TwitterFacebookPinterestGoogle+

Marko Ljubić: Još su samo preostale robije i otvorene likvidacije

  • Written by:

Država u Hrvatskoj sve više postaje čudovište, koje svakim danom sve užurbanije guta i proždire svoj narod na različite načine. Postavljanjem ustavnih i zakonskih zaprijeka povratku prirodnih temeljnih ljudskih prava polovici hrvatskoga naroda izvan Hrvatske, istjeranog, potisnutog, stimuliranoga na odlazak s hrvatskih životnih prostora tjekom XX stoljeća; baštineći pod firmom antifašizma planirani ratni i poratni zločin egzekucije stotina tisuća Hrvata tjekom i nakon II. svjetskog rata; baštineći pod antifašizmom nevjerojatne progone, likvidacije, eliminacije svih vrsta, od egzistencijalne i socijalne, do one putem dugogodišnjih robija, mahom ostatcima nepobijene hrvatske inteligencije; histeričnim kampanjama protiv Katoličke Crkve, do prelaska na otvorene zabrane, slobodu putovanja, spriječavanja elementarnih sloboda. Još su samo preostale robije i otvorene likvidacije u ime viših interesa.

Godinama svjedočimo progonu hrvatskih ratnih veterana, godinama svjedočimo bjesomučnoj kampanji protiv hrvatskih vojskovođa, protiv utemeljitelja hrvatske države Franje Tuđmana i njegovih najbližih suradnika, svjedoci smo divljačkih hajki na preostale ratne vojskovođe iz Bosne i Hercegovine, svjedoci smo već dvadesetogodišnje kampanje progona i kriminalizacije hrvatskih glazbenika, novinara, redatelja, umjetnika, koji su se usudili pokušati pronaći inspiraciju u vrejdnotama hrvatskoga naroda, pogotovo u pobjedi u oslobodilačkom ratu protiv srpsko-crnogorskoga agresora, svjedoci smo progona političara koji su se drznuli  uprijeti prstom u realne probleme, osporiti galopirajući anacionalizaciju Hrvatske i stezanju omče oko vrata hrvatskome narodu, svjedoci smo eksplicitne zabrane znanosti, radoznalosti, postavljanja pitanja i civilizacijskih sumnji u namentute i otvoreno lažne mitove, svjedoci smo ponižavanju akademika, biskupa, sveučilišnih profesora.

Usprkos tu i tamo, a najčešće predizbornim zavjetima i deklaracijama, svjedočimo i da na nacionalnom spektru, bar s realnim zakonodavnim potencijalom, nemamo ni jedne jedine političke snage, koja se može i relevatno želi usprotiviti tome zastrašujućem planu, detaljno osmišljenom, koji se još detaljnije i preciznije provodi, niti takvoga profiliranoga nastojanja ima na vidiku. U tjeku je završno i potpuno pokoravanje akademske zajednice i svih javnih institucija, koje su odavno pod pretežitom kontrolom i utjecajem aveti prošlosti, traju snažni obračuni protiv ostataka medija i medijskih sloboda, a najtragičnije je to što je taj vid obračuna posve ozakonjen i predstavljen kao nužno poštivanje pravnoga poretka i države. Pupovac bi rekao – ustavnog patriotizma.

Naravno, ne postavlja se pitanje – čije države?

Hrvatska nije država većinskoga hrvatskoga naroda

Jer, država kojoj establišment čine ljudi iz prvih redova na nedavnom predstavljanju knjige Ante Nobila, svojevrsnoga kontrolora ponašanja tu i tamo prokazanih personalnih simbola zločinačkoga poretka pod krinkom pravnog zastupnika, kao što su osuđeni zločinci Mustać i Perković, a preko njih i cjelokupan zločinački poredak, koga danas gotovo sve najmoćnije političke opcije promiču kao antifašistički temelj suvremene Hrvatske, nije država većinskoga hrvatskoga naroda.

U to nema sumnje.

Kad u prvom redu predstavljanja Nobilove knjige sjede Dinko Cvitan, Budimir Lončar, Ivo Josipović, te najtraženiji odvjetnici poput Prodanovića, manje više nema jasnije poruke o simbiozi poretka i realnoj raspodjeli njegove stvarne moći, integraciji zločinačkoga režima i njegovih ubitačnih antivrjednota s ovim što se danas naziva – realna državna i društvena  moć.

Država i politike koje ne vide paradoks u tome da dugogodišnji kreator politike progona zla u Hrvatskoj, Dinko Cvitan, favorit svih politika nakon 2000.godine, sjedi u prvom redu predstavljanja neke vrste društvene satisfakcije presuđenim zločincima, a koja je žmirila na činjenicu dok je upravo Cvitanovo i Bajićevo državno odvjetništvo, kao ovlašteni zastupnik njemačkoga pravnoga zahtjeva za izručenje Perkovića  i Mustača, odbilo uložiti prigovor na negativnu odluku ekstradicijskog suda i time iskazalo neetično i neprofesionalno poimanje dužnosti u pravnom postupku, te nije po najkraćem mogućem postupku posmjenjivala cijelu hijerarhiju državnog odvjetništva, jasno šalje zajedno s njima iz prvih redova poruku hrvatskome narodu –mi smo tvoji gospodari.

A kad je netko gospodar, radi što god i kako god hoće.

Zato nije više vijest da je Thompsonu zabranjen koncert ovdje ili ondje u Hrvatskoj ili diljem svijeta, nije vijest da Bujanec, Sedlar, sad i hrvatski Slovenac Leljak, a sutra posve sigurno čitav niz drugih ljudi, nimalo nebitnih za hrvatski narod, ne može izvan granica Republike Hrvatske, niti je već godinama vijest da se tisuće i tisuće pripadnika pobjedničke Hrvatske Vojske i HVO-a ne usude kročiti dalje od svojih kvartova, a i tu im se ne piše više dobro. Jer, politika progona, ako na nju nema odgovora – neće sama stati.

Izgon mekoga tipa nazvan “sloboda kretanja”

Puno sam puta napisao da više nije dovoljno dokazivati i raskrinkavati nevjerojatne srpske laži, podvale i ljude koji ih kreiraju i pronose u Hrvatskoj, očekujući nekakav poziv na razum, dijalog ili nešto treće, iz čega bi se eventualno moglo izroditi nešto dobro ili bolje od ovoga čemu svjedočimo. Ukazivanje je nužno u onim stvarima, koje još uvijek nisu povjesno razjašnjene i gdje u samome hrvatskome narodu nema jasno profiliranoga stava i sigurnoga saznanja, opet zbog namjernog nedjelovanja hrvatske države koja se ponaša kao kćerka kojoj ne smeta da joj se majku službeno naziva kurvom, to ukazivanje mora biti tipa knjige Stjepana Loze “Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima”, ali ukazivati nekome zdrava razuma da je laž izjava profesora Ive Goldsteina o “drobilici” u Jasenovcu, ili da je laž navodni antifašistički ustanak u Srbu, odavno je postalo kontraproduktivno, a svaki dijalog s tim, alibi ili kapitulantstvo. S tipovima koji iznose i promiču takve stavove i brane pozicije s kojih ih iznose, u pristojnom svijetu se odavno – ne razgovara. Zbog tako iznesenih kleveta u pristojnim državama takvi ljudi ostaju bez –posla javno prjezreni, a često i osuđeni na teške zatvorske kazne.

S njima se ne polemizira, njih se onemogućava.

Realno stanje u današnjoj Hrvatskoj je sasvim suprotno. Država, nastala u ime i za ciljeve slobode hrvatskoga naroda, zakonski, logistički, kombinacijama ozakonjenih prisila i neozakonjenih neravnoteža, koje nikada nisu onemogućene upravo silom novouspostavljene države, koja ih je morala spriječiti, upravo omogućava djelovanje takvim ljudima, a pod njihovim izravnim ili neizravnim utjecajem onemogućava razum, slobodu, svijest i dostojanstvo hrvatskoga čovjeka, prisiljavajući ga svakim danom na sve veće ustupke, povijanje vrata, odustajanje, i u konačnici – na izgon mekoga tipa nazvanog sloboda kretanja.

Takva država, ova danas u Hrvatskoj, golemim je sredstvima omogućila reafirmaciju sprske mitologije i reafirmaciju srpske okupacijske politike bivše Republike Srpske Krajine u samome srcu državnoga poretka, omogućila je djelovanje stotinama različitih likova uz silne apanaže, milijarde kuna, uz neprirodan i posve neproporcionalan javni utjecaj u državnim medijima kao što je HRT, te paradržavnim kao što je većina mainstreama, makar se deklarirali kao – privatni. Cijeli taj javni diskurs je prekriven sustavom državnih ili paradržavnih i zaobilaznih potpora, preko kontroliranoga oglašavanja i subvencija, do eliminacije konkurencije, korsteći državne agencijie ovlaštene za selektivno provođenje javnoga ćudoređa. Pa je primjerice posve normalno da se ne smatra klevetom, uvredom, govorom mržnje, diskrimancijom i rasizmom životnjinski izvrijeđati milijune katolika u Hrvatskoj, hrvatske simbole, ljude koji simboliziraju hrvatsku povijest i snove, posve je normalno postalo osporavati same temelje nacionalne slobode, lagati o posve iskustvenim i evidentnim događajima kao što je Domovinski rat, posve je normalno javno opravdavati neviđene zločine protiv hrvatske djece i vojnika nakon završetka II.svjetskog rata, otvoreno s najvažnijih nacionalnih govornica promicati ubojstvo, zlo, mržnju i zločin epohalnih razmjera u ime – vladajućeg antifašizma.

Sve to je ozakonjeno.

Potpuna kontrola HDZ-a nad svim organizacijama iseljenika?

Tome svjedočimo.

Hrvatsko iseljeništvo je premreženo razvijenim HDZ-ovim parapolitičkim utjecajima, svrstano uz desetine “naših” Hadezeovaca, hrvatska diplomacija je u golemoj mjeri u funkciji razorne države i politika koje njome personalno ravnaju, s hrvatskoga državnoga prostora sliku Hrvatske u svijetu stvaraju nekoliko desetaka dopisnika i izvjestitelja najvažnijih svjetskih medija, sve redom odavno kadroviranih u obavještajnim srpskim kuhinjama, zatim vrhunski organiziran sustav civilnih udruga, manje više sve redom umreženih u izrazito antihrvatske međunarodne strukture, od kulturnih, medijskih do onih tzv. za ljudska prava poticani golemim državnim sredstvima. I s tih pozicija takve, u pravilu nužne objekte sigurnosnog postupanja svake pristojne države, ova država uzima kao partnere, nakrcavajući njima i njihovim protagonistima tzv.javni sektor, od medija do kulture, te obrazovanja. Rijetko je kada, čak i za vrijeme komunizma, pogotovo hrvatsko iseljeništvo bilo tako pacificirano, a najčešće ubitačnom paraobavještajnom propagadnom tisuća izaslanika i lobista “naših”u Zagrebu, koji bez poteškoća kriminaliziraju konkurenciju, pogotovo u “našim” redovima.

Neshvatljivo je primjerice, zašto tolike organizacije u iseljeništvu milijunima pisama i javnih zahtjeva ne pritisnu državni vrh zahtjevom da im se omogući povratak otetog političkog prava upravljanja svojom državom, iako imaju sve međunarodne konvencije i temelje međunarodnoga prava na svojoj strani, ili, neshvatljivo je da ne zatrpaju milijunima pisama vladu Andreja Plenkovića, koji na svaki mig iz Bruxellsa skače kao ročnik pred generalom, a istodobno mu ne pada na pamet omogućiti dopisno i elektronsko glasovanje stotinama tiusća ljudi  za Europarlamentarne izbore usprkos preporuci Europskog parlamenta?

Kako to objasniti nego potpunom kontrolom HDZ-a nad svim organizacijama iseljenika?

U zavođenju mraka, prvo se gase svijetla koja najsnažnije gore, novinari i intelektualci

Zabrane rada novinara i medija, uništavanje potencijalnih platformi i organizacija u samome začetku, nižu se kao na tekućoj vrpci već godinama uz bogate satisfakcije stvarnim uništavateljima i javnu kriminalizaciju ljudi koji su upozoravali na to i koji su se usprotivili tome, odstrijelom jednoga po jednoga novinara, pogotovo onih najupornijih i najnepotkupljivijih. U takvim okolnostima, upravo zbog dubokoga paraobavještajnoga eliminacijskoga djelovanja, većina ljudi šuti nadajući se da na njega neće doći red i uzdajući se u nekakvu vezu ili lobi u sustavu poretka, pa čak i pomažući u eliminaciji prirodnih saveznika misleći da će tako umiliti režim, a mečka svako malo zakuca nekome drugome na vratima. Tko se danas sjeća Nade Prkačin s HRT-a, što se s njom dogodilo, kako je završio njezin sudski proces, je li imala moralnog odvjetnika, zašto nekakav disciplinar u HOK-u godinu dana ne reagira na njenu vrlo utemeljenu tužbu protiv odvjetnika koji ju je vjerojatno prevario, s još vjerojatnijim aranžmanom s rukovodstvom HRT-a, tko se sjeća Markovog Trga, razloga zašto je Jurič potjeran na ulicu i ostao bez kruha, sjećate li se Ozane Bašić, ili neposredno recimo Karoline Vidović Krišto koju se ponižava onemogućavanjem rada na radnom mjestu? Tko se sjeća tolikih manje poznatih ljudi, koji dnevno ostaju bez minimuma mogućnosti za egzistencijalno uzdržavanje sebe i svojih obitelji?

U zavođenju mraka, prvo se gase svijetla koja najsnažnije gore, a to su u svakome društvu novinari i intelektualci.

Već 14 godina za redom SNV s udruženim srpskim organizacijama tiska tzv. bilten s potpisom Republike Hrvatske i grada Zagreba na naslovnici, uz njihovu golemu potporu, koji na stotine adresa diljem svijeta šalje teške klevete protiv desetine intelektualaca, novinara, medija, glazbenika, političara, aktivista i svećenika, arbitrirajući nad najsvetijim ljudskim pojmovima svakoga naroda i društva.  Sve relevantne države redovito dobivaju taj bilten, a svjedočili smo tvrdnjama ozbiljnih ljudi da je recimo suradnica bivše američke veleposlanice u Zagrebu, surađivala honorarno sa SNV-om, te da je američka administracija doslovno prepisivala čitave pasuse iz toga biltena ocjenjujući stanje ljudskih prava u Hrvatskoj u svome godišnjem izvješću. GONG, udruga koja je utemeljena za praćenje i civilni nadzor izbora, godinama objavljuje iste takve biltene, s potpuno neargumentiranim kvalifikacijama istih ljudi i medija kao i SNV. I sve to uz snažnu potporu države u Hrvatskoj.

I onda se netko čudi da Australija povlači vize hrvaskim državljanima, da nas se drži pod stalnom međunarodnom prismotrom, da se stalno moramo opravdavati za stvari koje nismo ni pomislili učiniti a kamo li učinili, i dokazivati zločincima da nismo mi zločinci.

U Njemačkoj vlada panika hrvatskih intelektulaca, aktivista i svećenika pred nekakvim Majićem koji piše za “Frankfurter Rundschau”, u Hrvatskoj i među milijunima hrvatskih navijača i među ponajboljim svjetskim sportašima vlada strah od nekakvog Zorana Stevanovića koji u ime UEFA mjeri mržnju, rasizam i kulturu navijanja u Hrvatskoj iza koje stižu teške kazne Hrvatskoj, a država ni nakon tri godine nema ni volje ni namjere razotkriti više nego jasnu obavještajnu i sepcijalnoratovsku podvalu sa svastikom na Poljudu, iako se vlade i ministri mjenaju kao na tekućoj vrpci. Bio Ostojić, za koga su postajale utemeljene pretpostavke da je izravno sudjelovao u tom gnjusnom činu, preko Orepića u koga se zaklinjao reformator Božo Petrov , do Božinovića iza koga stoji Plenkovićev mainstream savez svih vrsta prijatelja i neprijatelja ovoga naroda.

Nikada se Republika Hrvatska nije ni pokušala izvan tu i tamo neke nemušte izjave usprotiviti kriminalizaciji izuzetnoga umjetnika Marka Perkovića Thompsona, nikada se nije ozbilnije reagiralo na navedene i čitav niz drugih progona i neviđenu selektivnost standarda po kojima živimo, kojoj svjedočimo svakodnevno. A u Hrvatskoj postoje i djeluju veleposlanstva svih relevantnih država svijeta, pa je posve normalno da u situacijama teškoga udara na hrvatske državljane najviši državni vrh intervenira i zatraži očitovanje tih država, te ako je nužno o razlozima pritiska na hrvatski narod, izvjesti svoju javnost, a pred stranim državama se snažno zauzme za prava svojih državljana. Da se ne širi panika, koja se i potencira s jedne strane ovakvim scenarijima, što je najbolje bilo vidljivo srpskim hapšenjima nekolicine hrvatskih branitelja ili bošnjačkim progonima hrvatskih branitelje iz BiH, a s druge strane, namjernim interpretacijama s neprijateljskih pozicija s kojih se žrtve zabrana predstavlja kao kriminalce a njihov progon civilizacijskom higijenom, što se neformalno potvrđuje onda nezainteresiranošću države.

I, kako tu državu držati hrvatskom državom?

Nikako.

Ciljevi ne smiju biti preživljavanje i odgađanje nacionalne smrti, nego vladanje i život nacije!

Kako presudno vjerovati predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ili ikako predsjedniku vlade Andreju Plenkoviću, ako nikada nismo doživjeli ili saznali da su u okviru svojih nadležnosti postrojili akreditirane veleposlanike i iznijeli činjenice, te osporili djelovanje antihrvatskih agenata iz same Hrvatske? Kako vjerovati državi, ako nam se javno objavi vijest da je zbog sumnje na počinjenje ratnih zločina uhićen pupavičasti Srbin, djelatnik javnih institucija u Vukovaru i kako se ne zapitati – što rade sigurnosne službe i koliko takvih potencijalnih zločinaca još radi u državnoj administraciji, ali i u samim sigurnosnim institucijama države?

Kako im vjerovati ako nikada nismo doživjeli da bilo koju inozemnu asocijaciju upozore na neprihvatljivst prosrpske promidžbe, kako im vjerovati ako nisu ni pokušali reći recimo UEFA da je njihov agent Stevanović neprihvatljiv suradnik i da mu Hrvatska uskraćuje pravo na djelovanje na svome teritoriju, ili ako nisu upozorili svjetske medije da njihovi dopisnici u Hrvatskoj zbog laži iznesenih u svojim tekstovima – ne mogu više djelovati u našoj zemlji?

Nikako.

A za to postoje države.

No, kako će to uraditi, kad upravo oni, što nemuštim tu i tamo javnim porukama za domaću javnost, što prešutno, što otvoreno podupiru sve te aktivnosti finaciranjem cijelih tih agentura i time izravno potiču progon svoga naroda i njegovih najeksponiranijih promotora?

Države postoje radi ostvarivanja najviše moguće sigurnosti svakoga svoga državljanina. Bez toga nemaju smisla, a bez praktičnoga dokaza o takvom djelovanju država, državčljani im nemaju razloga vjerovati.

Zašto bi Thompson, Sedlar, Bujanec, Leljak, zašto bi Marko Jurič, Karolina Vidović Krišto, Nada Prkačin ili tiusće hrvatskih ratnih veterana vjerovali ovakvoj državi?

Kako iz ovoga paklenoga kruga?

Jednostavno.

Nema, kako sam i rekao na samome početku teksta, smisla pokušavati zločinca uvjeriti nagovaranjem i dokazivanjem da je loše raditi zlo. Treba ga onemogućiti. Nemoguće je izuzetno dobro, fantastično umreženu i jako moćnu strukturu, koliko god brojčano i s legitimitetom u hrvatskom narodu bila malobrojna i banalna, pobjediti i onemogućiti bez, prvo, najboljega uma i znanja koje imamo kao narod, drugo, bez najbolje organizacije, i treće, najvažnije, bez jasnih i istaknutih ciljeva oko kojih će se okupiti ljude. A ciljevi ne smiju biti preživljavanje i odgađanje nacionalne smrti, nego – vladanje i život nacije!

Šlag na kraju je četvrto, pobjeda se ostvaruje bez ljudi koji nisu narod vodili u poraze, koji znače više od prolaznika, i koji neće pristati biti marginalci s narodom koji ih podupire i neće odustati ni pod kakvim okolnostima. Bez karakternih ljudi to nije moguće, a s tisuću generala bez vojske se ne –pobjeđuje.

Prvo, generalima današnjim, koji drže ne birajući sredstva svoje deklarirane nacionalne gruntove, treba oduzeti činove, jer nisu generali, niti je moguće biti general, a gubitnik. Drugo, okupiti bez izuzetka i rezerve najširi savez nacionalnih snaga, ne prilagođavajući ciljeve i standarde saveza interesima posrnulih generala izgubljenih bitaka, niti protagonistima pokreta, i prestati fingirati borbe za hrvatski narod.

Hrvatski narod treba povesti.

A to neće biti moguće s izvjesnim uspjehom, bez izlaska na ulice stotina tisuća hrvatskih ljudi koji će  ovakvoj državi reći dosta, i sve njene protagoniste pospremiti ondje gdje im je mjesto, oslobađajući ih bez milosti “odogovornosti za državu”. Tako je jedino moguće promjeniti Hrvatsku, a načinu upravo svjedočimo u Francuskoj. Inače, nakon zabrana putovanja, djelovanja, nakon svega – slijede zatvori, pa likvidacije.

Komentari