TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Euharistija – hrana za istinski (trijezan) život

  • Written by:

(20. nkg-B; za web-stranicu)

Čovjek ne živi samo po sebi i nije gospodar života kojim živi. Vidi se to najjasnije po elementarnoj potrebi da hranom, sigurnošću i higijenom održava život u sebi. Od svih tih potreba hrana je na prvom mjestu. Kad nema kruha, kada je gladan, čovjek najsnažnije osjeća krhkost vlastitog života. Osjeća da više ne živi nego da umire.

Dati gladnome kruha znači dati mu život. Gladan čovjek je nesposoban za bilo koju životnu aktivnost, jer mu sahne život. Sve dotle dok je njegov život u pitanju, on je čovjek u susretu sa smrću. Smrt oduzima život. Ona je neprijateljica čovjeka, najveća i posljednja. Dati nekom hranu znači otrgnuti ga od ne-života, od smrti, od umiranja. Znači osposobiti ga za život, za životnu zadaću. Kada je sit, čovjek se raduje životu, stvara i uživa. Ali se, na žalost, i uzoholi. Tako je sa životom tijela, a tako je i sa životom duše.

Osim toga čovjek mora paziti što i kako jede. Nije svaka hrana dobra. Zakonitost po kojoj održavamo svoj život nismo mi odredili, nego je u samom životu moramo prepoznati i poštivati. Nerazuman čovjek, koji ludo misli da sam sve zna i može, lako zauzme krivi stav prema životu, i ugrožava ga. „Ostavite ludost, da biste živjeli, i hodite putem razboritosti“, poučava nas Knjiga Mudrosti (prvo čitanje).

Bog, onaj koji nas je svojih dahom za sebe stvorio i ne ostavlja nas u neznanju nego nam nudi svoju mudrost, šalje nam svoga Sina kao utjelovljenu Mudrost po kojoj nam je živjeti i prispjeti k životu vječnom.

U raspravi između Isusa i Židova što se vodila u kafarnaumskoj sinagogi nakon čudesnog umnažanja kruha (već četvrtu nedjelju u nizu čitamo dijelove te rasprave), Isus predstavlja sebe kao kruh živi koji je s neba sišao, kruh za život svijeta. Volja je Božja da čovjek živi, i to ne samo tijelom nego još više dušom.

Velika je, međutim, opasnost, sotonska napast, da čovjek zemaljskim kruhom i zemaljskim (opojnim) pićem pokuša utažiti glad duše. Mnogo je danas onih koji jedu i piju ono što im ”oduzima pamet” i takvo stanje opijenosti i zaborava nazivaju ”pravim životom”. Kojeg li poniženja za čovjeka!? Isus poučava svoje slušatelje da je njegovo poslanje preko euharistije, istinskog jela i pića koje je njegovo tijelo i krv, privući čovjeka k sebi, k svome nebeskom Ocu, i dati da živi istinskim, trijeznim, božanskim životom, životom koji nikad ne prestaje.

Teško su to Židovi prihvatili. Teško to i mi danas shvaćamo, a još teže prihvaćamo. Čovjek olako misli da sam dovoljno zna i razumije te se teško otvara misteriju koji nadilazi njegovu pamet i poziva ga da ga vjerom prihvaća. Pitanje koje su se Židovi pitali, a koje odražava njihovu nevjericu, pitanje je koje kroz stoljeća mnogi postavljaju oklijevajući vjerom prionuti uz Isusa. „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“ Kako? Zašto? Otkud? Povijest Crkve poznaje mnoge rasprave u kojima ni mnogi teolozi nisu vjerovali da bi se Bog toliko spustio, tako ponizio, da se poput zemaljskog kruha daje čovjeku. Ne zvuči li ovo pitanje Židova slično tvrdnjama mnogih kršćana danas koji se pokušavaju uvjeriti kako nije potrebno ići na euharistiju. Boga se, kažu, može jednako dobro pronaći u osobnoj molitvi, bez posredovanja Crkve i bez sakramentalnog života?! Koliko god je fascinantno kad su ljudi veliki u vjeri, u vjernosti istini i ljubavi, i kako je to divno, kako se čovjek osjeća upravo božanski, jednako je začuđujuće i neshvatljivo kad čovjek tvrdokorno ustrajava u ludosti nevjere. Zašto tako teško vjerujemo u ona obećanja i one duboke tajne koje ne možemo obuhvatiti svojom sposobnošću poimanja, ali nam za njih Bog sam jamči? Zašto nas toliko Bog mora uvjeravati da je ljubav ona koja ga pokreće na djelo otkupljenja? I da je sasvim vrijedan naše vjernosti i povjerenja?

Isus ne objašnjava kako je to moguće da nam svoje tijelo daje za jelo. On jednostavno poziva na vjeru, poziva na povjerenje u Boga, koji se baš preko ovog misterija nudi čovjeku, kako bi mu darovao najveći dar – život, puninu života, izobilje života.

Govoreći o istinskom jelu, Isus nagovještava i potpunu istinitost svog nauka koji je također hrana. Hrana je čovjekovoj gladi za istinom, za istinskom i potpunom spoznajom o samom sebi. Pozivajući nas da blagujemo njegovo tijelo i krv on nas poziva na sudjelovanje u njegovoj Pashi, u prijelazu u nebesku slavu, kojoj je euharistija predokus. Poziva nas na sudjelovanje u njegovoj žrtvi pomirenja i opraštanja grijeha. Grijeh je, naime, zapreka u sjedinjenju čovjeka i Boga.

Pozivajući nas na blagovanje svoga tijela i krvi, Isus nam nudi da svoj život bezgraničan, neomeđen vremenom i prostorom, čist i nepomračen grijehom, da taj dakle život stavimo u sebe i u naše vrijeme i prostor. Tako već sada možemo uživati po vjeri u božanskoj punini života nadilazeći prolaznost i nesavršenost našeg postojanja.

U euharistiji ne bismo trebali toliko gledati neobjašnjivo čudo substancijalnog pretvaranja kruha i vina u Isusovo tijelo i krv, već intimno sjedinjavanje vjernika s Isusom koji je most do čovjekove punine, do života kojeg nam Isus posreduje od Boga. Nemojmo se previše zapitivati o euharistiji, već u njoj zahvalno po vjeri pronađimo sebe onakvog kakvog me Bog vidi. Euharistija nam Boga i božanski život posreduje tako da ga možemo doticati i jesti. Bog se s nama želi sjediniti i riječima i kruhom, i dušom i tijelom, da bi tako i nama omogućio puninu svoga božanskog života.

Isusova je poruka više nego jasna: Ukoliko ga ne nalazimo u istinitosti i uzvišenosti euharistije, blagujući ga u vjeri i prihvaćajući njegovu riječ kao istinu koja oslobađa, nećemo nikad doživjeti u sebi puninu života, neprolaznost i nadmoć života nad smrću, nadmoć vječnosti nad prolaznošću, milosti nad grijehom. Nitko nam i ništa u svijetu ne može ponuditi bolje i, kako to na drugom mjestu reče, besplatno. Dođite! Uzmite i jedite! Uzmite i pijte!

Don Marinko Mlakić

Komentari