TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Cvjetnica – drama života

  • Written by:

Nedjelja Cvjetnice izravno nas uvodi u temeljni misterij naše vjere: u muku, smrt i uskrsnuće Gospodina našeg Isusa Krista. Cvjetnica je neiscrpno duhovno vrelo koje nam otkriva najdublju stvarnost svijeta i čovjeka te autentični Božji zahvat u nju.

Vrlo neobičnom, gotovo bizarnom dramatikom svojih dvaju prizora – Isusov svečani ulazak u Jeruzalem te njegova osuda, muka i smrt – Cvjetnica nas uranja u nadvremensku dramu svijeta u kojoj se odvija život svakog stvorenja. Dva usklika Hosana! i Raspni ga! dva su vapaja koji očituju svu proturječnost, svu žudnju, napetost, strah i tragediju čovjekova zemaljskog postojanja.

Obred Cvjetnice započinjemo sjećanjem na svečani Isusov ulazak u Jeruzalem. Oduševljeno mnoštvo Isusa je dočekalo poklikom Hosana!, što znači Pomozi nam!, Spasi nas! On očituje duboku čežnju Izraela za Mesijom, za Božjim spasenjem. U toj čežnji prepoznajemo izražaj najdublje potrebe svakog čovjeka za dostojanstvenim životom u miru i radosti. Vapaj je to cijelog ljudskog roda za izbavljenjem od svake povijesne nepravde, od potlačenosti, od svakog jada i nemoći na koje kao da smo svi sudbinski predodređeni.

Čovjek je biće žudnje za životom. Radost kao izazov utkana je u svaku poru našeg bića. Pa i onda kada netko luta, kad griješi, kad luduje i divlja, sve to čini kako bi ispunio barem za tren – lažno, naravno! – tu nasušnu potrebu za životom. I svatko ozbiljan shvaća kako mu ta životna radost izmiče, kako je ne može dohvatiti sam svojim snagama niti uz pomoć bilo kakve druge zemaljske sile. Svi smo duboko u sebi prožeti tim apsurdom ljudskog postojanja: svi tako snažno osjećamo žudnju za životom, a život nam neminovno donosi propadanje, patnju i smrt. Mi trebamo nekoga, nekoga tko će doći odozgor, ”u ime Gospodnje”, da razbije te okove prokletstva, tu mračnu i razornu silu koja nas odasvud pritište. Hosana! (Pomozi!, Spasi me!) to je najdublji i nijemi krik naše duše, koja vapi za Bogom.

U središtu liturgije Cvjetnice nalazi se Isusova muka i smrt. Ući u tajnu ljudskog života nužno znači suočiti se s tajnom zla i patnje. Trpljenja i stradanja nevinih, tragedije i nesreće koje ne razumijemo, boli i nepravde koje jedni drugima nanosimo, sva ta zla duboko prožimaju naše živote, plaše nas, zbunjuju, ostavljaju nijeme… Kao da se nekakva slijepa sudbina poigrava s ljudskim rodom i po nekakvom vlastitom hiru dijeli i oduzima sreću i nesreću. A čovjek je ostavljen da se u svemu tome koprca i da se zadovoljava tek s komadićima radosti i zadovoljstva.

Cvjetnica u prizorima Isusove muke pokazuje na najgrublji način kako ljudska zloća nema mjere. Uvijek iznova sa zaprepaštenjem promatramo kako čovjek može biti tako slijep? Kako može biti tako grub i bešćutan? Tako krvoločno zadojen mržnjom? Zaprepaštenje je manje, ali strahota zla nimalo smislenija kada se zagledamo u sebe, u svoju savjest i nađemo jednak prizor. Ta nesmiljena borba istine i laži odvija se u svakom od nas, u našoj savjesti, u svim porama našeg bića. Tijelo se bori protiv bolesti, razum protiv laži, emocije protiv straha i samoće, cijelo biće protiv mržnje i zla. Da, ljudska povijest, i život svakog pojedinca, dramatično se kreće između ova dva vapaja: Hosana! i Raspni ga! Nekad je malo glasniji prvi, a nekad drugi. Čini mi se da je naše vrijeme glasniji oni što viču: ”Raspni ga!”?

Cvjetnica nam o svemu tome govori; ali ne nekakvim uopćenim, hladnim i nerazumljivim govorom. Ona nam govori jednostavno, živo i sasvim stvarno. Ona nam priča o Isusu Kristu, Sinu Božjem koji nam zbilja ”dolazi u ime Gospodnje”.

Raspeti Isus na križu, potpuno predan volji Očevoj i ustrajan da na mržnju odgovori opraštanjem, naš je Mesija – Spasitelj. On je Sin Božji koji je napustio nebesa i došao k nama kao pravi čovjek; ulazi u našu patnju; zajedno s nama i za nas trpi sve do smrti na križu uvjeravajući nas da sve to ima smisla. On ”silazi nad pakao” svih naših prokletstava. Umjesto nas staje pred strahotu grijeha, patnje i smrti te nas smrti predane oslobađa za mir i radost u nebeskoj baštini.

Don Marinko Mlakić

Komentari