Akademik Ž. Reiner: Što znači demokršćanstvo danas u Hrvatskoj?

Samo demokršćanstvo može izvući Hrvatsku iz depresije, beznađa i krize u koju ju je gurnula Kukuriku koalicija predvođena SDP-om

{jathumbnail off}U Hrvatskoj se danas, osobito zadnjih mjeseci, sve više govori i piše o demokršćanstvu. Iako držim da je to dobro i da doista odražava stav većine hrvatskog naroda i građana Hrvatske, stječe se dojam kako mnogi koji o tomu govore zapravo ne znaju što je doista demokršćanstvo, kako oni koji ga osporavaju i kritiziraju, tako, na žalost, nerijetko i oni koji ga podupiru.

Oni bolje obaviješteni reći će da je temelj djelovanja demokršćanskih stranaka nastojanje da se osnovne kršćanske vrijednosti oživotvore u političkome životu i doprinose punini demokracije, da se na njima temelji funkcioniranje društva te da demokršćanstvo nastoji uskladiti kršćanska vjerska, etička i društvena načela s institucijama suvremene demokratske države.

Uistinu, ta je definicija točna, ali što ona stvarno znači u tužnome i depresivnom, naizgled bezizlaznome društvenom životu Hrvatske u ovom trenutku i kako ju oživotvoriti u nametnutome političkom i medijskom okruženju koje, zahvaljujući SDP-om predvođenom Kukuriku koaliciji na vlasti, takve ideje pokušava što je moguće više anatemizirati, ušutkati i zatrti?

Svatko tko je imalo objektivan složit će se da je ključna i najveća stranka koja promiče ideju demokršćanstva u Hrvatskoj danas, kao i u čitavoj novijoj prošlosti višestranačja, HDZ. HDZ kao autohtoni izraz volje hrvatskoga naroda pod vodstvom dr. Franje Tuđmana od samoga početka definirao se, uza svoju državotvornu, domoljubnu, narodnjačku, socijalnu te proeuropsku orijentaciju, i kao demokršćanska stranka.

Naime, pristup HDZ-a političkome životu temelji se, između ostaloga, na kršćanskim tradicijama hrvatskoga naroda, zastupajući pritom interese svih slojeva i segmenata hrvatskoga društva i to, naravno, ne samo kršćana, a još manje samo katolika, te promičući, čuvajući i unaprjeđujući one vrijednosti koje odražavaju identitet hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Supsidijarnost

Važno je naglasiti da svaka prava demokršćanska stranka, pa tako i HDZ, svoje djelovanje temelji i na socijalnome kršćanskom nauku u kojem su osnovne vrijednosti čovjek i njegovo nedodirljivo dostojanstvo slijedom čega svaki čovjek iz vjere u Boga svjesno preuzima odgovornost za sebe samoga i ostvaruje solidarnost sa svojima bližnjima. Taj se pristup, dakle, temelji na čovjekovim slobodama i porukama iz Evanđelja nasuprot komunističkom načelu totalitarne kolektivnosti, ili pak shvaćanju čovjekove slobode isključivo kroz prizmu liberalističkih egoističkih osobnih probitaka koji isključuju bilo kakvu solidarnost među ljudima.

Zauzimanje za demokršćanske vrijednosti u politici, ali i u svakodnevnom životu u osnovici je programa HDZ-a, ali i nekoliko drugih, od HDZ-a značajno manjih, no po programu i orijentaciji srodnih stranaka, a koje se nerijetko u medijima površno i s pejorativnim prizvukom označuju kao ‘desnica’ ili pak ‘krajnja desnica’. To je stoga što je njihov pristup politici i životu, kao i onaj HDZ-ov, u bitnoj suprotnosti sa svim onim na čemu se zasniva djelovanje trenutačno vladajuće SDP-om predvođene Kukuriku koalicije, a koje je obilježeno komunističko-boljševičkim metodama vladanja uz promicanje bešćutnoga, socijalno neosjetljivoga, nekontroliranog neoliberalizma.

Usprkos raznim insinuacijama koje politički protivnici uporno ponavljaju i imputiraju, valja još jednom, po tko zna koji put, jasno reći da HDZ kao demokršćanska stranka osuđuje bilo kakav oblik totalitarizma, od fašističkoga do komunističkoga, poglavito jugokomunističkoga koji je nanio toliko zla hrvatskome narodu, jer su totalitarni diktatorski režimi potpuno strani i protivni samoj biti demokršćanstva i čovjekoljublja koje ono zagovara i promiče.

Jedna je od bitnih odrednica demokršćanstva, sukladno socijalnome nauku Crkve, i načelo supsidijarnosti, koje naglašava da funkcije koje mogu biti obavljane na nižim razinama ili u manjim jedinicama društva ne trebaju preuzimati više razine. To se odnosi ne samo na strukture Europske unije, u okviru koje demokršćani zastupaju takav stav, već i na one unutar pojedinih država, pa tako i Hrvatske.

Supsidijarnost znači da država ne smije gušiti već da treba pomagati sve što se nalazi na nižoj razini kako bi te razine mogle ispunjavati svoje institucionalne svrhe, kao i to da društvo ima uvijek prvenstvo pred državom. Takav je pristup također u izravnoj suprotnosti s postupcima SDP-om predvođene Kukuriku koalicije koja, želeći potpuno nadzirati apsolutno sve u državi, provodi nemilosrdnu centralizaciju svega i svačega, pa i time grubo iznevjeruje svoja predizborna obećanja kojima su neki naivni povjerovali.

Međutim, u encikliki Caritas in veritate papa Benedikt XVI. upozorio je da ‘načelo supsidijarnosti treba ostati čvrsto povezano s načelom solidarnosti i obratno’, odnosno da ‘solidarnost bez supsidijarnosti upada u sustav pomoći koji ponizuje potrebitoga’. To načelo vrijedi jednako za ekonomiju, društvo i politiku, a usko je povezano s konceptom ljudskoga dostojanstva.

Osobna sloboda i boljitak ne smiju se nikada ostvarivati na štetu drugih što, primjerice, zagovara liberalizam. Ljudska osoba uvijek mora biti cilj, a nikada sredstvo, dok se dostojanstvo osobe može zaštititi samo čvrsto zajamčenim ljudskim pravima. Pri tome, naravno, demokršćanstvo uvijek misli na stvarna ljudska prava, a ne na sve ono što u Hrvatskoj trenutačno vladajuća Kukuriku koalicija iz dnevnopolitičkih razloga pokušava nakaradno podvaliti i ‘ugurati’ pod taj pojam.

Socijalna tržišna ekonomija

Socijalna orijentacija temeljena na načelu solidarnosti nešto je na čemu je HDZ kao demokršćanska stranka i u prošlosti inzistirao kao važnome dijelu svoga programa. To će nastaviti i u budućnosti snažno zagovarajući socijalnu tržišnu ekonomiju na tragu obrane dostojanstva čovjeka u odnosu na ‘svemoćni kapital’ i ‘svemoćno neregulirano tržište’ koji su se kao pojednostavljene paradigme neoliberalnog kapitalizma nastojali nametnuti u praktički svim tranzicijskim državama, uključujući i Hrvatsku.

Postizanje ravnoteže između slobode i socijalnog pristupa te solidarnosti sa svima, a posebno sa potrebitima, nemoćnima i bolesnima, mora biti temelj hrvatskoga društva ako ono želi biti sretno i uspješno. To je upravo na tragu onoga o čemu je pisao i blaženi papa Ivan Pavao II. u svojim trima enciklikama Laborem exercens, Sollicitudo rei socialis i Centesimus annus u kojima se zauzimao za ispravno vrednovanje i dostojanstvo ljudskoga rada te etički pristup gospodarstvu.

Osobito je to naglašeno u enciklici Centesimus anus u kojoj je, zastupajući tržišno gospodarstvo, odlučno odbacio ‘sustav u kojem sloboda u gospodarskome području nije stavljena u čvrsti pravni okvir koji će ju staviti u službu cjelovite ljudske slobode te je smatrati posebnom dimenzijom te slobode’. I papa Franjo prije nekoliko dana u svojoj je prvoj poruci za Svjetski dan mira, osuđujući individualni egoizam, pozvao na solidarnost radi postizanja socijalnoga mira koji tvori ‘ravnotežu između slobode i pravde, između osobne odgovornosti i solidarnosti, između dobra pojedinaca i općeg dobra’.

Dakle, sljedeći te poruke i u tome hrvatsko demokršćanstvo zastupa nešto potpuno suprotno onome što provodi trenutačna vlast u Hrvatskoj, koja, na žalost, ne pokazuje ni najmanju socijalnu osjetljivost iako ju predvodi stranka koja se naziva ‘socijaldemokratska’. Čini se, međutim, da je u nazivu te stranke od ove riječi ipak kudikamo važnija i više znakovita ona druga, a to je ‘Partija’.

Želim naglasiti da kada spominjem riječ ‘socijalno’, to nikako ne znači ‘socijalističko’ pa nema razloga da mnogi u Hrvatskoj, ‘opečeni’ iskustvom razdoblja koje se nazivalo socijalističko, iako s time nije imalo mnogo veze, zaziru od toga pojma.

Spominjući socijalni aspekt, koji postaje itekako važan zbog trenutačnoga katastrofalnog gospodarskog stanja Hrvatske i krize koju je uzrokovala SDP-om predvođena vlast, a koja nije samo financijska već i vrijednosna, parafrazirat ću njemačkoga kardinala Reinharda Marxa.

On je zagovarajući socijalnu tržišnu ekonomiju kao rješenje globalne gospodarske krize rekao: ‘Smisao potrebe globalnoga upravljanja jest da bi se uspostavila pravednost, razvidnost i odgovornost na svjetskim financijskim tržištima’. Pritom je naglasio da je važno da se vlade i ustanove Europske unije počnu brinuti o socijalnim posljedicama koje će mnogi ni krivi ni dužni zbog globalne krize snositi.

Budući da je u nastavku rekao da smo ‘došli do trenutka kad europski socijalni model treba spriječiti da se financijska kriza ne pretvori u političku i socijalnu’, razvidno je da se njegove riječi itekako mogu i moraju primijeniti na Hrvatsku danas. Naime, u njoj se taj neželjeni scenarij pretvaranja gospodarske krize u političku i socijalnu doslovno odvija pred našim očima upravo tijekom zadnjih dviju godina zahvaljujući potpunoj nesposobnosti, ali i svjetonazorskoj orijentaciji trenutačne vlade. Upravo zbog toga socijalna tržišna ekonomija, koju promiče suvremeno demokršćanstvo, put je izlaska iz krize koji naviše obećava i u Hrvatskoj.

Demokršćanstvo objeručke prihvaća i druge vjeroispovijesti

Treba istaknuti još jedno važno obilježje demokršćanskoga svjetonazora, a to je zaštita ljudskoga života od začeća pa sve do prirodne smrti. S time je u najužoj svezi i poticanje pronatalitetne politike, stavljanje obitelji u središte i briga o demografskome razvitku. Naime, iz Hrvatske se u zadnje dvije godine svakoga mjeseca iseljavaju tisuće ljudi trbuhom za kruhom zbog potpunoga sloma gospodarstva uzrokovanoga nesposobnošću trenutačne vlade da potakne razvitak, investicije i oporavak.

Čini se da smo na početku još jednoga masovnog egzodusa hrvatskog naroda, kakvih je na žalost u povijesti bilo nekoliko. Međutim, za razliku od gospodarske emigracije prije nešto više od jednoga stoljeća ili pak one prije otprilike pola stoljeća, iz Hrvatske danas ne odlaze samo slabo školovani fizički radnici već poglavito oni mladi i visoko obrazovani, najbolji i najsposobniji u koje je mnogo uloženo i koji su trebali biti budućnost Hrvatske.

Dakle, trenutačna vlast našoj djeci i unucima oduzima, krade budućnost. Više od 370 000 nezaposlenih koliko ih u ovom trenutku ima, uistinu ne vide ni najmanje naznake da ona za njih postoji u njihovoj domovini. Istodobno svake godine oko 10.000 građana Hrvatske više umre nego se rodi, a hrvatsko je pučanstvo sve starije. U usporedbi s 2001. godinom, u Hrvatskoj živi čak oko 150.000 građana manje.

Samo zbog prirodne depopulacije, dakle bez ove iz dana u dan sve veće emigracije, Hrvatska svake godine gubi više od 25.000 stanovnika što znači da nestaje jedan grad veličine Bjelovara pa statističari predviđaju da će se ubrzo vratiti na broj stanovnika koji je u njoj živio prije stotinjak godina. Sve to ni najmanje ne dira vladajuću Kukuriku koaliciju pa im ni na pamet ne pada načiniti, a još manje provoditi bilo kakvu strategiju nacionalne populacijske politike koja bi morala biti i integralni dio strategije razvitka Hrvatske, a koju trenutačna vlada također nema.

Demokršćanski pristup politici je i u tome bitno različit. HDZ intenzivno radi na populacijskoj strategiji Hrvatske i mjerama pronatalitetne politike koje će provesti kad dođe na vlast pri čemu se posebno naglašava da je obitelj, uz pravu, a ne samo deklaratornu potporu kakvoj na žalost uglavnom svjedočimo, jedno od najvažnijih jamstava opstanka hrvatskoga društva uopće.

Na kraju treba također jasno reći nešto što mnogi neupućeni ne shvaćaju, a to je da se suvremeno demokršćanstvo nikako ne odriče pripadnika drugih vjeroispovijesti, od židovske do islamske i svih drugih, već ih objeručke prihvaća, snažno se zauzima za međureligijski dijalog i djelatno ga promiče.

Dapače, ni u kojem slučaju osoba ne mora biti katolik pa niti kršćanin, a da bude vrijedni član ili samo glasač moderne demokršćanske stranke kao što je HDZ. Ključno je da podupire podjednaki svjetonazor i iste temeljne vrijednosti. Valja naglasiti da i ateisti te agnostici također mogu dijeliti iste ili vrlo slične vrijednosti pa nema razloga da niti oni, ako je to slučaj, ne podupiru program suvremene demokršćanske stranke.

Sve su to postavke koje jamče i upućuju da je upravo demokršćanstvo, a poglavito HDZ kao glavna i najveća povijesna hrvatska stranka koja promiče demokršćanske principe, ona snaga koja može Hrvatsku izvesti iz duboke depresije, beznađa i krize u koju je gurnuta. Očito je da hrvatski narod velikom većinom prihvaća takve stavove. Najbolji dokaz toga je rezultat nedavnoga referenduma o unošenju braka kao životne zajednice žene i muškarca u Ustav Republike Hrvatske.

Gotovo milijun ljudi izreklo je tom prigodom jasno i glasno svoj stav i podržalo upravo demokršćanski pristup nasuprot nevjerojatno agresivnoj, upravo bjesomučnoj kampanji političara Kukuriku koalicije i gotovo svih medija. To je dovelo do panične reakcije vladajućih i njihovih medija te prave poplave prijetnji i vrijeđanja svih koji misle drukčije od njih.

Etiketirali su one koji su glasovali ‘za’ kao fašistoidne, primitivce, zatucane, katoličke talibane, sljedbenike prljavoga pokreta, a stupanj netolerancije, isključivosti, mržnje i verbalnoga nasilja bio je doslovno zaprepašćujući. Međutim, kako je poznato da je agresivnost u pravilu znak slabosti, danas je svima, uključujući i samoj Kukuriku koaliciji jasno da će izgubiti sljedeće izbore i na sreću svih građana morati napustiti vlast.

Baš to mora većini Hrvatica i Hrvata te ostalih građana koji podržavaju ideju demokršćanstva uliti dodatnu snagu da ustraju na svome putu kojim će Hrvatsku, sukladno onome o čemu je govorio i naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman, pretvoriti u državu blagostanja, prosperitetnu zemlju sretnih i uspješnih ljudi, bogatih ne samo materijalnim bogatstvima već i duhovnim obiljem.

Akademik Željko Reiner/hkv.hr

Odgovori

Skip to content