TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Rađanje novog Božjeg svijeta

  • Written by:

(Prva nedjelja došašća C, 2018.)

Ovom nedjeljom započinjemo došašće, vrijeme priprave za svetkovinu Isusova rođenja. Ujedno započinjemo i novu liturgijsku godinu. Dobro je zato da se podsjetimo što je liturgijska godina. Ona nije samo izvanjski raspored katoličkih obrednih slavlja, već sakramentalno uprisutnjenje Božjeg spasenja u konkretno vrijeme i živote vjernika. Time je svakome ljudskom biću omogućeno da već sada može postati sudionik Kristovog otkupiteljskog djela spasenja.

U evanđelju ove nedjelje slušamo dio Isusovog apokaliptičkog govora u kojem najavljuje kataklizmičke promjene na nebu i na zemlji koje će naznačiti njegov ponovni dolazak u moći i slavi. Spominje se bezizlazna tjeskoba naroda na zemlji.

Ljudi će izdisati od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu.

Koliko god ove slike i prizori djelovali dramatično i prijeteće, koliko god u nama izazivali duboku tjeskobu, strah i nevjericu, Isusu to nije namjera. On ne želi nikome prijetiti niti stvarati ozračje straha i malodušja već naprotiv, on nas straha želi osloboditi. Želi nas umiriti i utješiti, ojačati našu nadu da ne padamo u malodušnost.

Isusov govor podsjeća nas na biblijski izvještaj o stvaranju svijeta. U početku je Bog iz tame i bezdana stvorio nebo i zemlju, sunce, mjesec zvijezde na nebu, more i kopno na zemlji… U Isusovom govoru naziremo obrnut proces, povratak prvotnom kaosu. Svijet se pod utjecajem zlih sila vraća u bezdan i mrak u kakvom je bio prije stvaranja. Ali to ne treba promatrati kao zloslutni smak svijeta, već kao nužno umiranje starog da bi se rodio novi svijet, bolji, ljepši, božanskiji; onakav, kakvog ga je Bog u početku zamislio, ali ga je grijeh nagrdio. Sunce, mjesec, zvijezde i sve druge zemaljske i nebeske sile, zbog istog tog grijeha i zabludjelosti, ljudi pretvaraju u božanstva i idole. umjesto Bogu njima se klanjaju i u njima traže sigurnost. Zato oni kao takvi moraju propasti. Sve bezbožne sile i vlasti, svaka podmukla laž i zabluda, svaka poganska idolatrija, iz koje se rađaju pokvarenosti i nesreće za čovjeka, moraju nestati da bi se rodio novi svijet za čovjeka po Božjoj zamisli.

I to nije proces koji se tek ima dogoditi u nepoznatoj budućnosti. Naravno, jednog će dana nestati ovaj svijet kakvoga mi sada gledamo i nastati novi. Bit će to Božji svijet, nebesko kraljevstvo. To je srž Isusove poruke. Ipak, sve ove apokaliptičke slike događaju se u svijetu u svakom vremenu. Tako i u našem. Nije to potrebno posebno obrazlagati. Potresi, poplave, suše, požari, bolesti, klimatske promjene, sve to se događa u našem vremenu. Zlo pokazuje svijetu svoju razornu silu od koje stradavaju ljudi. Nagomilani grijesi i pokvarenost ljudi rađa mržnju, nasilja, ratove, nepravde, progone, nemar prema okolišu, zbog čega i sama priroda trpi.

Međutim, sve to nama vjernicima treba biti poticaj da se još više oslanjamo na vjeru u Božje spasenje. Gdje god se pojavljuju znakovi nereda i propadanja, tu se očima vjere može gledati novo stvaranje po Isusu Kristu. Svijet prolazi kroz porođajne muke rađanja novoga života, u kojem će se u potpunosti objaviti moć i slava Isusa, Sina Čovječjeg. Jer Bog nije poslao svoga Sina u svijet da sudi svijetu, već da se svijet po njemu spasi, da ispuni obećanja dana svome narodu po prorocima (prvo čitanje). On ne želi da ijedan grješnik propadne već da se obrati od zlog puta i da živi.

Važno je zato otvoriti oči vjere. Osnažiti našu vjeru da možemo u svim zemaljskim i nebeskim mijenama, koliko god one zastrašujuće bile, vidjeti znakove Božjeg pohoda. Vjera se jača, poučava nas Isus, budnošću i molitvom; trajnim vjerničkim trudom i zalaganjem oko toga da ostanemo čisti srcem i oslonjeni na Božja obećanja u iščekivanju njegova ponovnog dolaska (drugo čitanje). Od toga nas odvlači naša grješna priroda koja je sklona prepustiti se proždrljivosti, pijanstvu ili životnim brigama. To su napasti koje lako otežaju naše srce te ono otupi za znakove koji upućuju na Božje djelovanje u svijetu.

Proždrljivost ukazuje da je našim bićem zavladala pohlepa. A ona se rađa iz zablude da ćemo prolaznim dobrima ovoga svijeta ispuniti svoje srce zadovoljstvom i mirom. Pohlepa je takva, što je više hraniš, ona raste i postaje sve gladnija. Čovjek postaje proždrljiviji, nezasitniji, pohlepniji, primitivniji… Na kraju se svede na animalnu razinu življenja. Duhovno postaje mrtav.

Pijanstvo je stanje u kojem čovjek gubi vezu sa stvarnim životom. Za pijanstvom čovjek poseže kada mu je zbilja nepodnošljiva, kada nije kadar suočiti se sa svim izazovima života. Pijanstvo je bijeg u iluziju i zaborav. Opijeni vidi ono što želi i čuje ono što mu odgovara. To je posebno ponižavajuće za čovjeka: tražiti život daleko od samoga sebe. Bježati od sebe da bi ispunio sebe i svoj život. I što više pokušavaš pobjeći, to te tvoj vlastiti jad više sustiže i čini silno nesretnim.

Životne brige također mogu otežati srce. Zauzetost oko povjerenih nam zadaća i briga je dobra i potrebna. Roditelji trebaju skrbiti za svoju djecu. Djeca trebaju ispunjavati svoje zadaće. Svatko treba ulagati trud da izvrši svoje obveze najbolje što može. Ipak, sve te obveze ne smiju nas toliko opteretiti da zanemarimo dušu koja ne živi samo od zemaljskog kruha nego i od Božjih riječi. Lako se dogodi da nekima životne brige, aktivizam, stalna trka i zaposlenost često služe kao izlika da pobjegnu od svoje duše koja također traži ozbiljnu brigu. Naš život ne smijemo nikada svesti samo na ono što sada jesmo već i na ono što trebamo biti u vječnosti. A vječnost nije daleka i nejasna budućnost, već živa stvarnost koju treba utkati u našu sadašnjost.

Zato je potrebno da budemo budni i u svako doba da molimo.

Don Marinko Mlakić

Komentari