TwitterFacebookPinterestGoogle+

Božidar Alić: Božić iz davnina

  • Written by:

Mama i tata su „moje pjesme, moji snovi”. Bogoštovlje pripada mami, a moral i svjetonazor, tatin su resor. No, u svemu glavnu riječ ipak ima otac. On je pater familias. Moj tata je katedrala!

 

{jathumbnail off}Tat, lopov, razbojnik. Škljocaj vrata, poput metka odzvanja snenim stubištem roditeljskog doma. Posljednji puta ulazim u napušteno, razvlašteno Svetohranište moga djetinjstva. Utiha zimske zagrebačke noći. Pahulje potiho, bez glasa padaju. Mene više nema ovdje.

Otkucaji srca poput bata… nikad više! Nikad više! Nikad više! … Ognjište djetinjstva ugašeno je i zjapi poput groba. Vabi i vapi. Ne odazivam se. Suze nijemo sustižu betlehemska svjetla dvorišnih prozora koja se pale i gase. Bjelina prekriva sve. Interregnum udisaja. Miris bezuvjetne ljubavi, natopljene u zgusnutu, zgrušanu kap krvi, koja noćas poput teškog aureola visi nad mojom glavom i svugdje me prati.

Svaki je korak jedna godina. Škripa starinskih parketa. Mozart noćas huji na sprovodu drugog tisućljeća.

Stojim pred jednim od 365 prozora Kukovićeve kuće…tu mi je sv. Nikola ostavljao svake godine darek. Noćas umjesto njegovih saonica, snježnom Hebrangovom, negdašnjom Kavurićevom, valjaju se zimski oboružani auti s potpunim zvukom zlosretne prošlosti i novokomponirane budućnosti. Lanci na kotačima, verige u želucima. Tajkunčići za volanom. Cajke lome fasade, a budale su na vlasti. I tako će, još neko vrijeme, ostati. Za to smo čamili, šutjeli, krvarili i ginuli… Žućkasta treperava ulična svjetla, poput morfina, vraćaju me u moje sretne dane, moje rođendane, imendane…

Badnjak je!
Večer prije smo tata i ja okitili bor, koji smo kupili na Opatovini i ponosno nosili preko Dolca, Preradovićeve, do doma (moj tata je najjači i najbolji na svijetu!). Naravno da ga, zapravo, on sam nosi. A ja tek pridržavam, koliko mogu, smolu s vrha, da se to blagoslovljeno stablo ne bi vuklo po podu. Nas dva Alića, dva kopljanika, alkar tata, i ja alkarski petogodišnji momčić. Pitaju nas uvijek za koju je to crkvu?!?

Moj me tata odgaja u zdravom hrvatskom duhu i podučava korijenskom hrvatskom! Mi ljubimo svoje, a poštujemo tuđe…

Najstroža tatina kazna je kad me namjerno ne primjećuje i šuti, a ja kad mu se obraćam, vješto hini da me ne čuje i… kao da me nema. Ma, s bakom i ne razgovaram. Ona uvijek hoda s dvije vekerice u ruci i provjerava točno vrijeme. Zapravo, nitko ju ne šljivi, i svima nam pomalo ide na živce. Čak i tati, ali što je tu je. To se danas zove suživot.

Mama i tata su „moje pjesme, moji snovi”. Bogoštovlje pripada mami, a moral i svjetonazor, tatin su resor. No, u svemu glavnu riječ ipak ima otac. On je pater familias. Moj tata je katedrala!

Gdje smo ono stali?!? A, da. U djevojačkoj sobici, na hladnom su, uz otvoreni prozor, sva moguća hladna predjela i paštete! Tu je već i primorski brudet s desetak vrsta ribe, pa lončina sa sarmom, a eto nam ovdje već i narezanog posnog odojka. Uz tonu francuske salate. Tu je i zeko bez potočića-u pacu. Riba u starom Boschovom frižideru čeka Badnjak, a janjac Božić. Kakva Esplanada, kakav Gradski podrum, kakav Lagvić…!

Tata i ja smo u srednjoj sobi ostavili bor, koji će prkositi svima i svemu, do Bogojavljanja…
Na Badnju večer uvijek dođe sva živuća i hodajuća rodbina, sve pokretnine, tatini i mamini prijatelji i kumovi… sve u svemu bude nas više od dvadesetero.

Tata je već, pomoću velikih „lojtri”, okitio bor, postavio svjećice, i to prave, od voska, dok ja razmještam posljednje, krhke, strinske, kristalnim snijegom prekrivene bijele staklene kuglice, na donjim granama. Zelenim krep-papirom prekrivam podnožje bora i stalak, jer tu će mi mali Isus ostaviti darove…tata žigicama pali svijeće, gasimo luster i zovem mamu, baku, tetu, pa čak i baku-urarku, kad se već tako mora. Tako.

Svi u tišini, okupljeni u blagosti, gledamo bor, koji nas osvjetljava. Miris i pucketanje drva iz kalijeve tople peći i baka koja u kutu mrmlja sa satovima. Deset je navečer. Vani, kao i obično, pada snijeg. Štoviše, napravljene su i prtine, usjeci, kako bi ljudi visoki kao moj tata Ratimir mogli proći i vidjeti na drugu stranu ulice.

Meni mali Isus, dolazi točno u ponoć, 23. prosinca! Samo meni! Meni prvome na svijetu! Uvijek. Svake godine… najsretnije vrijeme moga dječačkog iščekivanja.
„Dođi, Švrćo.” Govori mi tihim, ozbiljnim glasom, koji nikad nije povišen. Svi odlazimo u drugu sobu, a ja virim kroz ključanicu, pokušavajući vidjeti malenog Isusa… taj trenutak, kad mi ostavlja darove. Ma, ne vidim ništa. Tata, ili mama, se uvijek neopazice iskradu, ostave brdo prelijepih kutija ispod bora, koje su tjednima bile skrivene negdje u stanu na nekom tajnom, uvijek drugom mjestu.

„Božidar, idi pogledati što ti je mali Isus donio”. Ponoć je prošla. Badnjak je… kojih li darova, kojeg li djetinjstva!
„Danas mi je rođendan, a na Božić imendan. Cijeli se svijet raduje, veseli i slavi moje rođenje.”
Danas moja Sanda i ja imamo našeg predivnog, zaigranog, otvoreno nasmiješenog dječarca Ratimira Mariu. Maleni trogodišnji Hrvat sve upija, sve opaža i već sada znade tko je tko, a što je što. U sjaju njegovih očiju, ogleda se cijeli život naš…

Na dobro vam došla Badnja večer. Blagoslovljen i radostan vam bio Božić…

Jer

„dok je srca, bit će i Kroacije”

 

Autor: Božidar Alic/Dnevno.hr

Komentari