TwitterFacebookPinterestGoogle+

Davor Dijanović: Kompradorluk: Hrvatska politička scena prepuna je pojedinaca koji bi za lagodan život prodali i vlastitu mater

  • Written by:

U retrospektivi gledano, danas možemo reći da je smrću Franje Tuđmana umro i hrvatski suverenizam. Može se Tuđmanu prigovoriti ova ili ona taktička odluka, no u strateškim pitanjima koja su se odnosila na ključne hrvatske interese Tuđman je rijetko griješio.

U međunarodnim odnosima često se moraju činiti kompromisi, pa ih je tako i on činio. No za razliku od svojih nasljednika, koji su inaugurirali prosvijećeno sluganstvo kao ideju vodilju hrvatske vanjske politike, Tuđmanovi kompromisi bili su izraz njegova političkog kriterija „sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“, tj. činjeni su s namjerom najboljega hrvatskog pozicioniranja u međunarodnim odnosima. Tuđman je bio političar koji je osjećao „bilo hrvatskog naroda“ (A. Stepinac) i koji je vjerovao u hrvatski narod. Upravo je ta sinergija s narodom bila ključ hrvatskih političkih, diplomatskih i vojnih pobjeda.

Sluganstvo i najamništvo političkih kompradora

Od 2000. godine hrvatska vanjska politika svodi se na besprizorno, upravo prosvijećeno sluganstvo političkih elita prema vanjskim centrima moći. „Nema te žrtve koju nećemo podnijeti za ulazak u EU“, izjavio je svojedobno Ivo Sanader, koji je godinama uživao status božanstva u HDZ-u te općenito na političkoj i medijskoj sceni, do te mjere da je bio predmetom glorifikacije čak i lijevih i liberalnih političara i medijskih trabanata (svaka sličnost s današnjim vremenom, naravno, posve je slučajna).

Javno proklamirati pristanak na svaku žrtvu u ime bilo kojega izvanjskog ideologema ili političkog mitologema, pa zvao se on i Europska unija, znači javno potpisati političku kapitulaciju i odreći se uopće mogućnosti vođenja suverene vanjske politike. Koliko je pritom kod političara u pitanju kukavičluk i strah od vanjskih pritisaka (koji nesumnjivo postoje u surovim bitkama na „velikoj šahovskoj ploči“), a koliko najobičnije kompradorstvo teško je procijeniti. No, jedno je sigurno: hrvatska politička scena prepuna je pojedinaca koji bi za lagodan život prodali – kako se to pučki kaže  – i vlastitu mater. Takva pak politička scena predstavlja plodno tlo za uzgoj i rast političkih kompradora, najamnika stranih interesa koji se za hrvatske interese kockaju „kao za roba afrikanskoga“ (Matoš).

Model na koji je privatizirana i uništena INA predstavlja školski primjer političkog kompradorluka. Od izdaje i kriminala u Hrvatskoj se odavno dobro živi, samo ako se ima dobro političko zaleđe i zaštitu u pravosudnim krugovima. Biti podatan za kockanje s ostacima ostataka hrvatskog suvereniteta i ne imati trunku morala i nacionalnog dostojanstva, ovo su bile najbolje komparativne prednosti za napredovanje na hrvatskoj političkoj sceni posljednjih osamnaest, a i više godina. „Baš zato što Hrvatsku iznevjeravaju ljudi velikog dara, hrvatstvo izgleda glupanima sinonim gluposti, pa ga se odriču kao svjedočbe siromaštva“ – rekao je još davno Matoš koji se zgražavao nad hiperinflacijom pojave izdaje u hrvatskome društvu i politici.

Ratifikacija tzv. Istanbulske konvencije predstavlja politiku stabilnosti i kontinuiteta

U kontekstu prethodnog navedenoga, ratifikacija tzv. Istanbulske konvencije nije ništa neočekivano. Od početka bilo je jasno kako će do ratifikacije doći s obzirom na to da ona predstavlja politiku kontinuiteta i stabilnosti koja se oslanja na „svijetle tradicije“ trećejanuarskog thermidora. Sluganstvo prema vanjskim centrima moći i otvoreni prijezir prema narodu, koji ne zna čitati i brojati, temeljne su karakteristike hrvatske političke pseudoelite, neovisno o kojoj je mainstream stranci odnosno partiji riječ.

Činjenica da se hrvatske političke stranke natječu u obračunavanju s hrvatskim suverenitetom i pljuju po mišljenju većine naroda, u situaciji sve složenijih međunarodnih odnosa i globalizacijskih procesa, predstavlja sjeme uništenja čiji plodovi obilno zriju na svim područjima političkog i društvenog života.

Hrvatski političari odavno su odstupili od istina od kojih se ne može odstupiti, prešli granice na kojima se mora stati i položaje s kojih se ne smije uzmaknuti. Većina potencijalnih birača tim i takvim političarima više ne vjeruje, a svoj politički opstanak mogu zahvaliti isključivo sustavno i ciljano stvaranoj klijentelističkoj mreži uhljeba (koji strahuju za svoju egzistenciju) i zaštiti stranih nalogodavaca. Diskrepancija (kako se to danas pomodno kaže) naroda i političara jasno se očitovala i na pitanju Istanbulske konvencije u projekt čije su ratifikacije upregnuta sva moguća sredstva medijsko-političke manipulacije, a unutar stranaka i metode zastrašivanja i discipliniranja. Odnarođene elite diljem Europe, koje se formalno strasno pozivaju na demokraciju i ljudska prava, zapravo se najviše boje demokracije i mišljenja naroda. Jaz između naroda i njihovih elita postao je zastrašujuć.

Povratak tradiciji

Suverenistički vjetrovi koji su zapuhali u nekoliko država srednje Europe daju nam nadu da su promjene moguće i da se bude samoobrambeni refleksi europskih naroda protiv nametanja s visokih bruxelleskih razina univerzalnih rješenja koja uništavaju njihove nacionalne i kulturne identitete. Među takva rješenja spada i tzv. Istanbulska konvencija u koju je posve otvoreno utkana rodna teorija koja negira sve tradicionalne, društvene i biološke zadanosti. Samomržnja i prijezir zapadne kuture prema samoj sebi, dekonstrukcija božanskog i prirodnog poretka upravo u rodnoj ideologiji doživljava svoj vrhunac. Francuski filozof René Guénon ovakvu vrstu devijacije, subverzije, inverzije i perverzije u odnosu na tradiciju (ali i zdrav razum) i danas bi smatrao „očitovanjem sotonske naravi“.

Do kuda je došla takva sotonska perverzija najbolje svjedoči činjenica da je danas na Zapadu gotovo već postalo kriminalno isticati datosti koje proizlaze iz prirodnog poretka i zdravog razuma, a da je većina tzv. europskih političara otvoreno antikršćanska. Ako ispovijedate vjernost Dekalogu i Katekizmu Katoličke crkve vrlo ćete lako biti uklonjeni iz političkog života (kao svojedobno talijanski političar Rocco Buttiglione iz dužnosti u Europskoj komisiji) i medijski eliminirani kao „fašist“. „Fašist“ je danas postao opće-demonizirajući izraz ne samo za one koji zaista zastupaju ovu zločinačku ideologiju, nego još više izraz za ljude koji razmišljaju svojom glavom i ne šute na dekonstrukciju vrijednosti koje su stoljećima bile temelj zapadne civilizacije.

Chesterton je rekao da tradicija „označava davanje glasova najmračnijoj klasi – našim precima. Ona je demokracija mrtvih. Tradicija se odbija potčiniti maloj i arogantnoj oligarhiji onih koji jednostavno lutaju uokolo“. Protiv „onih koji jednostavno lutaju okolo“ i koji su dolutali do rodne ideologije koja želi napisati „novu Knjigu Postanka ili Antigenezu“ (Z. Vukman), upravo je, dakle, tradicija najbolji i najdjelotvorniji lijek. Lijek je povratak tradiciji i duhovnome središtu, prokušanim vrijednostima prirodnog i božanskog poretka. Na one lutaoce koji tradicionalne vrijednosti medijski dezavuiraju i etiketiraju kao „nazadne“ ili „fašističke“ treba pritom jedino odmahnuti rukom. A „fašisti“ smo već i ovako, zar ne?

Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr

Komentari