TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Budite pripravni!

  • Written by:

(1. ned. došašća godina A)

Ovom nedjeljom ulazimo u vrijeme došašća i započinjemo novu liturgijsku godinu. Došašće je sveto vrijeme iščekivanja. U njemu se pripravljamo za svetkovinu Isusova rođenja, za Božić. Priprava se sastoji u tome da razmatramo povijesni Kristov dolazak, koji se dogodio prije 2000 godina.

Kroz prizmu povijesnog gledamo prema njegovom budućem i konačnom dolasku. On će se dogoditi na kraju vremena i u slavi. Oba ova dolaska mi vjerom uprisutnjujemo u svoju sadašnjost. U njihovom ozračju je želimo oblikovati kako bi ona bila ispunjena smislom i usmjerena prema punini.

Mi ljudi duboko smo u sebi bića iščekivanja. Uvijek se nečemu nadamo i nikada nismo sasvim zadovoljni svojim trenutnim postojanjem. U našoj sadašnjosti neprestano se i napeto nameće pitanje onog što tek treba biti, kao i onoga što je bilo. Adventsko vrijeme odražava tako našu ljudsku narav. Iščekivanje, odnosno nada, bitna je oznaka naše vjere. Mi iščekujemo spasenje. Ono za nas znači oslobođenje od grijeha i smrti koji silno opterećuju naše postojanje. Takvo spasenje proroci su naviještali. Ono se je ostvarilo utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem Isusa Krista, a konačno će se dovršiti o njegovu ponovnom dolasku koji je obećao i koji iščekujemo. Tada će on potpuno uspostaviti svoje kraljevstvo nebesko.

Spasenje je središnje otajstvo naše vjere. Njega naviještamo, slavimo i iščekujemo te ga obrednim slavljima uprisutnjujemo u naše vrijeme i u svoje živote. Svetopisamski tekstovi, tj. sam Bog svojom riječju u tome nam pomaže.

Isusov dolazak treba nam doživjeti osobno. To znači da u njemu otkrijemo svoje osobno spasenje i spasenje cijelog ljudskog roda.

Misna čitanja Prve nedjelje došašća potiču nas na budnost i usmjeravaju naše poglede na ono što će doći kada završi naša zemaljska povijest. Izaija (prvo čitanje) u viđenju gleda kraj dana i Dom Božji na Gori Božjoj. Svi će se narodi okupiti pred Bogom da bi spoznali njegovu volju. Božja riječ će biti Zakon i Bog sudac. Svi će narodi živjeti u miru i svjetlosti. Sveti Pavao (drugo čitanje) Božje spasenje gleda kao svanuće. Valja nam se prenuti oda sna, odložiti djela tame – pijančevanja, priležništva, razvratnosti, svađe i ljubomore – i zaodjenuti se oružjem svjetlosti.

U evanđeoskom odlomku Isus nam za primjer budnosti stavlja starozavjetnog pravednika Nou. Noa je poput svojih suvremenika jeo, pio, oženio se, radio… Tkao i njegovi sinovi. Međutim, razlikovao se od njih po svom pogledu u budućnost. Noa je bio čovjek duboke vjere. Vjerom je osluškivao Boga, na nj se oslanjao i nije dopustio da ga zahvati iskvarenost, kojom se zemlja napunila.

Knjiga Postanka opisuje kako je iskvarenost posebno zahvatila odnos ljudi prema spolnosti. Da bi se zaštitio od buduće katastrofe Noa je po Božjem nadahnuću izgradio korablju. U času dok ju je gradio, na suhom i daleko od bilokakvog mora ili rijeke, izgledalo je to u očima drugih nerazumno. Noa je zbog toga, vrlo vjerojatno, trpio izrugivanja. Međutim, kad je došao potop, Noina ludost postala je mudrost.

Mi kršćani, baš kao i Noa, živimo u svijetu i poput drugih, jedemo, pijemo, radimo, ženimo se i udajemo… Ali naša pažnja nije, i ne bi smjela biti, usredotočena samo na to. U svojoj svakodnevici zaokupljeni smo također i onim što se ima dogoditi na koncu našeg života, na koncu cijele ljudske povijesti. To buduće nama je po vjeri poznato. I ono nam je vrjednije od ovog sadašnjeg te smo spremni, ako treba, žrtvovati ovo sadašnje, prolazno i nesigurno, radi onog budućeg, neprolaznog i sigurnog.

To buduće može doći svakog trenutka. Može nas zadesiti u polju ili u mlinu – na poslu, na putu, na moru, u igri ili zabavi… Krist upozorava: jedan će se uzeti, a drugi ostaviti. Mnogi će, naime, taj trenutak dočekati nespremni. Mi kršćani ovaj Isusov govor ne doživljavamo kao prijetnju za uspavanost, već kao poticaj da u svakom trenutku svog življenja nosimo sa sobom Božju budućnost kao svoje opredjeljenje, kao razlog nade po kojoj sadašnjost dobiva sasvim novi smisao i nove obzore. Sadašnje i buduće u kršćanskom životu neprestano su u bliskom dodiru, međusobno se oblikuju i dopunjuju. Sadašnjost je vrijeme kada se gradi budućnosti, a obećana budućnost je opravdanje i osmišljenje nepotpunoj sadašnjosti. Budnost vjere je ta koja ih povezuje u jedno. Nama zato nije važno kada će se čas našeg odlaska dogoditi. Važno je da smo na nj spremni kad god on dođe. U našim životima ne postoji vrijeme i prostor u kojem se ne odlazi s ovog svijeta. Nema nevažnih trenutaka i ne bismo nikada smjeli biti bez opredjeljenja, bez stava, ravnodušni i uspavani.

U ovom današnjem vremenu, kada ljudi imanje i uživanje stavljaju ispred duhovnog sadržaja života, mi se tome u vlastitim životima opiremo. Nalazimo se u svijetu koji sve više nalikuje onome u kojem je Noa živio. Iskvarenost je zahvatila naše društvo i kulturu te poput raka raste i širi se. Sve se više i vrlo agresivno laž podmeće kao istina, a istinu se proglašava zabludom, prirodno postaje nenormalno, a neuredno i nastrano normalno. Uronjeni smo u ozračje vrijednosnog relativizma, lažnih političkih obećanja, pohlepe i korupcije, pogaženih ljudskih prava, moralne izopačenosti, nepravde, plitke duhovnosti… Zloupotrebu trpe također naše svetkovine i sveta vremena. Društvo ih sve više pretvara u konzumerističko prazn(ičk)o slavlje pa su sve manje vjerničko svetkovanje, odnosno osobno posvećivanje. Kao posljedica takvog duhovnog stanja kod ljudi se osjećaju duboki strah i tjeskoba, nervoza, napetost… Nerijetko i panika. U tom i takvom svijetu mi se ipak ne bojimo, ne gubimo nadu, nismo izbezumljeni i u panici kao oni koji nemaju vjere. Naša mudrost, ili ludost, nalazi se u usidrenosti naše nade u Bogu. Čvrsto vjerujemo i nadamo se da će se ispuniti sve što nam je obećano od Gospodina.

Zato bdijmo radosno i zauzeto u ove adventske dane. Ne skrivajmo svoju nadu koja je razlog našeg mira i optimizma.

Don Marinko Mlakić

Komentari