TwitterFacebookPinterestGoogle+

Roman Leljak: Kako je ‘Slijepi vođa’ Josip Broz Tito vodio svoje borce u masovnu pogibiju na Sutjesci i Neretvi?

Bitke na Neretvi i Sutjesci bile su pravi masakr Titove vojske – 75 posto ih je poginulo, a Nijemaca manje od jedan posto. Bile su to klaonice partizana i teški vojni porazi Josipa Broza Tita koji je neznalački i neodgovorno poslao svoje neuke vojnike u smrt

 Bitki na Neretvi poginulo je 8.500 partizana i oko 335 Nijemac

U Bitki na Sutjesci pobrojano je 7.489 partizana, uz još oko pet tisuća ubijenih i umrlih od zaraze koje nitko nije htio brojati u strahu od zaraze. Na strani Nijemaca bilo je 589 poginulih

Operacija Weiss (Vajs), poznata je i kao Zimska ofenziva i Četvrta neprijateljska ofenziva, bila je združena osovinska operacija protiv partizanske države u Jugoslaviji (tzv. Bihaćke republike), tijekom Drugoga svjetskog rata. Pothvat je podijeljen u dvije operacije, Vajs I i Vajs II – Bitka na Neretvi. Operacija Vajs I trajala je od 20. siječnja do 15. veljače 1943. i zahvatila je područje Like, Korduna, Banije i zapadne Bosne. Ofenzivnim djelovanjem tzv. Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), posebno u srednjoj Bosni, slobodni je teritorij proširivan do sredine siječnja 1943. godine. Prostirao se od prilaza Karlovcu i Zagrebu, do rijeka Bosne i Neretve i obuhvaćao je oko 50.000 četvornih kilometara. Poginulo je više od 8500 partizana i oko 335 Nijemaca, donosi Roman Leljak za Hrvatski tjednik.

Krajem ožujka 1943. general Alfred Jodl, savjetnik A. Hitlera, potpisuje ukaz o početku akcije Schwartz. Jodl je tada napisao: Poslije uništenja komunističke Titove države na redu je i treba uništiti nacionalne vojne organizacije srpstva pod vodstvom Draže Mihailovića za slučaj da se omogući pozadina u slučaju iskrcavanju saveznika na Jadranu….

Tijekom svibnja 1943. godine njemačke oružane snage poduzele su ofenzivnu operaciju poznatu pod oznakom ‘Schwarz’, koja je prethodno imala za cilj uništenje snaga tzv. Jugoslavenske vojske u Otadžbini (JVuO) te zarobljavanje i likvidaciju generala Mihailovića i njegove vrhovne komande. U to se vrijeme general Mihailović s Vrhovnom komandom JVuO nalazio u Crnoj Gori, koja je bila pod kontrolom talijanskih okupacijskih vlasti.

Najtočniju sliku o operaciji nudi detaljna tablica o gubitcima koju je napravio general Rudolf Luters. Osovinske trupe imale su ukupno 583 poginula, i to najviše njihova najslabija divizija, 118. lovačka gdje je poginuli 262. 369. divizija izgubila je 92 partizana, 1. Brdska 43, 7. SS ‘Princ Eugen’ čak 120, puk ‘Brandenburg’ 12, 724. lovački puk dvojicu, 2. bataljon 734. puka njih 46 i 2. bataljon 724. puka njih 6.

S druge strane, Nijemci su pobrojali 7.489 mrtvih partizana. Osim ovoga, gubitke partizana procjenjivali su na još 4-5 tisuća, što ubijenih, što umrlih od zaraza i gladi. Sve žrtve nisu brojali jer se nisu htjeli zaraziti. Prema ovome, operaciju Shwartz preživjelo je svega oko 5.000 partizana. U ovoj skupini tzv. partijci činili su visok postotak, dok su najbolji borci nestali.

Uvjeren da ne će biti napadnut, zbog poštovanja odredaba zacrtanih u pregovorima u Zagrebu u ožujku 1943., Tito je svoje snage zadržao nepotrebno dugo na prostoru durmitorskoga platoa između rijeka Tare i Pive, što je omogućilo njemačkim snagama da ih opkole na uskome prostoru i stisnu u željenome smjeru kanjonom Pive.

U okruženju 15. 000 partizana

Posvećivanje pozornosti Bitki na Sutjesci bilo bi važno i zbog proučavanja povijesti ratova. Ova bitka, odnosno masakr, fenomen je kakav se rijetko sreće. Jednoj strani, u ovome slučaju partizanima, poginulo je čak 75 posto ljudstva, dok je druga strana, Nijemci, istovremeno imala manje od jedan gubitaka. Ništa manje nije zanimljivo ni uspoređivanje gubitaka JVuO i partizana u Operaciji Schwartz, kako su ju Nijemci zvali. Naime, dok su likvidirali čak 11-12.000 partizana, Nijemcima je pošlo za rukom likvidirati svega 17 pripadnika JVUO. Do tako drastične razlike došlo je jer su JVUO imali profesionalnu obavještajnu službu, uočili su koncentraciju ogromnih njemačkih jedinica i sklonili se prije nego što je obruč sklopljen. Tako je još jednom naglašena razlika između profesionalne vojske i paravojnih formacije ilegalne KPJ.

U knjizi ‘General Draža Mihailović i opšta istorija četničkog pokreta’, u drugom svesku, napisano je detaljno o Operaciji Schwartz. Neke od dijelova iz pojedinih knjige, koje se odnose na ove operacije i partizane, donosimo i u nastavku ovoga teksta.

Prema njemačkim izvorima, u obruču se našlo 15.000, a prema komunističkim 16.000 partizana, boraca koji su pripadali 1. i 2. proleterskoj diviziji, 3. udarnoj diviziji, 7. hrvatskoj (banijskoj) diviziji, 3. dalmatinskoj brigadi (iz sastava 9. divizije), 6. istočnobosanskoj brigadi i 15. majevičkoj brigadi (ranije Majevički udarni bataljoni). Šesta istočnobosanska i 15. majevička brigada imale su po 600 boraca i po još jedan bataljon od stotinjak partizana, ostavljen na matičnim teritorijama. Nadalje, 1., 2. i 3. divizija imale su po oko 4.000 partizana, 7. nešto preko 1.000, a 3. dalmatinska brigada nekoliko stotina boraca. Teško je procijeniti je li točna njemačka ili komunistička procjena o brojnome stanju partizanske glavnine u ovo doba, tj. je li ih bilo 15.000 ili 16.000. Isto tako, nema točnih podataka o broju ranjenika, niti o tome računaju li se u ovih 15-16.000 partizana, broje li se preko ove brojke ili su se, primjerice, lakši ranjenici vodili u brojnome stanju jedinica, a teški u Centralnoj bolnici.

U knjizi stoji kako je operacija, koja je protiv komunista počela 17. svibnja, pokazala je još jednom sve mane njihova pokreta. ‘Slijepi vođa’, kako nazivaju J. B. Tita, ponovo je poveo svoje pristalice u masovnu pogibiju. On ne samo što nije uočio koncentraciju elitnih njemačkih jedinica, nego je i vjerovao u sporazum koji je potpisao s Nijemcima. Kada su Nijemci s leđa napadali hercegovačke pripadnike JVUO, dok su oni potiskivali partizane dublje u crnogorske planine, Tito je i dalje naređivao napade na crnogorske pripadnike JVUO u oblasti Kolašina. Mislio je da sporazum s Nijemcima savršeno funkcionira jer je oko 10. svibnja očekivao dolazak njemačkoga delegata Hansa Ota u svoj Vrhovni štab. Milovan Đilas ostavio je svjedočenje o raspoloženju u Vrhovnome štabu kada su stigle vijesti da su Nijemci počeli napadati i partizane: ‘Tito je, uzbuđeno mašući izvješćem, doviknuo Rankoviću i meni: To znači da Nemci lažu! Nikada nismo bili u većoj opasnosti! Odlazeći od Tita, ja sam Rankoviću dobacio – zajedljivo prema sebi koliko i prema Titu: Eto nam pregovora s Nemcima! A Ranković uvređeno, manje na Tita i sebe nego na mene: Sad ne treba ništa pričati!

Panika ponovo sprječava J. B. Tita da reagira energično, o čemu je Pavle Jakšić, komandant 7. hrvatske divizije, zapisao: ‘Ovolika doza ‘pećinske’ neodlučnosti i kolebljivosti vrhovnog komandanta – koju smo uočili i teško osjetili svi mi učesnici Sutjeske, a koja će se još izrazitije ispoljiti u Drvaru 25. maja 1944. godine – nedopuštena je za funkciju vojnog komandovanja, koja treba da je oslonjena na odlučnost, čvrstinu, hrabrost i upornost, uvek, a posebno u teškim situacijama.’

Najbolje rješenje za partizane bilo je da glavnim snagama pokušaju proboj na sjever, gdje je neprijatelj bio najslabiji. Međutim, proboj glavnim snagama ni u jednome smjeru nije dolazio u obzir jer ih je Tito iz straha uvijek držao kraj sebe. A sjeverni smjer otpao je zbog neimanja podataka o neprijatelju. U stvari, ‘partizanska obavještajna služba’ imala je podatke da se na sjeveru, između Sarajeva i Višegrada, nalazi čak 80.000 Nijemaca.

Pet Titovih pokušaja proboja

Kako proizlazi iz konteksta, ovu nevjerojatnu procjenu dao je komunistički ‘najbolji diplomat’, Vladimir Velebit, koji se tada nalazio među Nijemcima i koji je, kako stoji, često razgovarao s njemačkim obavještajcima, kojima, kako smatraju, nije bio dorastao. Komunisti su prvo pokušali probiti se na istok, preko Lima, pa na jug, između Mateševa i Podgorice. Na ovim sektorima nalazila se 1. brdska divizija, protiv koje nisu imali izgleda. U trećem pokušaju kreću na sjever, prema Foči, ali sa samo pet brigada, tako da ih odbija i najslabija njemačka jedinica, 118. lovačka divizija. Dana 25. svibnja, kada ni treći pokušaj proboja nije uspio, general Luters izdao je zapovijed za sužavanje obruča oko partizana u kojoj je stajalo i kako je ‘Glavnina JVUO uspjela izbjeći njemačkim jedinicama’.

Nakon tri dana, 28. svibnja, komunisti se ponovno odlučuju na pokušaj proboja i na četvrtome pravcu, na sjeverozapadu, dolinom rijeke Sutjeske. Kako ni ovaj proboj nije uspio, partizanski Vrhovni štab donosi još jednu odluku – da 1. divizija, ojačana s dvjema brigadama, pokuša proboj dolinom Sutjeske preko ceste Foča – Kalinovik; zatim da se 2. divizija, također ojačana s dvjema brigadama, usmjeri pravcem preko Sutjeske, Zelengore i Treskavice u Srednju Bosnu, a da se 3. i 7. divizija ponovo upute na istok. Od drugoga dijela plana nije bilo ništa zbog 1. brdske divizije. Komunisti su sve nade polagali u jedinice upućene pored sela Tjentište u dolini Sutjeske. U lutersovoj zapovijedi od 5. lipnja stoji kako su ‘partizanski očajnički pokušaji proboja sjeverno od Tjentišta u pravcu sjeverozapada odbijeni, pri čemu je neprijatelj pretrpio velike gubitke’.

Komunisti su, međutim, nastavili s pokušajima, nisu imali kuda jer su svakoga zarobljenog partizana Nijemci odmah strijeljali. Tijekom narednih pet dana, ostatci 1, 2. i 7. divizije s Vrhovnim štabom uspjeli su se provući između njemačkih linija u pravcu Zelengore, zatim na sjever prema Rataju, Miljevini i Jahorini. Ostatci 3. dalmatinske, 6. istočnobosanske i Majevičke brigade provukli su se 13. lipnja dok je 3. divizija potpuno uništena. Prema komunističkim povjesničarima, ostavljeno je oko 700 teških ranjenika.

Međutim, kada su istodobno u Istočnoj Bosni JVUO svakodnevno zarobljavali razbijene partizane, među njima i medicinsko osoblje, ovi su im kazali znatno veće brojke od onih koje su oni očekivali, a radilo se o 4.000 ostavljenih ranjenika i bolesnika. Komunisti su u Crnu Goru došli s 4.000 ranjenika i bolesnika, u međuvremenu oni koji su ozdravili vraćani su u jedinice, ali iz neprekidnih borbi s JVUO-om stalno su pristizali novi ranjenici, što potvrđuje činjenicu da su partizani u pet pokušaja proboja njemačkoga obruča imali mnoštvo ranjenika, pa tako brojka koju je majoru Baćoviću kazao jedan od liječnika djeluje realnije od one koju navode komunistički povjesničari.

U izvješću tzv. Jugoslavenske vojske u Otadžbini Vrhovnoj komandi od 22. lipnja navode se ovi podatci. Major Petar Baćović javlja da 2. proleterska divizija sada ima 1.000 boraca, a da je komunistima pobjeglo 500 Crnogoraca koje su ranije mobilizirali. Tako su Nijemci još jednom likvidirali ranjenike Centralne bolnice partizanskoga pokreta (prvi put je to bilo na Zlatiboru, po slomu ‘Užičke Republike’).

Dugo izvlačenje komunista iz obruča, od 8. do 13. lipnja, kako stoji u knjizi, posljedica je nove Titove kolebljivosti. Komunistički povjesničari tako pišu da se on ‘još uvek nije bio odlučio za brzi prodor’, iako je 1. divizija napravila prazan prostor, ‘obuzet brigom o sudbini Centralne bolnice’, a zapravo je, kako ovdje stoji, bilo obrnuto: samo brzi prodor kroz brešu mogao je spasiti ranjenike.

U izvješćima o operaciji ‘Shwartz’, o partizanima se najpovoljnije izrazio štab 114. lovačke divizije. On piše da su partizanske jedinice ‘strogo organizovane, vešto vođene i poseduju začuđujuće visok borbeni moral… Raspolažu sa iznenađujuće velikim brojem automatskog oružja (puškomitraljezi, minobacači, itd) i sa dovoljno municije’. Prema izvješću SS divizije ‘Princ Eugen’, komunisti su se borili ‘tvrdoglavo… lukavo i podmuklo, delom sa hrabrošću očajnika’, dok glavna stavka izvještaja 1. brdske divizije glasi: ‘Borba za uništenje komunističkih bandi je završena, glavnina neprijatelja razbijena, pobijena odnosno zarobljena. Samo malim snagama uspelo je da probiju front na slabom mestu na severozapadu obruča.’

Svoj debakl Tito pretvorio u „uspjeh“

Već 21. lipnja ova je divizija upućena u Grčku. U svome uobičajenom štivu ‘pouke iz borbe’, Nijemci su zaključili da je uzrok očajničke borbenosti partizana u operaciji ‘Schwartz’ njihov običaj da sve zarobljenike strijeljaju na licu mjesta, i to ne samo one s oružjem, već i svakoga ‘tko bez jačega razloga luta oko naselja’. Ovaj je slučaj došao i do samoga Hitlera, pa je 29. lipnja 1943. general Luters izdao naredbu o ‘novom postupku s banditima’: ‘Od sada, prema Fuhrerovoj odluci, ove bandite ne treba strijeljati, već se prema njima odnositi kao prema ratnim zarobljenicima’. Naredba se specijalno odnosila na komuniste, a kako stoji u knjizi, prema zarobljenim pripadnicima JVUO, smatrajući ih vojnicima, Nijemci su već imali blaži odnos.
Najtočniju sliku o operaciji nudi detaljna tablica o gubitcima koju je napravio general Rudolf Luters, a što smo istaknuli i na početku ovoga teksta gdje se navodi da su osovinske trupe imale ukupno 583 poginula, dok je bilo oko 7.489 ubijenih partizana, dok je još oko 4-5 tisuća onih koji su umrli od zaraza i gladi. Tako ispada da je operaciju ‘Schwartz’ preživjelo oko 5.000 partizana. Komunisti nakon toga nisu više imali ni naoružanja, Nijemci su im zaplijenili 10 topova, 6 protuoklopnih topova, 32 teška i 25 lakih minobacača, 47 teških mitraljeza, 173 puškomitraljeza, 3.608 pušaka… Veći broj oružja komunisti su zakopali, a JVUO potom otkopali jer su od zarobljenih partizana saznali gdje se nalazi.

Svoju inačicu operacije ‘Schwartz’ partizanski Vrhovni štab dao je 10. lipnja 1943. godine. Komunisti se u njemu prvo osvrću na prethodne ‘uspjehe’ i to s tvrdnjom da je ova operacija uslijedila ‘poslije razbijanja elitnih okupatorskih divizija i oslobađanja velikoga dijela Istočne Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Sandžaka’. Nakon toga slijedi još veća laž: ‘Partizani su sve ove teritorije ‘oslobodili’ da bi sa zapadnim saveznicima sudjelovali u borbama na Jadranu!’ Zatim Tito nabraja divizije koje je ‘pobijedio’ u operaciji ‘Schwartz’ – Nijemci – SS divizija ‘Princ Eugen’, 369. ‘Vražja’ divizija, 718. pješadijska divizija, 118. lovačka divizija, 373. divizija ‘Tigar’, Fest divizija, 5. pješadijska hrvatska divizija, osim toga jedna njemačka i dvije bugarske divizije dovedene iz Srbije. Tako su njemačke snage povećane za šest divizija: 118. lovačka je bivša 718. pješadijska, 373. i Fest divizija uopće nisu bile tu, kao ni 5. hrvatska i dvije bugarske divizije. Komunisti potom nabrajaju četiri i talijanske divizije, koje su bile u blizini, ali nisu sudjelovale u borbama. Sveukupno, osovinske trupe procjenjuju na 110.000 ljudi, a podižu i svoje brojno stanje – na čak 20.500 boraca. Vrhovni štab je, prema njima, ‘na vreme prozreo ‘nameru neprijatelja i odmah napravio plan da bi izbegao neprijateljski manevar opkoljavanja’. Evo i kako to komunisti opisuju: “Posle višednevnih borbi sa nadmoćnim njemačko-talijansko-bugarskim snagama, naše jedinice su se planski povukle iz Sandžaka u Crnu Goru, na Taru, nanijevši neprijatelju ogromne gubitke u ljudstvu i materijalu… Pokušaj neprijatelja da brzim prodorima 118. njemačke lovačke divizije i 718. pješadijske divizije… presiječe naš glavni operacijski pravac, potpuno je propao… Poslije teškoga poraza na ušću Sutjeske i Goranskog, neprijatelj ponovo pokušava da na Sutjesci, djelujući od Gacka i Zelengore u dva kraka, ostvari svoj predviđeni manevar opkoljavanja. I ovaj pokušaj neprijatelja potpuno je propao. Brigade 1. i 2. divizije odbile su uz teške žrtve po neprijatelja sve njegove napade, prikovale ga na polaznim položajima i omogućile ostavljanje naše glavnine s ranjenicima na cestu Kalinovik – Foča…”

Kao što je i vidljivo, komunisti su ostavili svoje ranjenike. Kad govore o svojim gubitcima u operaciji ‘Schwartz’, navode kako je u ovoj neprijateljskoj ofenzivi, koja je trajala dva mjeseca neprijatelj imao 14.500 mrtvih i ranjenih; da su uništili 6 tenkova, 2 aviona, 35 kamiona, zaplijenili 85 puškomitraljeza i mitraljeza, nekoliko stotina tisuća metaka i veće količine životnih namirnica i drugoga ratnog materijala, dok su njihovi gubitci bili oko 2.000 mrtvih i preko 2.000 ranjenih boraca.

Uz male ispravke, ova inačica operacije ‘Schwartz’, odnosno ‘Bitke na Sutjesci’, kako ju komunisti nazivaju, učila se u školama, a i danas ima utjecaj na povjesničare. Nakon okupljanja na Jahorini, ostatci komunističke glavnine sredinom lipnja kreću put Istočne Bosne i zauzimaju nekoliko gradova koje su držali domobrani i ustaše. Međutim, kako je broj partizana uslijed ogromnih gubitaka pao ispod kritične mase, najpoznatiji prebjeg bio je Sulejman Filipović. Prvo su prelazili dijelovi njegova garnizona iz Tuzle, zatim i on sam. Filipovića, koji je prije rata u vojsci Kraljevine bio kapetan, a u NDH pukovnik, nakon rata Tito je nagradio visokim političkim položajima.

IZVORI:
M. Leković, Martovski pregovori 1943., 192.
K. Nikolić, Istorija Ravnogorskog pokreta, 140.
P. Milićević, Sećanja, 60.
M. Leković, Martovski pregovori 1943., 166.
Zbornik dokumenata, tom 12, knjiga 3, 319, 347.
Zbornik dokumenata, tom 12, knjiga 3, 355.
AVII, ČA, K-293, reg. br. 5\1.
Zbornik dokumenata, tom 12, knjiga 3, 361-371, 331, 436, 374-375.
AVII, ČA, K-293, reg. br. 5\1.
Zbornik dokumenata, tom 12, knjiga 3, 431, 478, 394-395
Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 53, 54.
Zbornik dokumenata, tom 2, knjiga 10, 55.

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik

Komentiraj