TwitterFacebookPinterestGoogle+

Mario Ostojić: Ili oportunizam, ili (nacionalni) radikalizam!

  • Written by:

U našem životu, a posebice u našemu političkom životu, ne možemo zaobići temu mukotrpne borbe između radikalizma i oportunizma.

U novijoj jezičnoj, političkoj i (uglavnom marksističko-ljevičarskoj, poslije liberalističko-ljevičarskoj) sociološko-politološkoj praksi radikalizam je ocrnjen i pretvoren u suprotnost onomu što izvorno znači. Biti radikalan (od latinske riječi „radex“, koja znači korijen) znači ne plijeviti korov površinskim košenjem ili plitkim okopavanjem, nego tako da se korov počupa i ukloni skupa s korijenom – kako ne bi opet mogao izrasti. Biti radikalan znači i liječiti neku bolest u njezinu korijenu, dakle u njezinu uzroku, a ne bolove ublažavati analgeticima, sedativima ili psihološkim utjehama.

Na društvenom planu, odlučnost da se ono što ne valja ukloni u samom korijenu, pa bilo to i bolno, suprotna je sklonosti da se čovjek konformistički prilagođuje danim okolnostima, da ih trpi i podnosi radi neke svoje osobne koristi ili karijere, iako bi po razumu i savjesti trebao postupiti drukčije ili suprotno onomu što se od njega očekuje. Radikalizma je suprotan stavu da vlastitu savjest treba onoliko zatomiti koliko jenužno da se ne zamjeriš nadređenima ili da ne dođeš u raskorak s vlastima, moćnicima ili sa sredinom u kojoj živiš.

Oportunizam znači ići „niz dlaku“, radikalizam „uz dlaku“. I jedno i drugo ponašanje sastavnice su naše životne stvarnosti.

Oportunizam nastoji isključiti radikalizam, a radikalizam nastoji isključiti oportunizam. U razmjerno mirnim vremenima bez vanjskih ili unutarnjih ugroza nema osobite potrebe za političkim radikalizmom. No kada vremena postanu neizvjesna ili pogibeljna, komotnost više nije dovoljna.Zato čovjek u takvim trenutcima ne može više odabirati oboje, nego se mora odlučiti između jednoga i drugoga. Ili ćeš ostati oportunist – ili postati radikalist! Kao, recimo, 1989. – 1990.!

Gotovo svi narodi shvaćali su da se u određenim situacijama trebaju ugledati u svoje velike radikaliste ako žele ostvariti neke bitne ciljeve, pogotovu ako je riječ o opstanku zajednice, slobodi ili skupnoj budućnosti. Da je takvo shvaćanje ispravno, potvrđuje činjenica kako su ti veliki radikalisti postali velikani u tim narodima. Među Hrvatima kao takav u najnovijoj  povijesti na glasu je i strši radikalist Franjo Tuđman. Ne strše oportunisti koji su mu oponirali ili ga naslijedili!

Karakteristika oportunista jest da nekom status-u quo ili sebi osobno žele osigurati sreću i blagostanje.Karakteristika radikalista jest da su spremni hrabro se zauzeti za neku ideju, za nešto novo, bolje, pa čak i uz cijenu osobne žrtve. Pojednostavljeno bismo mogli reći da je oportunizam ideologija osobnih uspjeha, a radikalizam ideologija idejnih uspjeha; da se u oportunizmu žrtvuju i vlastite ideje, dok se u radikalizmu žrtvuju i vlastiti trenutni interesi i ugode. To vrijedi za prošlost, sadašnjost i budućnost.

Svaki čovjek i svaki narod mora izabrati između oportunizma i radikalizma. Nije se u prošlosti istodobno moglo biti borac za slobodu i protiv nje, ili biti i za hrvatsku državu i jugoslavenski poredak.Danas se ne može biti borac za hrvatske nacionalne interese i ujedno građanski, europski ili globalistički oportunist. Narod koji nije slobodan – pa i kad ima svoju državu –i koji ima oportunističku elitu u stalnoj je nevolji.Može samo ili diviti se uspjesima svojih oportunista, ili jadikovati zbog poraza svojih radikalista. Ništa više od toga, ništa drugo doli to.

Narodi odnosno njihovi pripadnici koji nisu slobodni u pravilu su se nalazili u procijepu kako se ponašati: u duhuradikalizma, pri čemu nužno„padaju glave“, ili u duhu oportunizma, pri  čemu nužno „padaju ideje“.

Naši predci divili su se primjerice hrvatskim generalima na bečkom dvoru, hrvatskim pašama na turskom dvoru i hrvatskim ministrima na srpskom dvoru.Naši današnji suvremenici dive se hrvatskim dužnosnicima koji služe u nekim međunarodnim dvorima. Kao: ondje zastupaju naše interese, onoliko koliko god  mogu. To je najčešće samo isprazno divljenje postojećem načelu i praksi oportunizma; ono unesrećuje i u konačnici onemogućuje radikalizam. Onemogućuje mentalni i stvarni preokret sve dok ne bude prekasno.

U našoj povijesti bilo je istaknutih pojedinaca koji su smatrali oportunim izgrađivati velike, lijepe i korisne stvari kad je bilo opasno boriti se za hrvatske interese. Ali je nesreća u tomu što je svijest da su potrebni oni koji će se boriti za hrvatske interese bila pritom zapostavljena, ili hotimično žrtvovana. A njezino zanemarivanje nije moglo nadoknađeno nikakvim karijernim uspjesima ovih ili onih „naših“ ljudi, a pogotovu ne njihovim iznevjerama.

Što su nam vrijedili svi ti austrijski generali i turske paše, sve te sluge hrvatskoga podrijetla kad smo bili narod kojemu se svijet rugao ili ga prezirao?! Što su nam na političkom planu vrijedili svi ti Strossmayeri, Rogulje, Trumbići, Supile, Meštrovići, Tite, svi ti Hrvati koji su na međunarodnom podiju utirali put nastanku Jugoslavije ili su ju sami stvarali– kad nisu shvaćali da to vodi u nova, ili proizvodi još mnogo veća stradanja hrvatskog naroda nego dotad?! Što nam vrijede danas svi ti bivši ministri ili dužnosnici u međunarodnim forumima i organizacijama – ako pritom nacionalne interese zanemaruju ili ih podvrgavaju europskim ili globalnim interesima?!

Sve su to bili ili jesu veliki oportunizmi na djelu, ugađanja drugima iz ideološke zaslijepljenosti ili radi osobnog dobitka, onda kada je narod trebao vođe koji bi se više oslanjali na radikalno pojmljenu nacionalnu samosvijest negoli na oportunistički prihvaćana nad-nacionalna rješenja!

Činjenica je da je oportunizam doveo do velikih osobnih uspjeha i karijera mnogih Hrvata.No kako je pritom Hrvatska ostajala bez stvarne suverenosti ili čak slobode odlučivati o svojoj sudbini, te bila podređena osobnim uspjesima hrvatskih oportunista na čije je uspjehe počela gledati kao na svoje uspjehe, dolazilo je do otupljivanja narodne svijesti i moralne odgovornosti. Narod nije imao –pa tako nema ni danas – razvijen osjećaj o potrebi promišljena oslanjanja najprije na sama sebe, a tek onda i sukladno tomu na druge narode i čimbenike.Nedostajale bi, a nedostaju i danas, snage za iskorištavanje međunarodnih okolnosti kako bi se u većoj mjeri, ili kako bi se uopće,ostvarivale nacionalne potrebe.Recimo potreba za zapošljavanjem i ostankom u vlastitoj domovini.I kako bi se ostvarivali ostali bitni hrvatski ciljevi i potrebe.

Na oportunizmu Hrvata Mađarska je gradila osobnu afirmaciju mađaronima, Austrija austrofilima,Srbija „Jugoslavenima“, EU „europejcima“.Hrvatski je narod, u tim „olovnim vremenima“,oportuniste koji su „kupovali“ podobnost trebao„razumjeti“te ih cijeniti kao sastavni dio borbe za nacionalne interese.Nije ni to bilo posve bez osnove. No u praksi se – s rijetko pozitivnim iznimkama mjereno praktičkim učincima, kakvom je iznimkom bio Khuenov ministar Iso Kršnjavi, ili bar donekle poneki Hrvat u komunističkoj vlasti – sve to najviše svodilo na postizanje osobnih uspjeha i ostvarivanje osobnih ambicija, uz istodobno izigravanje i žrtvovanje narodne slobode, ideje i interesa. Oportunizam najčešće ne u cilju zajedničkoga, nego u cilju pojedinačnog ili grupaškog dobra.

I danas neke države i međunarodne strukture osiguravaju uspjeh onim pojedincima i skupinama koje provode njihove interese, žmireći na nacionalnu slobodu odlučivanja ili ju čak aktivno izigravajući. Primjerice kad je riječ o pretakanju rodne ideologije u nacionalna zakonska rješenja, o opstruiranju volje građana iskazane na referendumima ili referendumskim inicijativama, o  pravosudnim gonjenjima, o de-legitimiranju službene vlasti u Siriji prije nekoliko godina, isporuke oružja koje je dospjelo u ruke džihadistima, i sl.

Osim toga, uzalud nam sve vanjske prigode, šanse ili perspektive koje nam omogućuju povezivanje s drugima ili ’kooperativnost’ prema njima ako naši predstavnici i nositelji vlasti pritom gube svaki osjećaj za dostojanstvo, samosvijest i probitke vlastita naroda. Ako oportunistički misle samo na vlastite probitke, i pritom nekritički prihvaćaju svaku zabludu,manipulaciju ili „krivovjerje“ koje im se u danom trenutku ponudi ili pokuša nametnuti.

Na ispravnom nacionalnom putu bit ćemo opet ako shvatimo da oportunizam mora biti odbačen i ocijenjen kao neispravna politika u prošlosti i sadašnjosti.Ako shvatimo da svijest o prednosti radikalizma spram oportunizma mora postati čvrstim i trajnim spoznajnim stanjem. Stanjem u kojem ćemo točno lučiti kad smo na liniji vlastite ideje i identiteta (što je odlika ne samo svake osobe, nego i svake narodne i društvene zajednice). Stanjem u kojem će postojati etička svijest da je ispravno i obvezatno podvrgnuti, pa ako je nužno i žrtvovati osobne uspjehe i karijere za obranu nacionalne ideje u korist nacionalnoga dobra. Ili u korist istinske europske ideje u korist istinskoga dobra europskih naroda. A ne da se u ime pomodnih ideja, tlapnji i ideologija vrijeđa, gazi i uništava temeljna ideja i smisao onoga što je trajnije i važnije od pomodnoga i trenutnoga.

Na temelju iskustava iz prošlosti, i gledajući opće stanje danas, zaključiti nam je da se nalazimo pred vazda istim izborom – izborom između oportunizma i radikalizma – i da će o tom izboru ovisiti stanje i blagostanje, a možda i budući opstanak hrvatskoga naroda kao korpusa povezana sviješću o sebi i svojoj posebnosti u prostoru i vremenu. Koji sada ima i svoju matičnu (nacionalnu) državu, a njegov nezanemariv dio i državu u kojoj je jedan od triju konstitutivnih naroda.

Mario Ostojić, član Poticajne skupine

Komentari