TwitterFacebookPinterestGoogle+

Hrvatski mučenik dr. Ivan Šreter (1951. – 1991.)

U sklopu ovogodišnjeg Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju u Dubrovniku će se 17. studenog 2017. (petak) s početkom u 19 sati u dvorani Ivana Pavla II prikazati dokumentarni film o pokojnom dr. Ivanu Šreteru “Časnik mirotvorac”. Film će se prikazati i u Splitu, na završetku Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju, 20. studenog 2017. (ponedjeljak) s početkom u 19 sati u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu.

Pobunjeni Srbi pod lokalnim vodstvom Veljka Džakule su 18. kolovoza 1991. godine oteli dr. Ivana Šretera, mučili ga i ubili. Još se ne zna gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Za razumijevanje tragične sudbine dr. Šretera nužno je podsjeti na događaje u Pakracu 1991. godine, nužno je podsjetiti na početak Domovinskog rata u Hrvatskoj, podsjetiti na zločine pobunjenih Srba i četnika. 

Domovinski rat – Pakrac 1991. godine

Srbi i četnici su započeli pobunu „balvan revolucijom“ 1990. godine. U mjestima gdje su Srbi činili većinu došlo je do pobune i progona Hrvata, tako i u Pakračkom kraju gdje su bili većinsko stanovništvo. Od kolovoza 1990. do 19. kolovoza 1991. godine, kada je bio opći napad na Pakrac, na području Pakraca ubijena su 2 policajca, bilo je ranjeno 5 policajaca, više osoba oteto i nestalo, masovno je upotrebljavano vatreno oružje, podmetnuto je sedam požara, bačeno 26 eksploziva, dogodilo se nekoliko otmica prevoznih sredstava, više izloga je razbijeno te je spaljeno nekoliko zastava RH.

Nakon donošenja Ustava RH od 22. prosinca 1990. Srbi u Pakracu 4. siječnja 1991. osnivaju  Sekretarijat za unutrašnje poslove Srpske Autonomne Oblasti (SAO) Krajine u Kninu. Uskoro, SDS Pakrac počinje propagandu da se Pakracu pripoji 26 sela iz područja Okučana i 5 mjesta kod sela Kamenska koje se nalazi otprilike na pola puta između Pakraca i Požege.

Dana 21. veljače 1991. Sabor donosi Rezoluciju oprihvaćanju postupka za razdruživanje SFRJ i Rezoluciju ozaštiti ustavnog poretka Republike Hrvatske. Već sljedećidan, 22. veljače 1991., sazvana je Skupština Općine (SO)Pakrac. Pobunjeni Srbi donese odluku o pristupanjuopćine Pakrac SAO Krajini. Tim činom se policijska postaja u Pakracu izdvaja iz MUP-a RH. Pakrac je bio okružen selima s većinskim udjelom Srba u stanovništvu pa je trebao postati središte SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju.

Ustavni sud RH, uz obrazloženje da Hrvatski ustav ne sadrži osnove za postojanje tvorevine kakva je SAO Krajina, poništio je 28. veljače 1991. odluku o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini. Odgovor srpskih terorista je bio napad, prvi ožujka 1991. godine, na policijsku postaju u Pakracu. Zapovjednik policijske postaje Pakrac, Srbin Jovo Vezmar, naređuje mobilizaciju rezervnih policajaca srpske narodnosti i razoružanje hrvatskih policajaca, njih 16. Hrvatski policajci su otpušteni iz službe i pobunjenici (četnici) su preuzeli vlast, skinuli hrvatsku zastavu i postavili srpsku a na zgradu općine su još postavili i četničku zastavu.  Tom prilikom su naoružani srpski civili iz Pakraca i okolnih mjesta.

Bitka za Pakrac

Bitkom za Pakrac (1. ožujka 1991. ) je započeo hrvatski Domovinski rat protiv velikosrpskog agresora. Pobunjeni Srbi predvođeni čelnicima mjesnog SDS-a, na čelu s Veljkom Džakulom su zauzeli policijsku postaju, naoružali srpske civile i razoružali hrvatske policajce. Odgovor hrvatske policije je uslijedio drugog ožujka 1991. godine. Specijalne postrojbe MUP-a RH su oslobodile policijsku postaju, skinule srpsku i postavile hrvatsku zastavu te zarobili  32 pobunjena policajca i uspostavili mir i red. Pobunjenici su se povukli u okolicu Pakraca odakle su pucali i granatirali Pakrac. JNA je iz Bjelovara poslala 10 tenkova u Pakrac. Bila je to demonstracija sile te potpora pobunjenicima i četnicima. Zadatak JNA je bio da štiti pobunjenike, da onemogući hrvatsku policiju pri uspostavi ustavno-pravnog poretka na teritoriju RH.

Srpski teror u Pakracu 1991. godine

Nakon razbijenih izloga, raznih grafita, svakodnevnenoćne pucnjave i podmetnutih eksploziva (čak i na vratacrkve), pobunjenici su krenuli i s ubojstvima. Prva žrtvarata u Pakracu bio je mladi policajac Vlado Laučan kojije mučki, iz zasjede dobio metak u leđa, dok je s kolegom kontrolirao promet u selu Omanovac, sjeverno od Pakraca 9. lipnja 1991. Nešto više od mjesec dana kasnije, 16. srpnja 1991., pada nova žrtva, poginuo je policajac Branko Čorak iz Križevaca, a ranjeni su Draško Škondro i Željko Szabo. Počinitelji u oba slučaja nisu pronađeni!

Otmice Hrvata

Sredinom kolovoza 1991. godine započinju otmice, od kojih jesvakako najviše odjeknula ona dr. Ivana Šretera. Velikimirotvorac, koji je obnašao i dužnost predsjednikaKriznog štaba Zapadne Slavonije, bio je najveći trn uoku pobunjenim Srbima pa su ga oteli, mučili i ubili. Oteti Hrvati i pripadnici drugih naroda su odvedeni u logor Bučje. Kroz taj logor je prošlo 200 do 250 stanovnika (muškaraca i žena). Većina logoraša je razmijenjena u siječnju 1992. godine. Nije poznata sudbina 22 osobe koje su bile u logoru. Za zločine u logoru Bučje nitko nije odgovarao!

Zločin u Kusonjama

Na dan 8. rujna 1991. 20 pripadnika „A“ satnije s improviziranim oklopnim vozilom ulazi u selo Kusonje, upadaju u zasjedu i u borbi pogiba 13 pripadnika a7 je  bilo zarobljeno. Zarobljene vojnike su vezali žicom, mučili ih te naposljetku smaknuli. Ratni zločin za koji nije nitko odgovarao!

Snimljen je i dokumentarni film Priča o zlatnom lančiću, koji prikazuje tragičnu obiteljsku priču unesrećene majke, kada je pri ekshumaciji i identifikaciji žrtava, prepoznala sina po zlatnom lančiću i križu kojeg je nosio oko vrata.

Snimljen je (2014. godine)  i igrani film Broj 55 (naslovljen po kućnom broju kuće u kojoj su stradali hrvatski branitelji) redatelja Kristijana Milića. Film je iste godine bio apsolutni pobjednik Pulskog filmskog festivala na kojemu je, osim Velike zlatne arene za najbolji film, osvojio još 7 zlatnih arena (za najbolji film, režiju i scenarij, montaža, specijalni efekti, maska, scenografija, kostimografija).

Novi zločin u Kusonjama 8. rujna 1993. (dvije godina poslije)

Na istom mjestu gdje je 20 hrvatskih branitelja poginulo, napravljeno je spomen-obilježje. Prigodom druge obljetnice odavanja počasti i postavljanja spomen-vijenca, eksplozijom podmetnute nagazne mine poginule su tri osobe, a 11 ih je ozlijeđeno. Žrtve ovog zločina su bile majke okrutno smaknutih hrvatskih branitelja i hrvatsko vojno-policijsko osoblje, koje je postavljalo vijenac. Događaj su dokumentirale i televizijske kamere. Glavni krivac za ovaj zločin je UNPROFOR jer nije osigurao mjesto tragedije.

Razaranja u Pakracu

O intenzitetu ratovanja na području Pakraca govori podatak da je tijekom Domovinskog rata na pakračkom području razrušeno 76% stambenog fonda. Tako se Pakrac nalazi na četvrtom mjestu po razrušenosti stambenog fonda, odmah iza Vukovara (91%), Hrvatske Kostajnice (85%) i Slunja (84%).

Već za vrijeme prvog općeg napada 19. kolovoza 1991., pobunjeni Srbi i pripadnici JNA ulaze u bolnicu i otimaju ravnatelja dr. Vladimira Solara kojeg su držali u logoru i zatočeništvu 6 mjeseci.Kasnije je bolnica teško oštećena a bolesnici su evakuirani 28. rujna 1991. godine.

Navedeno pokazuje u kojim okolnostima je živio i radio dr. Ivan Šreter.

Dr. Ivan Šreter

Dokumentarni film „Časnik mirotvorac“ je film o hrvatskom mučeniku dr. Ivanu Šreteru, kojega nazivaju i „hrvatski Gandi“ zbog njegova mirotvorstva. On je pozivao na mir i suživot svih na teritoriju Republike Hrvatske bez obzira na nacionalnu pripadnost, bez obzira na političko i vjersko uvjerenje. Izvadak iz govora dr. Ivana Šretera:

”Prijatelji, braćo i sestre sugrađani, danas dokazujemo da je to naša Pakračka općina u granicama Hrvatske… mi, Hrvati, Česi, Talijani, Mađari i braća Srbi i svi ljudi dobre volje koji žele mir, ravnopravnost i sreću u Pakračkoj općini…”

dr. Ivan Šreter

dr. Ivan Šreter 

Dr. Ivan Šreter rodio se u Pakracu 22. prosincu 1951. godine. Studij medicine je završio na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i specijalizirao je fizijatriju. Radio je upakračkoj a zatim u lipičkoj bolnici gdje je jedno vrijeme bio i ravnatelj bolnice.

Slučaj „Časnik“ 1984. godine

Dr. Ivan Šreter je bio osuđen zbog jezičnog izričaja. Godine 1984. dr. Šreter je pregledao, kao liječnik bolnice u Lipiku, pacijenta S.  M.  i pri upisu liječničkoga nalaza u zdravstveni karton u rubriku zanimanje upisao izraz „umirovljeni časnik“ umjesto „penzionirani oficir“. U Vjesniku od 15. listopada 1984., u rubrici Pisma čitalaca, objavljeno je pismo oficira JNA koje je sadržavalo pritužbu baš zbog tog čina. Nakon toga započinje javni progon dr. Šretera.

Agitator zla, Goran Babić, partijski komesar za književnost je širio govor mržnje i najavio buduće zločine. On je dr. Šretera bez ikakvih dokaza optužio za zlonamjernost i navodne veze s ustašama i niz drugih neosnovanih teza, te na kraju implicirao kako bi ga trebalo mučiti i ubiti.   U svom eseju „Jezik i smrt“ Goran Babić je najavio zločine: ”… Ludilom, bjesnilom obuzetu, beštiju valja liječiti, kako stari spisi kažu, otrovom, vatrom i željezom. Ako ni to ne pomogne, zna se i što preostaje. Zemljica čarna, trava zelena.”

Navedeni je esej objavljen u Nedjeljnoj Dalmaciji – informativno-političkom tjedniku br. 703, Split, 28. listopada 1984. godine. Glavni urednik ovih novina u to doba bio je Duško Mažibrada, a  najbliži suradnici glavnog urednika bilisu: Zoran Erceg, Zlatko Gall i Srećko Lorger.

Poziv na linč

Poziv na ubojstvo

Nedjeljna Dalmacija 28.10.1984. (poziv na linč i ubojstvo)

Dr. Šreter je bio optužen „…da je na javnom mjestu pisanjem vrijeđao i omalovažavao… … socijalističke patriotske i nacionalne osjećaje građana“ i time počinio prekršaj iz članka 3. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnoga rada (reda!) i mira. Osuđen je temeljem tog propisa na kaznu zatvora u trajanju od pedeset dana.”

Sutkinja suda za prekršaje u Pakracu Branka Radolović, rješenjem o prekršaju broj 11-841/84 od 20. studenoga 1984. proglasila je krivim dr. Ivana Šretera zbog prekršaja iz čl. 3 st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kaznivši ga kaznom zatvora od 50 dana, uz obrazloženje: „Sudac nije prihvatio obranu okrivljenog koji ističe da se ne osjeća krivim za djelo za koje ga se tereti jer smatra da ovakvim svojim postupkom nije niti vrijeđao niti omalovažavao ni vjeru ni naciju niti političko uvjerenje dotičnog. Osim toga, riječ ‘časnik’ u pojedinim se riječnicima poistovjećuje s riječju ‘oficir’ i ne nalazi se u upotrebi samo od 1941. godine, već davno ranije!“

U žalbi protiv toga rješenja istaknuli su kako se pravo dr. Šretera govoriti i pisati jezikom koji je naučio, upotrebljavati riječi koje ni u kakvom rječniku nisu zabranjene, pokušalo oduzeti jednom ovakvom tvrdnjom o krivnji samo zato što su te riječi identificirane kao čisto hrvatske riječi i kao takve inkriminirane. Republičko vijeće za prekršaje, 30. rujna 1986. godine pod brojem 6271/1986. donijelo je Rješenje kojim je smanjilo kaznu na 10 dana, ali je ostavilo kvalifikaciju prekršaja uz obrazloženje „da je prvostepeni sudac u potpunosti i točno utvrdio činjenično stanje i pravilno pravno označio djelo okrivljenog kao prekršaj iz primijenjenog propisa, a žalba svojim razlozima nije utjecala na drugačiju odluku u tom dijelu pobijanog rješenja“.

U zatvoru je dr. Šreterbio 10 dana gdje je štrajkao glađu. Obratio se mnogim poznatim osobama, tog vremena, za podršku ali je odgovor dobio samo od kardinala Kuharića!

Uoči demokratskih promjena učlanjuje se u HDZ a početkom srpske agresije dragovoljno prihvaća biti Predsjednikom kriznog štaba za zapadnu Slavoniju. Njegova nastojanja da mirnim putem dođe do mira sa Srbima koje je nazivao braćom, nisu urodila plodom.

Srbi su činili većinu u Pakracu i na izborima 1990. godine su pobijedili kao članovi Saveza komunista i drugih komunističkih organizacija. U Pakracu još nisu bile osnovani stranački ogranci kada su bili izbori 1990. godine. Pobunjeni Srbi su, uz pomoć vlasti u Srbiji, htjeli da se pripoje velikoj Srbiji i zato su se pobunili. Htjeli su protjerati ili pobiti nesrpsko stanovništvo pa su proglasili SAO Krajinu. Cilj je bio stvaranje velike Srbije, uspostava granične crte koja spaja Dravu i Savu te dijeli Slavoniju na hrvatski i srpski dio. Veljko Džakula je vršio dužnost Predsjednika Vlade SAO Krajine zapadne Slavonije i odgovoran je za zločine na Pakračkom području iako ga hrvatsko pravosuđe nije teretilo što je moralo.

 Karta RH

Karta Hrvatske

Nakon izbijanja velikosrpske pobune 1991. godine dr. Šreter se zalagao za nenasilje, te je pozivao Srbe na mir i prestanak terora kojeg su počeli provoditi. Istaknuo se po razboritosti, dobroti, kao pobornik rješavanja razmirica mirnim putem.

Dana 30. svibnja 1991. pred zgradom općine obilježena je prva godišnjica hrvatske neovisnosti. Na njoj je dr. Ivan Šreter održao svoj poznati govor iz kojeg se ističu ove rečenice: „Srbi, osudite četništvo. Budimo zajedno pod hrvatskom, talijanskom, čehoslovačkom i srpskom zastavom, ali nam ne stavljajte četnička obilježja na našu zajedničku općinsku zgradu. Nitko od nas ne promiče i ne podržava ustaštvo, pa nemojte ni vi četništvo i živjet ćemo zajedno“.

Poručio je: „Puščanim cijevima, miniranjem, skvrnjenjem naših svetinja nećete postići ništa“.

Otmica dr. Ivana Šretera

18. kolovoza 1991. godine u Zagrebu je održan sastanak državnog vrha na kojem su bili i predsjednik SDS-a Veljko Džakula sa suradnicima (Goran Hadžić, Nikica Šašić) te dr. Ivan Šreter. Na povratku iz Zagreba u selu Kukunjevcu je bila postavljena barikada, na barikadi su bili pobunjenici u uniformama rezervista JNA. Oni su propustili cijelu kolonu, automobil dr. Šretera su zaustavili njega izvukli iz automobila i odveli. Ujutro je barikada nestala, još je tamo bio auto, koji je potom nestao. Budući da je slijedećeg dana došlo do pobune u Pakracu očito je da je dr. Šreter kao Predsjednik kriznoga štaba zapadne Slavonije smetao. Cilj je bio ukloniti ljude koji bi mogli pružiti otpor i kojima je narod vjerovao. Može se zaključiti da je Veljko Džakula bio suorganizator otmice i ubojstva dr. Šretera jer je bio vođa pobune u Pakracu. Džakula tvrdi da ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci dr. Ivana Šretera što je upitno jer je pobuna bila pripremana i organizirana. Ako on ne zna, zna tko zna!

Tijekom kolovoza  na području Pakraca su ljudi (uglavnom Hrvati) nestajali i nije se znalo gdje su. Bili su oteti i odvedeni u novootvoreni koncentracijski logor u Bučju.

Dan nakon otmice dr. Šretera, 19. kolovoza 1991. godine, je izvršen opći napad pobunjenih Srba na Pakrac. Sve je bilo planirano i organizirano, nekoliko dana prije a naročito 17. i 18. kolovoza  iz Pakraca su otišle srpske obitelji, i 19. kolovoza ujutro je započeo opći napad na Pakrac pa je otmica bila sastavni dio plana pobunjenih Srba. Pobunjenici su imali punu podršku JNA. Vojnici JNA i pobunjeni Srbi su ušli u bolnicu u Pakracu 19. kolovoza 1991. iodveli dr. VladimiraSolara koji je bio ravnatelj pakračke bolnice. Dr. Solar je bio 6 mjeseci zatočen i pušten je kada je bila razmjena u siječnju 1992. godine. Nakon razmjene dr. Solara  se čulo da je dr. Šreter  mučen i ubijen u selu Branešci, u kući na broju 110. Posljednji put viđen je živ 29. kolovoza 1991. godine. Posmrtni ostatci dr. Šretera do danas nisu pronađeni. Dr. Ivan Šreter jedna je od još uvijek 22 nestale osobe u logoru Bučje. Žalosno je da nitko nije istražio, podigao optužnicu niti sudio za zločine pobunjenih Srba! Kakvi to ljudi rade u hrvatskom pravosuđu?

Prof. Tomislav Ivančić je poznavao dr. Šretera jer je bio njegov duhovnik za vrijeme studija. Dr. Ivančić smatra da  dr. Šreter ima obilježja kršćanskog mučenika i da za njega treba biti pokrenut postupak za proglašenje blaženim. Isto tako misli i Živko Kustić.

Dr. Šreter je najviše rangirani dužnosnik Republike Hrvatske koji je poginuo u Domovinskom ratu, bio je Predsjednik kriznog štaba za zapadnu Slavoniju na početku srpske oružane pobune u Hrvatskoj 1991. godine.

Slavko Degoricija, bivši član predsjedništva HDZ-a, saborski zastupnik i zamjenik ministra unutarnjih poslova u ratnoj 1991., otkriva u svojoj knjizi „Nije bilo uzalud” povezanost Milorada Pupovca sa sudbinom dr. Šretera.Bila je dogovorena njegova razmjena, u razgovorima Slavka Degoricije i MiloradaPupovca je dogovoreno da se dva srpska liječnika puste u zamjenu za dr. Šretera ali se to nije dogodilo. Dvojica srpskih liječnika, pripadnici pobunjenika, su krali lijekove i sanitetski materijal te su bili uhićeni. Srpski liječnici su pušteni a dr. Šreter nije već je mučen i ubijen. Milorad Pupovac je lagao Slavku Degoriciji po pitanju sudbine dr. Ivana Šretera.

Slavko Degoricija otkriva sramnu ulogu Milorada Pupovaca:

„Nije od toga prošlo nekoliko dana, doznajem od predstavnika UNPROFOR-a, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednog trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja premlaćivali, i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke. Pupovac nikada nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca. Eto tako se i ta lažna nada nije ispunila i od tada sam u svim kontaktima bio još oprezniji, pa sam u sebi ponavljao Laokontovu bojazan: Što god to bilo bojim se Danajaca makar i darove nosili – Hrvatskoj«. (Iz knjige „Nije bilo uzalud“ str. 165. – 167.)”

Slavko Degoricija

„A Pupovac do danas o tome šuti i drži lekcije o mirotvorstvu. Hvala lijepa!“, zapisao je nadahnuto novinar Zvonimir Despot još davne 2008. za današnjeg mirotvorca iz Plenkovićeve Vlade.“

Dr. Šreter je ubijen iz mržnje jer je bio Hrvat, jer je bio domoljub i katolik, to je bio njegov grijeh.Tragična sudbina dr. Ivana Šretera je samo jedan primjer patološke mržnje prema Hrvatima i svemu što je hrvatsko. Tijekom zadnjih 100 (1917-2017.) godina imamo mnogobrojne primjere mržnje i zločina nad hrvatskim domoljubima i hrvatskim narodom.

Nagrade i odlikovanja

Dr. Ivan Šreter je uzor čovjekoljublja i bogoljublja novije hrvatske povijesti. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske odlikovan je Redom Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana s posrebrenim pleterom, a dodijeljena mu je i Nagrada grada Lipika za životno djelo. Priznanje Junak hrvatskog Domovinskog rata dodjelila mu je  Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91., u suradnji s drugima Udrugama proizašlim iz Domovinskog rata. Hrvatski narod mu se do sada uspio odužiti time što njegovo ime nose trg u Pakracu, proglašen je počasnim građaninom Pakraca i postavljeno je njegovo poprsje (19. ožujka 2009. godine) na platou između župne crkve UBDM i „Hrvatskog doma“ koje je izradio hrvatski kipar, akademski umjetnik TonkoFabris. Njemu u čast hrvatska jezikoslovna nagrada nosi ime Nagrada Dr. Ivan Šreterod 2005. godine.

Nagrada Dr. Ivan Šreter je nagrada koju dodjeljuje hrvatski jezikoslovni časopis Jezik, a dodjeljuje se za najbolju novu hrvatsku riječ. Cilj ove nagrade je promicanje hrvatskog jezika i stvaranja vlastitih riječi u hrv. jeziku, umjesto nekritičnog uvoženja i posuđivanja iz drugih jezika. Pokrovitelj nagrade je Zaklada Dr. Ivan Šreter. Od 2008. godine dijelom je nagrade postao i kipić dr. Ivana Šretera koji je izradio akademski kipar TonkoFabris. Kipić koji se dodjeljuje izrađen je od bronce a nagrađeni za 2016. godinu dobijaju kipiće izrađene od bračkoga kamena.Nagrada se dodjeljuje na Danima hrvatskoga jezika, oko sredine ožujka.

Hrvatski liječnički zbor dodijelio mu je nagradu “Ladislav Rakovac”.

Dr. Ivan Šreter se učlanio u Hrvatsko katoličko liječničko društvo (HKLD) na osnivačkoj skupštini 16. veljače 1991. godine u Zagrebu. Članovi Podružnice Pakrac-Lipik-Daruvar kao i svi članovi HKLD-a s pijetetom čuvaju uspomenu na njegovu žrtvu.

Dokumentarni film „Časnik mirotvorac“ o dr. Ivanu Šreteru napravio je Dražen Bušić, nastao je u produkciji Zaklade “Dr. Ivan Šreter”. Svečana premijera bila je 9. lipnja 2009. godine.

Za ovaj tekst su korištena svjedočanstva o Domovinskom ratu u Pakracu i Lipiku  1991-1995. (video uratci od 1. do 6.) koji se mogu vidjeti na You Tube-u kao i drugi video zapisi, kratki pisani prikaz Ivana Zvonimira Ivančića i drugi izvori.

Dr. Marko Jukić, hrvatski branitelj

Komentiraj