Davor Dijanović: Sad il’ nikada: Desnica u Hrvatskoj ima povijesnu šansu za ozbiljan politički iskorak

Jačanje političke desnice (dihotomija lijevo-desno je anakrona, no za sada nemamo bolje politološke instrumente za deskripciju političkih  stavova), desno-konzervativnih i – poslužimo se jezikom mainstreama – „desno-populističkih“ stranaka i pokreta, uz istodobno slabljenje lijevih socijaldemokratskih opcija, najvažnije je obilježje političkog pejzaža današnje Europe.

Vlast u Nizozemskoj i Francuskoj prošle su godine osvojile centrističke i proeuropske snage, no i u jednoj i u drugoj državi desne stranke euroskeptičnog predznaka predstavljaju drugu po snazi političku opciju (Geert Wilders u Nizozemskoj, Marine le Pen u Francuskoj). Desne političke opcije već su neko vrijeme na vlasti u Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj, a nakon prošle godine desnica preuzima vlast i u Austriji („pučani“ i „slobodari“). U Njemačkoj „Alternativa za Njemačku“, euroskeptična stranka desnice, treća je po snazi stranka u Bundestagu, a prema posljednjoj anekti „Die Welta“ na novim bi izborima osvojila drugo mjesto. Nedavni izbori u Italiji donijeli su pobjedu desnice (ali i antiestablishmentskog pokreta „Pet zvijezda”) i potpuni potop lijevih i centrističkih stranaka.

Jačanje desnice u Europi činjenica je koja nas tjera na pitanje kako stvari stoje u Hrvatskoj. Zašto u Hrvatskoj nemamo jaku desnu stranku koja bi u Saboru predstavljala desni dio političkog spektra (na bulažnjenja o nekakvoj ekstremnoj desnici koja u Hrvatskoj jača ne vrijedi se uopće osvrtati)? Pritom, naravno, polazimo od činjenice da HDZ nije stranka desnice, nego u najboljem slučaju stranka desnog centra (premda bi se i o tome dalo raspravljati). Pandan HDZ-u nije, primjerice, poljska Pravo i Pravda, nego njemački CDU Angele Merkel.

HDZ je priječio pojavu jake desne stranke, no desničari su za neuspjehe primarno sami odgovorni

Povijesno gledano, Hrvatska niti nema jako nasljeđe i tradiciju desne političke misli. Mnogi ideolozi hrvatske samostalnosti i nacionalne integracije bili su politički eklektici i teško bi ih se moglo svrstati u nekakakve rigidne desne ideološke okvire. Nakon stjecanja hrvatske samostalnosti HDZ je kao pokret u sebi sublimirao najrazličitiji spektar političkih ideja, a među njima, dakako, i desne političke ideje. Obnovljeni HSP, kojeg se percipiralo kao stranku desnice (iako je povijesno gledano HSP u svojem programu i djelovanju imao i lijevih i liberalnih programskih postavki) nikada nije predstavljao bilo kakvu ugrozu za HDZ. Onda kad je to eventualno mogao postati, HDZ je različitim tehnikama političke manipulacije onemogućio takav scenarij. HDZ-ova politika koja je priječila pojavu druge snažnije desne političke opcije (slično kao što je u Njemačkoj bavarski CSU smio biti „najdesnija“ opcija u Bundestagu, što je i bio do pojave Alternative za Njemačku) kratkoročno je bila lukrativna za tu stranku, no time si je HDZ dugoročno uništio koalicijski potencijal.

Bilo bi pritom, naravno, neodgovorno i neozbiljno HDZ (ali i relikte iz bivšeg sustava, o čemu više u nastavku teksta) proglasiti glavnim krivcem za nepostojanje snažne stranke političke desnice u Hrvatskoj. Za neuspjeh na političkoj sceni desničari u Hrvatskoj su primarno sami odgovorni, a HDZ-ova politika tome je samo pripomogla. 

Budući da osobno smatram da svaka ozbiljna država mora imati jaku desnu, konzervativnu i suverenističku stranku koja će predstavljati korektiv centra, liberala i ljevice, upozorit ću na neke faktore koji su, mišljenja sam, kočili razvitak snažne stranačke desnice u našoj zemlji, a oni su, na žalost, i danas snažno prisutni.

Patološka taština i pseudomesije na desnici

1. Hrvatski desničari u velikom postotku boluju od patološke taštine i pseudomesijanskog poremećaja. Ne generaliziram, no trezveni analitičar teško da se neće složiti s konstatacijom da je hrvatska desnica (ili barem ono što smatramo desnicom) prepuna umišljenih veličina i pseudomesija koji su uvjereni da su oni i baš samo oni ti koji bi trebali biti na čelu stranke i države. Ta umišljenost je u pravilu tim već što se radi o politički nesposobnijim pojedincima. Bolesna taština kroz sve je ove godine prouzročila raspad mnogih kvalitetnih ideja i inicijativa što za posljedicu ima apatiju i paralizu kreativnih čimbenika kojih na desnici nesumnjivo imamo. Mišljenja sam kako je ovako stanje bitno uzrokovano činjenicom da je većina političara koja je djelovala na desnici odgojena u razdoblju jugoslavenskoga komunizma i kako je kod njih, neovisno jesu li bili članovi Partije, prisutan duh mentalnog komunizma odnosno prijezir prema drugačijem mišljenju i dijalogu. Ako JA nisam glavni, neka propadne država – ovaj modus ponašanja često je pravilo na hrvatskoj desnici, istoj onoj koja navodno izgara za hrvatske nacionalne interese.

Što je akademik Ivan Aralica naprama jednom gigantu pisane riječi kao što je Ante Tomić iz Poskokove Drage?

2. Na desnici ne postoje kvalitetni intelektualni think tankovi koji bi osmišljavali strategije kako putem kulture, prema gramscijevskom receptu, osvojiti „duh vremena“, a onda i političku vlast. U tom smislu pozitivno je što se mladi organiziraju i prepoznaju važnost intelektualno-kulturnog rada (npr. Udruga „Obnova“). Problem je što udruge desnog ili konzervativnog predznaka nemaju nikakve izglede na natječajima kod kulturnih institucija koje su u Hrvatskoj hranidbeni lanci lijevih i kulturmarksističkih intelektualaca, i to do te mjere da takvo postupanje prelazi u čisti primitivizam. Hrvatski pak poduzetnici rijetko prepoznaju kulturne i općenito intelektualne projekte, što s druge strane pretjerano ne čudi s obzirom na činjenicu da dobar dio tih poduzetnika u posljednjih deset godina vjerojatno nije pročitao niti knjigu debljine kajdanke. A upravo je kultura, bilo da je riječ o knjigama, časopisima ili o tribinama i predavanjima, najbolji način kako, posebno mlade, zainteresirati za svoje ideje (tzv. metapolitika). Ljevičari, a i pojedini pseudoliberali često se, iz svoje uzvišene pozicije proračunskih nametnika, znaju izrugivati i ironično tvrditi kako desničari/konzervativci ne mogu biti intelektualci. Takav narativ, dakako, nije odraz realnog stanja stvari, on viš e govori o njima samima, o njihovoj pristojnosti, ali i o njihovome poznavanju povijesti i činjenice kakvi su sve par excellence intelektulaci, npr. Matoš, zastupali desne odnosno konzervativne ideje. Što je akademik Ivan Aralica naprama jednom gigantu pisane riječi kao što je Ante Tomić iz Poskokove Drage?

Loša politička komunikacija i anakroni politički narativ

3. Hrvatska desnica ima kronični problem s lošom političkom komunikacijom i anakronim političkim narativom. Ne želim reći da velikosrpska ideja, djelovanje Haaškog suda i Drugi svjetski rat nisu relevantne i važne teme, no desnici se je čitav program od stvaranja višepartijskog sustava do danas svodio isključivo na te tri teme. Modernu desnicu u Europi karakteriziraju ozbiljne rasprave o ekonomiji, geopolitici i međunarodnim odnosima, o migrantskoj problematici, ali i važnim svjetonazorskim temama. U Hrvatskoj je stvorena percepcija o desničaru kao krezubom primitivcu koji drži bukačke govore nakon što je prethodno omastio brk janjetinom i mladim lukom.

Ako misle ikada doći na vlast desničari bi morali ozbiljno proučiti što je to politički marketing i PR. Bez „brendiranja“, promjene imidža i kvalitetnije ponude političkih ideja desnica jednostavno nije u stanju privući svoje sljedbenike jer je ljudima danas već puna kapa uvijek istih političkih rasprava i polemika.

Desnica nema ozbiljan ekonomski program

4. Nepostojanje ozbiljnog ekonomskog programa, recikliranje olinjalih ideja iz socijalističkog inkubatora i podupiranje klijentelističkog  kapitalizma nešto je što karakterizira praktički sve stranke u Hrvatskoj, pa tako i one desnog predznaka. Stranke koje nisu u stanju ponuditi ozbiljne ekonomske programe i koje insuficijenciju kvalitetnih ekonomskih ideja žele kompenzirati provjernim receptom ustaše-partizani kakofonije ne zavrjeđuju dobiti bilo čiji glas. Osobno nisam pristaša svrstavanja u bilo kakve rigidne ideološke okvire kad je u pitanju ekonomija (ali i općenito), no ekonomska liberalizacija nasušno je potrebna hrvatskoj ekonomiji. Hrvatskoj pak desnici potrebno je ekonomsko opismenjavanje i izrada modernih ekonomskih programa. Socijalizam u glavi i kronistički kapitalizam u praksi završavaju u punim autobusima za Njemačku i u zrakoplovima za Irsku. 

Država nije hajdučija, nego ozbiljna organizacija u kojoj se moraju poštivati zakoni i pravila političke igre

Žurim naglasiti kako su pojavu snažne desne, konzervativne, suverenističke, pa ako želite i nacionalističke stranke (obrambeni nacionalizam pozitivna je pojava, osim, dakako, za socijaliste i globaliste (naglašavam razliku globalizacija-globalizam)), sprječavali i u državnim institucijama snažni relikti udbaško-kosovskih i komunističkih struktura koje jako dobro znaju što je tehnologija vladanja i iz čije su kuhinje – ulazimo u teoriju zavjere! – proizišli i neki navodno desni političari kojima je zadatak bio ridikulizacija desne političke misli. No, da je na desnici bilo više poštenja, a manje taštine i osobnih interesa, stanje bi bilo mnogo bolje. Desničari moraju shvatiti da država nije hajdučija, nego ozbiljna organizacija koja može funkcionirati samo ako se poštuju zakoni i pravila političke igre. Rodijašenje, kumašenje i plemenski mentalitet (koji završava u idiotskome potenciranju podjela na Zagorce, Hercegovce, Dalmatince, Međimurce itd.) moraju nestati iz modusa operandi hrvatske desnice. Desnica si je, ponavljam, do sada sama bila najviše kriva za svoj loš imidž i svoje neuspjehe.

Kako ovu kolumnu ne bi završili klasičnim negativističkim bugarenjem i jamranjem, tako karakterističnim za hrvatsku desnicu koja kao da uživa u svojoj viktimološkoj poziciji i proklinjanju klete političke sudbine, treba reći kako su posljednjih godina vidljive i određene pozitivne promjene na planu jačanja političke desnice u Hrvatskoj. Tu mislimo na pojavu stranke „Neovisni za Hrvatsku“, ali i „Generacije obnove“ koju čine mladi ljudi svjesni realnih hrvatskih problema, ali i geopolitičkog trenutka u kojemu živimo. No, da bi se kvalitetne ideje kakvih nedvojbeno imamo u navedene dvije stranke mogle politički kapitalizirati, desne ideje konačno moraju dobiti i medijsku prepoznatljivost. A toga nema bez jakih medija u kojima će i desna strana političkog spektra moći izlagati svoje stavove. Činjenica da u dvadeset i osam godina od uvođenja pluralizma ni danas nemamo televiziju s nacionalnom frekvencijom i dnevne novine u kojima bi se mogli čuti i desni stavovi, ta činjenica je upravo proporcionalna s činjenicom hrvatskog propadanja na svim razinama.

Je li nastupilo vrijeme kad će se politička desnica u Hrvatskoj uozbiljiti i iskoristiti političke trendove koje imamo u Europi i koji mogu djelovati stimulativno i na Hrvatsku? Bojim se kako živimo u vremenu koje predstavlja posljednju šansu za takav iskorak. Sad il’ nikada…

Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr

Odgovori

Skip to content