Milan Ivkošić: Na papu i vjernike pozivaju se oni na koje se papa i vjernici nikad ne bi pozvali
Od lijevo-liberalnih komentatora koji se deklariraju kao ateisti ili agnostici gori su tobožnji kršćani kao teologinja A. M. Gruenfelder
{jathumbnail off}SUBOTA, 26. LISTOPADA
Hrvatsku će povijest opet recenzirati Beograd!?
Poslije ministra Jovanovića i predsjednik Josipović je potvrdio – odsad će se iz Beograda prosuđivati jesu li ili nisu korektni hrvatski udžbenici povijesti, to jest pišu li ili ne pišu da su Srbi četnici i da su Srbi bili agresori. Dakle, reče naš državni poglavar: “Meni je drago da je srpski ministar pregledao udžbenike i vidio da nema spornih stvari unutra. Siguran sam da će to, kad pročita knjige, vidjeti i predsjednik Nikolić”. Dakle, autori udžbenika, pisci i ostali, ako vam je slučajno ostala u sjećanju scena ispraćaja vojske iz Beograda koja je krenula na Vukovar, napisat ćete otprilike ovako: “Iz bezimene metropole jedne još neidentificirane susjedne zemlje krenula je prema Vukovaru kolona tenkova koju je masa nekog nepoznatog naroda zasipala cvijećem, a u Hrvatskoj su im se u pokolju i nezapamćenom razaranju, pjevajući krvoločne pjesme, pridružili neki divljaci s bradama i kokardama kojima povijest još nije otkrila podrijetlo.”
NEDJELJA, 27. LISTOPADA
Ne otići na pogreb udovici svoga uzora sramotno je
Pokopan je posljednji veliki mit bivše države, Titova udovica Jovanka Broz. Ni “velike” smrti više nas neće na tu državu podsjećati niti će bilo koga sentimentalno obvezivati. Koji paradoks! Koji apsurd! Države koju se toliko veličalo, za koju su toliki poubijani, koju su tako reći kao kap vode na dlanu držali i Istok i Zapad, nema više ni u tragovima: konačno je umrla sa smrću svoje “kraljice”. Zapravo je licemjerno, kalkulantski i sramotno što joj na pogreb nisu otišli i Mesić, i Josipović, i Milanović, i Leko i mnogi drugi kojima njezin muž – s kojim je ona u simboličnom značenju jedno – nije prestao biti uzor i historijska prethodnica. Zapravo na pokop u Kuću cvijeća nisu otišli iz razloga zbog koji neki, pa ni oni sami, ni na njihov ne bi došli.
PONEDJELJAK, 28. LISTOPADA
U tjednu Svih svetih jedna vjerska tema. Dakle, za koga je izabran papa Franjo? Stječe se dojam: ne za katolike i Katoličku Crkvu, nego za bezbošce koji bi ga i od vjernika i od Crkve htjeli što više udaljiti, za tobožnje kršćane kojima smetaju tzv. konzervativni biskupi, obični svećenici i vjernici i koji se zapravo u svojoj kritici dodvoravaju ateističkom i liberalnom miljeu. Izgleda kao da su papu izabrale liberalna i socijalistička internacionala kojima je cilj što više smanjiti religiozni utjecaj i utjecaj Crkve u političkom i javnom životu. U Hrvatskoj, na primjer, nitko toliko ne trijumfira zbog nekih izjava i postupaka pape Franje kao lijevo-liberalni mediji i komentatori koji se deklariraju kao ateisti ili agnostici. Bilo bi zanimljivo znati što papa misli o činjenici da nisu vjenčani u Crkvi, da nisu krstili djecu, da su žestoki zagovornici pobačaja i drugih zala koje on odlučno žigoše. E, neće oni o tome. Njima je važno ovo: oni mogu biti posljednje moralne ništice, ali ako treba iskoristiti neku papinu izjavu koja se može pretvoriti u praćku kojom će gađati Crkvu i na njoj razbiti neki prozor ili crijep – to neće propustiti.
No gori su od njih tobožnji kršćani, a među njima i oni koji se kite svojim obrazovnim cvijećem, kao što se kiti teologinja Anna-Maria Gruenfelder. Evo ti nje kad god treba udariti po Crkvi, i to uvijek u društvu okorjelih ateista pa i progonitelja katolika iz vremena komunizma, o čijem bezboštvu i zlima redovito – šuti. Nevjerojatno je s koliko mržnje i zluradosti piše netko tko je teolog i tko se poziva na kršćansku ljubav i skromnost pape Franje! I s koliko se samouvjerenosti isprsuje kao legitimna odvjetnica vjernika premda ne znamo ni za jednu legitimaciju koju su joj oni dali. Tako su za nju hrvatski biskupi “nadmeni”, skloni raskoši, baštinici “davno prošle svjetovne moći”, otuđeni od “običnih vjernika” za razliku od pape Franje, “skromnog, nepretencioznog i spontanog komunikatora”. Zbog takvih kakvi su hrvatski biskupi osipa se broj katolika, a “drastično” opada povjerenje u crkvene institucije.
Nismo baš čuli da je papa Franjo dao srušiti Vatikan i graditi barake i potleušice u kojima će hijerarhija živjeti. A zbog zgrada koje je Crkva sagradila u Hrvatskoj ona dovodi u pitanje državnu potporu koju dobiva Kaptol. I ja je dovodim u pitanje, ali samo zato što sam siguran da bi Crkva mogla biti jednako zbrinuta i nezavisnija i bez države, samo s vjerničkom pomoći. Naša teologinja to vrlo dobro zna, kao što zna da bi ona, kad bi ovisila o vjernicima, sa svojim stavovima umrla od gladi. Ali umrijeti neće, jer se pljuvačka upućena Crkvi u nas, iz tko zna kojih sve izvora, plaća kao dragulj. Ukratko: na papu se Franju pozivaju oni na koje se papa nikad ne bi pozvao, na vjernike se pozivaju oni na koje se vjernici nikad ne bi pozvali, a protiv crkvene raskoši se bore oni koji svoju tako uvećavaju. Amen.
UTORAK, 29. LISTOPADA
Ma kakav Ustavni sud, postoji samo – sud partije
Logika? Razum? Sud javnosti? Sud koji sudi? Ustavni sud? Ako je riječ o crvenoj partiji, ništa od toga ne postoji, postoji samo – sud partije. Taj sud “sudio” je u Bleiburgu, na križnim putovima, po “pravorijeku” toga suda punjene su jame, punjeni su zastrašujući zatvori na Golom otoku i Staroj Gradiški, ubijani politički emigranti… E pa kad je činila takav užas, što je jednoj partiji, odnosno njezinoj nasljednici, presuditi jednom referendumu o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene, to jest zanijekati njegov mogući pozitivan ishod i odlučivanje o promjeni Ustava prenijeti u Sabor gdje su crveni većina!? Ništa! Stoga nisam siguran da je stav Ustavnog suda koji se usprotivio SDP-u i Peđi Grbinu posljednja riječ o tom pitanju, jer iskustva partije iz ilegale su beskrajna.
SRIJEDA, 30. LISTOPADA
Vlada postupa po scenariju agenta 007
Istragom protiv Josipa Perkovića Hrvatska nastavlja prkošenje Njemačkoj. Ali ako se zamjeramo jednoj moćnoj članici EU, iz druge nas ohrabruju. Poslije plemenite uloge koju su britanski obavještajci, u sprezi s Račanovom vlasti, odigrali u Hrvatskoj u potrazi za generalom Gotovinom, evo ih sad na ispomoći i Milanoviću. Negdašnja šefica britanske tajne službe MI5 Stella Remington izjavila je kako “nikad ne bi pristala stranoj zemlji izručiti bivšeg visokorangiranog agenta Službe državne sigurnosti Josipa Perkovića”, i to “bez obzira na pritisak, prijetnje i sankcije”, pa i pod cijenu “izbacivanja iz EU”. I doista, već mjesecima u slučaju Perković vidi se da ljevica zna izabrati, te Vlada postupa po scenariju koji kao da su pisali britanski obavještajci. Poslije “Danke Deutschland” – “Thank you, Great Britain”.
ČETVRTAK, 31. LISTOPADA
Prijeko su nam potrebni i novi Tuđman i novi Ćiro
Na listi Svjetske banke, koja se sastavlja po uvjetima poslovanja u 189 zemalja, Hrvatska je s 84. pala na 89. mjesto, te je gora od Kosova koje je na 86. mjestu. Kako se približava kraj godine sve je očitiji jedan paradoks: iz vlasti stižu uvjeravanja kako će 2014. biti godina uspona dok istodobno u ispitivanjima javnoga mnijenja u zemlji, u pokazateljima o nezaposlenosti, inozemnom dugu, standardu, broju korisnika pučkih kuhinja te na različitim svjetskim listama Hrvatska sve dublje tone. Koji će nas to onda političari voditi u boljitak? Možda izraelski? Kraj svih nevolja i u vrijeme i poslije rata tješili su nas sportaši – i košarkaši, i rukometaši, i vaterpolisti, i Ivanišević, i Blanka Vlašić, i Sandra Perković, i, pogotovo, Janica Kostelić, a zacijelo najviše nogometaši 1998. godine trećim mjestom na Svjetskom prvenstvu. Bože, na što smo danas spali! Još ako ne odemo na SP u Brazil! Dakle, bili bismo u ekonomiji gori od Kosova, u nogometu gori od Islanda! Neki novi Tuđman i neki novi Ćiro više su nego prijeko potrebni!
PETAK, 1. STUDENOG
Neka Tijaniću Bog oprosti srpsko junaštvo!
Osim Jovanke Broz i Srđe Popovića, ovih je dana u Beogradu umro još jedan značajan Srbin – novinar Aleksandar Tijanić, direktor Radio-televizije Srbije, koji je traga ostavio i u Hrvatskoj. U godinama prije raspada Jugoslavije imao je kolumne u nizu hrvatskih listova u kojima je velikosrpstvo uspješno maskirao jugoslavenstvom, kao i u politici Slobodan Milošević, kod kojega će u vrijeme rata u Hrvatskoj biti ministar informiranja!!! Agresivnom nadutošću svoga stila bio je zasjenio cijelo hrvatsko političko novinarstvo i opčinio ljevičarski medijski milje. I dok se potom pripremao postati miljenik Miloševićeve žene Mirjane Marković, ovdje će njegovo pero zamijeniti tenkovi i pokolji. Unatoč tome, nekim je hrvatskim mazohistima, kako pišu poslije Tijanićeve smrti, ostao u sjećanju kao “junak naše mladosti”. Neka mu Bog oprosti to srpsko junaštvo!
Autor: Milan Ivkošić/Večernji list
