Josip Jović: Proganjano siroče hrvatske kulture
Otkad je Lujo Marun koncem devetnaestog stoljeća prikupio spomenike hrvatske srednjovjekovne državnosti i pohranio ih na Kninskoj tvrđavi, osnovavši Muzej hrvatskih starina, ti spomenici izgleda ni do dana današnjeg nemaju mira ni spokoja.
Njegov je nasljednik Stjepan Gunjača početkom Drugog svjetskog rata, svjestan opasnosti koja je zaprijetila ratnim vihorom i četničkom mržnjom, izmjestio Muzej u svoju kuću u Sinju. Odatle će se eksponati seliti preko Klisa, Kašteleta i podruma Dioklecijanove palače do zgrade Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika na Mejama, za čiju su gradnju 1962. tadašnje splitske gradske vlasti odobrile teren.
Muzej se počeo graditi 1972. godine, a dovršen je četiri godine poslije, ponajviše marom i zalaganjem tadašnjeg republičkog sekretara za prosvjetu i kulturu (danas bi se reklo ministra) Stipe Šuvara.
Muzej je ipak neočekivano i sa stanovitom odgodom sustigla srpska agresija, posebno osjetljiva na vjeru i kulturu naroda koji se nije dao porobiti ni asimilirati, i to 15. studenog 1991. godine, kada ga je pogodila jedna od granata poslanih na Split. Spomenici su na vrijeme sklonjeni u podrumske prostorije, gdje dvadeset sedam godina, u slobodnoj, je li, suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj čekaju ugledati svjetlo dana.
Tamo se još uvijek nalaze natpisi knezova Trpimira i Branimira, natpis kraljice Jelene i drugi povijesni dokumenti u kamenu zapisani. Djeluje zaista nevjerojatno da u toj lijepoj zgradi, koja je uz to i nulti spomenik kulture, ne postoji stalni postav, koji bi rado obilazili i naši građani i turisti koji bi tako nešto više saznavali o ovoj zemlji i ovom gradu, osim mora, sunca, rimskog cara, lijepih djevojaka i mladića. Muzej djeluje kao puževa kućica u kojoj nema živog puža.
Godinama se uprava MHAS javlja na državne i gradske javne pozive za financiranje potreba u kulturi, ali nikako ne može dobiti tih tridesetak mlijuna kuna, koliko bi stajalo uređenje postava. Dr. Nikola Jelovac iz Instituta za povijest pisao je jedno otvoreno pismo Zlatku Hasanbegoviću u vrijeme dok je ovaj ozloglašeni ministar vodio kulturnu politiku, ali ni od njega nije bilo odgovora.
I kako tada, tako i danas. Obnovljeno je puno toga porušenog u posljednjem ratu, obnovljeni su i iznova sagrađeni mnogi drugi muzeji, ali eto za ovaj nije bilo novca. I dok se stotine milijuna kuna troše za potpuno besmislene filmove, za ljetne i ultra festivale, za neprijateljske tiskovine, za nevladine ideološke udruge i za protukršćanske konvencije, spomenici po kojima nešto znamo o vlastitoj povijesti ostaju čekati neka bolja vremena.
Konzervatorski odijel u Split raspolaže godišnje s dvanaestak milijuna kuna za brigu o spomenicima kulture u cijeloj Dalmaciji. Je li sve to stvar nemara, zato što spomenici ne znaju govoriti za sebe ili je zavladao politički smjer u kojemu su vlastita povijest i kultura pod stranim nadzorom postale iznova suspektnima?
