TwitterFacebookPinterestGoogle+

Pavao VI. bit će osamdeseti papa proglašen svetim

Blaženi papa Pavao VI. bit će proglašen svetim do kraja ove godine. Postupak za beatifikaciju Ivana Pavla I. je u tijeku, otvoren je, a Benedikt i ja smo na listi čekanja, molite za nas – zaključio je papa Frane šalom dvije velike vijesti koje je objavio na susretu s rimskim župnicima; da će u općinstvo svetih biti instaliran jedan veliki papa – reformator Crkve, dok će među blažene uključiti papu s jednim od najkraćih pontifikata u povijesti. “Nasmiješeni papa”, kako su ga nazivali, iznenada je umro, trideset i tri dana nakon što je izabran.

Pavao VI. bit će osamdeseti papa svetac, od ukupno 307 povijesnih papa, među kojima su 32 protupape, što bi na koncu broj valjanih rimskih pontifeksa dovelo na 266 s papom Franom. Velika većina svetih papa je iz prvih stoljeća kršćanstva, među njima je puno mučenika rimskih progona, a od devet papa 20. stoljeća svetima su proglašeni Pio X. (1903. – 1914.), Ivan XXIII. Dobri (1958. – 1963.) i Ivan Pavao II. (1978. – 2005.).

A papa koji je, prema riječima njegova nasljednika, sada na redu za čast oltara, osuvremenio je lice Katoličke crkve možda i više nego svi ostali rimski biskupi, u isto vrijeme hvaljen i osporavan, pod stalnim udarima konzervativnih i progresivnih crkvenih struja koje se nisu skanjivale ni gadnih podmetanja svome poglavaru, do te mjere da je jednom istaknuo kako je “Dim Sotonin kroz neku pukotinu ušao u Crkvu”.

Rodnim imenom Giovanni Battista Montini rođen je 1897. u plemićkoj obitelji iz Concesija kod Brescie. Kao dijete pokazivao je izrazitu hipersenzibilnost, a bio je i lošeg zdravlja, što su mu ostale doživotne karakteristike zbog kojih ga je papa Pio XII. nazivao “moj Hamlet”.

Zaređen je 1920., a osim teologije na Gregoriani, završio je i studij prava na Papinskoj dilomatskoj akademiji, te radi u Državnom tajništvu Svete Stolice. Od 1937. je bliski suradnik kardinala Eugenija Pacellija, izabranog dvije godine kasnije za papu Pija XII., koji ga 1954. imenuje milanskim nadbiskupom, a od 1958. je kardinal.

Ivan XXIII. u listopadu 1962. otvara Drugi vatikanski koncil želeći osuvremeniti Crkvu, ali bez jasnog koncepta kako to provesti. U priličnu zbrku reda uvodi kardinal Montini koji osmišljava liniju, sadržaj i organizaciju, za što najprije dobiva potporu koncilskih otaca, a osam mjeseci kasnije, nakon smrti Ivana XXIII., i glasove na konklavama.

Izabran je za papu 21. lipnja 1963., uzima ime Pavao VI. i kao ciljeve pontifikata zadaje sebi četiri natuknice: nastavak Koncila, približavanje istočnim crkvama, otvoreniji pristup prema kršćanskim crkvama zapada i otvaranje Crkve prema suvremenom svijetu. Velika utrka je počela, papa Pavao VI. započinje u djelo provoditi aggiornamento – posadašnjenje Crkve, pojam koji je uveo njegov prethodnik.

Jedan od najpoznatijih poteza Koncila okončanog 1965. jest reforma liturgije i uvođenje narodnog jezika u Red mise i rimski obred, ne ukidajući latinski. Reakcija konzervativaca bila je drastična: premda je većina koncilskih otaca i biskupa u svijetu podržavala tu odluku, veliki broj odbio je promjene.

– Vjerovalo se da će nakon Koncila zasjati sunce. No, navukli su se tamni oblaci, oluje, sumnje, nesigurnost, nemir, nezadovoljstvo, sukobi. Kako se to moglo dogoditi – pitao se papa koji je bio primoran i na najteži čin: sveo je na laički status tridesetak tisuća svećenika, jedni su bili razočarani prevelikim, a drugi premalim promjenama koje je donio Koncil.

Ipak njegova reformatorska akcija nije posustajala: prvi je papa putnik, posjetio je pet kontinenata, posljednji je okrunjen tijarom, prodao ju je u korist siromaha. Ukinuo je izopćenje prema Istočnoj crkvi, poziva na solidarnost i pažnju prema siromasima. Prvi je katolički poglavar koji misi u tvornici, a prije toga na glavu stavlja radničku kacigu.

Određuje starosnu granicu od 75 godina u kojoj biskupi moraju napustiti aktivnu službu, te da kardinali stariji od 80 godina ne mogu birati novoga papu.

Kad se posljednji put pojavio u bazilici svetog Petra, 9. svibnja 1978., nije ni pokušavao skriti lice umornog, iscrpljenog čovjeka. Održao je zadušnicu za svog prijatelja Alda Mora, demokršćanskog političara kojeg su ubili ekstremisti Crvenih brigada, kojeg je pokušao spasiti uzaludno pišući apele otmičarima. Više se nije pojavljivao u javnosti, umro je u Castel Gandolfu 6. kolovoza 1978. od srčanog udara.

PIŠE: DAMIR ŠARAC / MISIJA

Komentiraj