TwitterFacebookPinterestGoogle+

Davor Dijanović: ‘Dokument dijaloga’ dodatno će osnažiti jednoumnu jugoslavensko-komunističku paradigmu koja dominira Hrvatskom

  • Written by:

Posljednjih dana mnogo je toga izrečeno i napisano glede ‘Dokumenta dijaloga’ koji je produkt rada kolegija mudraca kolokvijalno nazvanog ‘Vijeće za suočavanje s prošlošću’ (službeno: ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’)

Za donošenje ‘smjernica’ kako postupati s totalitarnim političkim nasljeđem, poštovanom Vijeću, predvođenom akademikom Zvonkom Kusićem, trebalo je čak godinu dana, iako se realno radi o dokumentu koji bi troje osrednjih povjesničara, politologa i pravnika mogli napisati za dva radna poslijepodneva.

I osnovano po nalogu politike kako ne bi riješilo baš ništa odnosno kako bi poslužilo kao instrument održavanja statusa quo, Vijeće je od samog početka realno predstavljalo komitet za prodavanje magle koji će, međutim, odlično poslužiti kao sredstvo za skriti političku prostotu: posljedice njegova rada, naime, Hrvatsku će i dalje čvrsto zadržati u jugoslavjanskim maglama i omogućiti nastavak zagrobnog života komunističkoga mentalnog sklopa u hrvatskome društvu i politici.

I to unatoč tome što pretežiti dio članova Vijeća odbacuje jugoslavensko-komunističko nasljeđe i što je imao dobre namjere kad je pristao biti njegovim članom. Put do pakla, poznato je, popločan je dobrim namjerama. 

Za početak treba primijetiti kako “Dokument dijaloga: Temeljna polazišta i preporuke o posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta“ nisu potpisali svi članovi Vijeća, nego jedino akademik Zvonko Kusić i kako se o prihvaćanju Dokumenta uopće nije glasovalo.

Iz uvoda Dokumenta kristalno je jasno kako zajedničko (konsenzualno) mišljenje članova Vijeća nije postignuto, a o čemu svjedoči i veliki broj izdvojenih mišljenja. I tu dolazimo do kontradikcije: u temeljnim preporukama Vijeća crvena zvijezda ne smatra se prima facie spornim obilježjem, dok se je u izdvojenim mišljenjima nekoliko članova Vijeća usprotivilo takvu stavu.

Kako se onda, dakle, sadržaj Dokumenta može smatrati konsenzualnim stavom cijeloga Vijeća ako se o njemu nije glasovalo, ako ga ne potpisuju svi članovi i ako ne postoje usuglašena gledišta? Dokument je, kako smo naveli, potpisao jedino akademik Kusić (na čast i diku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti) kao predsjednik Vijeća iz čega proizlazi kako jedino on stoji iza sadržaja Dokumenta. 

Jugoslavensko-komunistička paradigma

Što se može reći o samome sadržaju Dokumenta? Ukratko: iako su u Dokumentu iznesene mnoge ispravne historiografske, pravne i politološke analize, on će u stvarnosti hrvatske političke i pravosudne prakse legitimirati dva (očito unaprijed zadana) cilja: 1. Kriminalizirat će pozdrav ‘Za dom – spremni!’, 2. Rehabilitirat će crvenu zvijezdu.

Drugim riječima, pozdrav pod kojim je branjen grad Vukovar (HOS-ovci) načelno će biti kriminalan (ajde, moći će se možda koristiti po sprovodima HOS-ovaca, mrtvi i ovako ne predstavljaju nikakvu opasnost), dok će simbol pod kojim je Vukovar sravnjen sa zemljom načelno biti nesporan, a tek iznimno kriminalan.

Takav stav potpuno je u skladu s jugoslavensko-komunističkom jednoumnom paradigmom koja je i danas dominantna u hrvatskome javnom životu, a svodi se na perverznu logiku koja, među ostalim, počiva i na dvije sljedeće premise: 1.) ‘ZDS’ je zločinački pozdrav koji ništa ne može  rehabilitirati, pa ni HOS-ovci poginuli u obrani Vukovara pod tim pozdravom, 2. Crvenu zvijezdu ništa ne može kompromitirati, pa ni Bleiburg i Vukovar gdje su zločini počinjeni upravo pod tim simbolom.

Crvena zvijezda možda će sutra biti inkriminirana u Vukovaru, osim ako i tu dugoročno ne prevlada ‘antifašistički’ argument (Šljivančanin je, naime, bio deklarirani ‘antifašist’ baš kao i Ratko Mladić i ostali JNA generali koji su žarili i palili Hrvatskom), ali će i dalje biti legalna i legitimna u Srbu, gdje se svake godine slavi komunističko-četnički pokolj hrvatskoga civilnog pučanstva na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne, kao i na ‘antifašističkim’ dernecima u Kumrovcu. 

S druge strane, Marko Perković Thompson bit će kazneno gonjen zbog pjesme ‘Čavoglave’, najpoznatije budnice Domovinskog rata, a ako sin nekoga poginulog HOS-ovca na Thompsonovu koncertu istaknute zastavu HOS-a i prije toga ne obavijesti centralni komitet, naći će se na udaru tijela kaznenog progona. Zvučni perverzno, zar ne?

Crvena zvijezda nije isto za države srednjoistočne i za države zapadne Europe

Kako bi se skrila politička prostota opravdavanja jugoslavensko-komunističke ikonografije, u mudrome Dokumentu poziva se na presudu Europskog suda za ljudska prava iz 2008. prema kojoj se crvena zvijezda ne može tretirati isključivo kao simbol totalitarnog režima, “a njeno isticanje je zaštićeno kao sloboda izražavanja“.

No, pritom se ‘mudro’ zaboravlja reći da su i na razini Europske unije postojali prijepori oko komunističkih simbola i da je jedno crvena zvijezda za zemlje srednjoistočne Europe, a drugo za zapadne europske države.

Zapad je od 1941. do 1945. bio u političko-vojnom savezu sa Staljinom (i pritom šutio o monstruoznim komunističkim zločinima u SSSR-u, koji su bili to veći što je kod zapadnih saveznika bio veći „antifašistički“ ugled SSSR-a), a nakon 1945. nije živio pod komunističkom čizmom.

‘Rehabilitacija“’crvene zvijezde za zapadne zemlje (koje dominiraju EU) predstavlja svojevrsno sredstvo umirivanja savjesti. I njima je lakše živjeti pred retuširanom slikom komunističkih zločina, ne samo u SSSR-u (ratnome savezniku), nego i u komunističkoj Jugoslaviji, od 1948. do 1991. miljenici Zapada. 

Međutim, nećemo si lagati – stvar je jasna: neovisno o tome što neki mentalni komunisti i ljubitelji politike Hude Jame vrište o klerikalizmu, nacionalizmu i fašizmu u današnjemu hrvatskom društvu i politici, Hrvatska je ne samo pravno (ZAVNOH), nego i ekonomski, mentalitetski, politički i duhovni sljednik bivše komunističke Jugoslavije; plodovi toga jugoslavensko-komunističkog testamenta zriju na svim područjima, a posebno su dobro poznati onim desecima tisuća ljudi koji svake godine bježe iz Hrvatske.

‘Dokument dijaloga’ poslužit će kao instrument da se takvo patološko stanje perpetuira i dalje učini neupitnim. Rad Vijeća na kraju ne će pridonijeti rasvjetljavanju prošlosti, nego će produbiti i ovako već snažne podjele u hrvatskome društvu. Naravno, sve to pod uvjetom da se na temelju tog dokumenta izrade legislativna rješenja. 

Da je Hrvatska zaista demokratsko društvo onda bi se u javnome životu, kao u Sjedinjenim Američkim Državama, tolerirali svi simboli (tako je olakšana i kontrola zagovornika nedemokratskih režima), a bilo bi kažnjivo jedino pozivanje na nasilje (što je regulirano Kaznenim zakonom).

U sadašnjoj situaciji dubokih društvenih i političkih podjela bilo kakve zabrane ne će postići ništa osim što će dodatno produbiti te podjele i osnažiti jugoslavensku paradigmu koja u svojoj biti predstavlja negaciju hrvatskih interesa.

No, u državi u kojoj su komisije i komiteti i dalje glavno sredstvo rješavanja političkih i društvenih sporova, a u kojoj i navodna ljevica i navodna desnica žive duboko u mentalnom komunizmu, ništa drugo nismo ni mogli očekivati, zar ne?

Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr

Komentari