TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Blagoslovljena Službenica Božja

  • Written by:

Četvrta nedjelja došašća C, 2018.

Mihejevo proroštvo o rođenju Mesije u neznatnom Betlehemu (prvo čitanje) ne izriče samo buduće Isusovo rođenje, već i snažnu poruku o Božjem vrednovanju čovjeka. Time je ono pouku nama kako graditi vlastito čovještvo. Kako pripremiti svoje vlastito srce da se u njemu začne i rodi Spasitelj.

Za Boga nitko i nikada nije beznačajan i malen. Nitko prezren i odbačen. Štoviše, zrela svijest o vlastitoj malenosti i nedostojnosti čini nas podobnima da nas on učini velikima i značajnima, suradnicima u njegovom djelu spasenja. A u tome i jest jedina istinska veličina i značaj.

Isus, izdanak iz Davidove kraljevske loze, nastupa kao potpuna suprotnost svim ostalim kraljevima iz Davidove loze, koji su odreda bili oholi i samodostatni te zbog toga i doveli Božji narod u stanje beznadnog ropstva i bijede. On neće tražiti za sebe njihov tron, krunu i žezlo, već će za to odabrati križ, trnovu krunu i pastirski štap, kojim će vladati novim Božjim narodom. Njegov narod i područje vladavine neće biti ni jedna određena zemlja i narod već svako ljudsko srce. A temeljni zakon bit će Zapovijed ljubavi, tj. žrtva i služenje u ljubavi. Nikakve druge žrtve i slavlja koji bi na bilo koji način isključili djelatnu ljubav prema bližnjima Bogu se ne mile (drugo čitanje). Prava žrtva i pravo slavljenje Boga započinje stavom Evo dolazim vršiti volju tvoju! Tako naš advent i naš Božić neće biti po Božju ukoliko ovo zanemarimo. Sve naše zornice, pjesme i molitve neće uzići k Bogu, ukoliko nas ne čine spremnima ljubiti braću i sestre s kojima dijelimo svoj životni prostor i vrijeme.

Prva koja nam to svojim primjerom savršeno svjedoči je Isusova majka Marija. Ona je ponizna službenica Božja koja pristaje da joj bude po Božjoj volji, pa i onda kada je ne razumije. Na tom temelju se ostvaruje njezino izabranje od Boga.

Susret Marije i Elizabete evanđelist Luka opisuje s nizom vrlo neobičnih detalja koje trebamo promatrati u svjetlu starozavjetne objave. Tada u njima otkrivamo najsnažniju poruku o Božjem spasenju i o vjeri koja je za nj potrebna.

Marija ide u pohod Elizabeti nakon što joj je anđeo Gabrijel navijestio da će začeti i roditi Spasitelja. Ona ne ostaje samodostatno zatvorena u taj najuzvišeniji privilegij kojeg je od Boga dobila, već ide k svojoj rođakinji da joj bude na usluzi.

Autentično iskustvo susreta s Bogom nužno se pretače u poslušnost Bogu i njegovoj svetoj volji. A ona nas poziva da spremno i radosno služimo drugima.

Ovo je ujedno i najbolji kriterij po kojem možemo vrednovati zrelost nečije vjere, ozbiljnost obraćenja, vjerodostojnost karizme, viđenja ili ukazanja… Ukoliko nas susret s Bogom ne čini poniznijima i spremnijima na služenje, naša vjera gubi na vrijednosti.

Ušavši u Zaharijinu kuću, Marija pozdravlja Elizabetu, zapisao je evanđelist. Židovski pozdrav je bio Šalom! (Mir!). Važno je istaknuti da u biblijskom govoru riječ mir ima puno bogatije značenje od onoga koje joj mi obično pridajemo. To je mir koji podrazumijeva posjedovanje svih životnih dobara, vremenitih i vječnih, koje samo Bog može dati. Iz Marijinih usta sada taj pozdrav ima najveću moguću snagu. Ona ne samo da Elizabeti želi šalom, već joj ga u punini donosi.

Elizabeta na to, puna Duha Svetoga, blagoslivlja Mariju. Duh Sveti najveće je jamstvo da su njezine riječi istinite. Ona Mariji izriče blagoslov koji se izricao onim starozavjetnim ženama koje su odigrale presudnu ulogu u pojedinim trenucima povijesti Izraela (Judita, Joela). Izravno je naziva majkom Spasitelja. Pri tome koristi istu frazu koju je David izrekao pred Kovčegom Saveza. Marija je Kovčeg novoga i vječnoga Saveza.

Na koncu Elizabeta ističe koji je sadržaj istinskog blaženstva: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ Blaženstvo života je u vjeri. Blažen je onaj koji vjeruje u Božja obećanja, da će se ispuniti sve što nam je rečeno od Gospodina. To je prvo blaženstvo koje susrećemo u Lukinom evanđelju. Njega živo predstavlja Marija i zato nam je on predstavlja kao uzor po kojem trebamo graditi vlastitu vjeru.

Evanđelje nam ovdje ističe i Elizabetinu vjeru. Ona je također živa, zrela i jaka, za razliku, na primjer, od slabe i uspavane vjere njezina muža Zaharije. On, kako je zapisao Luka, nije povjerovao anđelu da mu je Bog uslišao molitvu i da će dobiti sina te zbog toga zanijemio. Ovdje otkrivamo još jedno važno obilježje ispravne vjere: stav zahvalnosti i blagoslivljanja Boga. Nasuprot tomu je nevjera koja nas vodi u nijemost i nemoć da se iskreno radujemo Božjim pohodima i darovima.

U razgovoru Marije i Elizabete vrlo snažno se nagovještava kasnije Ivanovo i Isusovo djelovanje, Ivanovo proročko pozivanje na pripravu za Gospodnji dolazak i Isusovo djelo spasenja. U likovima ovih dviju žena nalazimo najsvetije uzore koji nas poučavaju s kakvom vjerom trebamo ići ususret Božjem spasenju.

Don Marinko Mlakić

Komentari