IMA LI IKAKVE NADE?

Teško je kad imaš ovakvu vlast, ali bilo je i gore – Ni 1989. godine, kada su Hrvati bili na dnu ljestvice svoje povijesne pozicije, nitko se nije nadao čudesnoj obnovi hrvatske državnosti, a ona se dogodila i tako ispunila san mnogih hrvatskih naraštaja

{jathumbnail off}Što nas očekuje u 2014.?

Malo toga lijepoga i dobroga možemo pamtiti iz 2013. godine. Analitičari različitih ideoloških i svjetonazorskih orijentacija uglavnom se slažu da ju što prije treba zaboraviti. Pesimisti bi odmah rekli da ne kudimo 2013. dok ne vidimo kakva će biti 2014. jer, na žalost, uvijek od gorega može biti još gore. Ako je suditi po dosadašnjim rezultatima i po razini povjerenja koje ulijevaju hrvatski „državnici”, moglo bi se sada pred Novu godinu mirne duše reći: Hrvati, ostavite svaku nadu. Oni ne bi mogli voditi ni čuvati tri ovce, a kamoli jednu državu i jedan narod.

Po općem uvjerenju, nada zadnja umire. Po Nietzscheu, upravo je ta nada koja je ostala u Pandorinoj kutiji najgora od svih zala jer i nakon svih muka i dalje drži čovjeka u svojevrsnom ropstvu te ga na određeni način inhibira da se odupre svim nevoljama. Ako ni u što drugo, možemo se pouzdati u neki povijesni fatum. Povijest naime nikada nije pravocrtna, ona ima cik-cak putanju, pa ako u jednome razdoblju traje silazna putanja, nikad ne znamo hoće li za godinu ili dvije putanja postati uzlazna.

Ni 1989. godine, kada su Hrvati bili na dnu svoje povijesne pozicije, nitko se nije nadao u čudesnu obnovu hrvatske državnosti, a ona se dogodila i tako ispunila san mnogih hrvatskih naraštaja. Nismo u mogućnosti proricati budućnost i ne znamo što nam ona nosi. Unatoč svemu, vjerujemo da će biti bolja jer kad ne bi bilo te vjere, nestalo bi smisla naše egzistencije. Zato, sretna i sretnija nam Nova 2014. godina.

Hrvatska je prošlost poticajna, sadašnjost je depresivna, a budućnost nepredvidljiva. Postoje mnogi koji ne mogu tako lako prevladati taj strašan raskorak između snova i jave, između ideala i stvarnosti, pa plaćaju strašnu cijenu gubitkom zdravlja, raspoloženja i volje za životom. Hrvatska je pod vlašću raznih opsjenara u posljednjih petnaestak godina pretvorena u poligon za ples kojekakvih demona koji nama, koji smo mislili donedavno da ova lijepa zemlja i ovaj svijet postoje samo za nas, poručuju da smo nitko i ništa, ništa više od zemaljske prašine, koji nas ubijaju i prije same smrti.

Negdje, na nekom dubinskom sloju ispod površine retorike takvih vlastodržaca kao što su Milanović, Mesić, Jovanović pa i Josipović, krije se mrzilačka poruka nama Hrvatima: vi ste ustaše, fašisti, primitivci, ognjištarci, građani drugoga reda… vi i niste narod nego stoka.

Nesavladiva prepreka

Ali ako smo ljudi, ako smo ponosni Hrvati, ako smo pojedinci koji se raduju tisućama sitnica iz svoga privatnog i općeg života, onda bismo morali snagom uma stoički uzvišeno sve to nadvladati i ne dopustiti sofisticiranim moćnim ubojicama da nas dokrajče, ako ni zbog čega drugoga ono zbog potrebe da im ne dajemo razlog za slavlje. Naš prijezir i naša distanca prema njihovim „velikim misijama” njima je nesavladiva prepreka.

Svi oni koji pokušavaju organizirati hrvatsko društvo prema vlastitim pretpostavljenim vizijama, ignorirajući našu povijest, mitologiju, kulturu, tradiciju i općenito bilo naroda, vode nas u razne totalitarizme, koji uvijek završavaju u krvi. Oni sve mogu, ali ne mogu uništiti našu misao koja će ih prvom prigodom, kad sazru uvjeti, otpuhnuti na povijesnu ropotarnicu. Hrvate mogu zatvoriti i u orahovu ljusku, ali oni će ostati slobodni.

Za dvije, četiri, šest ili sedam godina, a to su sa stajališta povijesti obični treptaji oka, nitko ne će ni znati tko su bili Ivo Josipović, Zoran Milanović, Željko Jovanović, Stjepan Mesić i ostala bulumenta koja na putu bez povratka danas Hrvatima svakodnevno pije krv namećući se kao mjera svih stvari. Ne mogu oni silovati naš identitet koliko smo mi spremni trpjeti. I kao što sam u prošlome broju napisao za Josipa Šimunića, to isto vrijedi za prosječnoga Hrvata: on je tip čovjeka koji nadživljuje sve nakaradne i neljudske političke sustave i nenarodne ideje, zakone i poteze.

Sjetimo se da Hrvatima u njihovoj 13-stoljetnoj tegobnoj povijesti nikada nije bilo bolje nego u zadnjih dvadesetak i nešto godina. Ta činjenica nikako ne poništava opću destrukciju koja se događa u posljednjem razdoblju. Ljudima je danas u Hrvatskoj doista teško preživjeti ne samo materijalne teškoće nego i duhovni teror kojemu su svakodnevno izloženi. Hrvati danas djeluju kao potpuno izgubljen čovjek u prašumi. No njegova silna želja za slobodom i samopoštovanjem dovodi ga do toga da otkriva nove putove za koje nitko nije znao ni čuo.

Da nije te povijesne heurističke intuicije kod našega naroda, ne bi izdržao tolika stoljeća bez svoje države, slobode i prava na ljudsko dostojanstvo. Hrvati će opet pobijediti sve hulje koje kuju nihilističke snove o našem narodu i državi. Tek malo spomenute snage uma potrebno je za to. Zato Vam , dragi čitatelji, Hrvatski tjednik od srca želi sretnu novu 2014. i sve ostale nove godine, sretan put u našu, sretniju hrvatsku budućnost.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik

Odgovori

Skip to content