgovora.

– Možda su odgovori i dolazili, ali ja ih tada čuo nisam. Sada znam kako tada nisam znao slušati. Ali naučio sam, umjesto desetak dana u bolnici sam nakon zahvata ostao punih 40. 40 dugih noći kroz koje sam shvatio da se ne znam Bogu obratiti na pravi način. Nisam znao moliti. Ispočetka sam smatrao kako sam tu, na Kirurškom odjelu KB-a Split, tada su ga zvali Kabul, završio zbog Božje pogreške. A onda sam u jednom trenutku, u nekom djeliću dugog vremena, shvatio svu dramatičnost situacije. Prepoznao sam kalvariju moga životnog broda koji se u velikoj oluji opasno približio hridima. A ono jedino postojeće sidro, moja obitelj, nije bilo dovoljno u spašavanju. Znao sam da moram imati i drugo jako sidro. I znao sam da to može biti samo Bog. Onaj na kojeg sam bio jako ljut – kaže Ivica, opisujući trenutak u kojem je Boga počeo doživljavati na drugi način.

Tada je u punom smislu, kaže, shvatio što je don Josip Čorić mislio kada je na misi rekao da se teška bolest može shvatiti i kao povlastica. Počeo je razmišljati o tome u tim dugim bolničkim noćima, sam s Bogom, shvaćajući kako je do tada s njim imao direktni pazarski odnos. Odnos je to tipa – ja ću otići na misu, a ti mene pusti na miru, baziran na plitkom vjerničkom razmišljanju. Bila je to interakcija zasnovana na ponudi i potražnji, izbrojenim očenašima, odslušanim misama u zamjenu za dobitak određene vrste. U bolnici je shvatio kako Bog traži puno više od takvog poimanja, zbog čega se Ivica naglo promijenio u stavu. U svojoj knjizi Ursić piše kako je Boga do tada definirao kao ‘Jokera zovi’ ili ‘asa u rukavu’, koji je odjednom postao nešto puno više od toga.

‘Pad prema nebu’

– Tih dugih bolničkih noći nisam bio ni svjestan što se u biti sa mnom zbiva. Bilo je to jedno neopisivo iskustvo u kojem je, a to ću tek kasnije shvatiti, počeo moj ‘pad prema nebu’. U tom sam padanju krenuo na put. Put s Bogom. Noću. Znao bih kasnije reći kako je moj boravak u bolnici umjesto deset trajao 40 dana i noći, jer je Bog shvatio koliko sam duhovno slab plivač. Zato je moje školovanje zahtijevalo vremena. Danas sam mu zahvalan na tome. Postao je moje drugo sidro, dao mi je pomoć u sprječavanju moga životnog brodoloma, pokazao mi put – govori Ursić.

On je počeo sa sidrom, nastavio s razgovorom, a završio s oprostom. Ursić je u dugim besanim noćima, sada parafrazira Berthu Damon, i dugom gledanju u strop kojeg u bolničkim odajama ima puno više nego u bilo kojoj sobi u kojoj ljudi žive, prvo pojasnio pitanje drugog važnog životnog sidra. Shvatio je kako ih svaki čovjek mora imati dva, obiteljsko i ono koje se mora tražiti kod Boga. Kao vjernik nije ga tražio u gatanju, tarotu. Znao je da mora upravo Bogu pokucati na vrata. Počeo je tako što je svoje srce, pojašnjava, otvorio Bogu, zamolivši ga da mu dade snage za ono s čime se bori. Razbio je, veli, led oko srca kako bi Bogu dao prigodu da uđe u njega, ušao je u mukotrpan i težak posao. I uspio je, shvatio je kako više nije voljan samo uzimati. U trenu je uočio da vjera u Boga znači davanje, bezuvjetno pružanje, činjenje dobrih djela, slušanje… Iza svega toga stajao je i oprost.

Naučio slušati

– Naučio sam hodati rame uz rame s nekim, dati ljudima potporu, s čovjekom proći sretne ili tužne trenutke. Više ne jurim, više ne gubim vrijeme tako što ga punim nevažnim stvarima. Ljudi su zaboravili slušati. I ja sam takav bio. Sada slušam, ponekad ni riječ ne trebam reći, volim da mi drugi pričaju. Slušam ljude koji me pozovu, onkološke bolesnike, sve s iskustvom koje sam i sam prošao. Tu sam da im pomognem. I nikakvu nagradu ne očekujem. Moja je nagrada što sam Boga pustio u srce, otvorio se kako bi me on nečemu novom naučio. Uz Bolest mi je pokazao put, postao je moja prva važna okosnica, dao mi snage da mu povjerim sve svoje nade i želje, moju vjeru, izveo me iz Bolesti. A put koji mi je pokazao sada kroz razgovore s ljudima, kao duhovni svjedok, sudionik jednog takvog iskustva, dajem drugim ljudima. Da bih takvo nešto napravio, morao sam sve svima oprostiti. Prvo Bogu, a onda i svim drugim ljudima – kaže Ursić.

Evo jedne njegove misli, nečega što je naučio tijekom Bolesti. Shvatio je, ako netko plače, tada ga treba pustiti. Ne treba mu dati ni maramicu. Jednom, kada se taj čovjek isplače, stat će i naći vas kraj sebe. Danas to Ivica radi drugima. Tu je kraj njihova bolesničkog kreveta, na skupovima diljem Dalmacije i Hercegovine, na seminarima za mladence. Nije vidovnjak, iscjelitelj, savjetnik. On samo priča svoju priču o Bogu, njegovoj milosti, životnom pravcu koji ga je u jednom trenutku doveo na rub provalije. Nema čovjeka kojeg život makar jednom ne dovede do granice. Daje mu izbor. Krenuti? Ili možda ostati na rubu i čekati? Što napraviti?

– Tada treba vjerovati. Vjera u Boga, prepuštanje njemu, kompletno mu davanje, znači spas. Samo onaj koji ni u što ne vjeruje ostaje na tom rubu. Vječno tu čami, čeka, propada. Onaj s vjerom u nešto više, što je iznad nas, skače. Prije bolesti moja vjera bila je plitka. I ja sam došao tako do ruba na kojem sam se zaustavio. I brzo shvatio kako moram od duhovnog neplivača postati plivač, da moram vjerovati u bolje, više, i skočiti. Skočio sam i preživio… Prosvjetljenje je došlo u trenutku kada sam shvatio da se bezuvjetno moram predati drugima. Tiho, bez pompe, bez svjetla reflektora, javnosti, lažne moći. Preživio sam bolest. Naučio da snaga Boga i njegove milosti leži u pomaganju starima, nemoćnima, propalima, onima kojima pomoć treba . 

– Zaboravili smo slušati. Razgovarati. Hodati rame uz rame. Posvetiti se jedni drugima. Činiti dobra djela u tišini. Voljeti otvorena srca. Vjerovati u Boga duboko. Prepustiti se u Njegove ruke – kaže Ursić. Ovaj Božić mnogo je ljudi otišlo u crkvu. Ako samo jedan od njih odluči Boga na pravi način pustiti u svoje srce, svijet je dobio dobrog čovjeka više – poručio je svima nama Ivica Ursić.

Izvor: Arhiv SD

Odgovori

Skip to content