TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA – Hrvatske povijesne ceste

Slika 1. Cesta Lujzijana danas (MJ)

Hrvatske povijesne ceste: Karolina, Jozefina, Lujzijana, Terezijana i Majstorska cesta.

Karavanski putovi preko Velebita (prema Pavlu Ritteru Vitezoviću):

  1. a) Brinje – Žuta Lokva – Vratnik – Senj;
  2. b) Novi (kod Gospića) – Oštarije – Karlobag;
  3. c) Stari Lovinac – Sveti Rok – Mali Alan – Dračevac – Obro­vac
  4. d) Žuta Lokva – Otočac – Perušić – Novi – Gračac – Popina – Zrmanja – Knin

Također su bile i karavanske veze Bakra i Rijeke sa zaleđem.

Put za izvla­čenje trupaca između Krasnog polja i Svetog Jurja koji je prelazio preko visokog Oltarskog prijevoja (1018 m).

Karolina (Via Carolina Augusta)

Za izradu nacrta bio je zadužen Mathias Antoni Weiss (Matija Antun Weiss), od njegovih prijedloga izabrana je trasa: Rijeka (Bakar) – Fužine – Mrkopalj – Ravna Gora – Vrbovsko –

Bosiljevo – Novigrad na Dobri – Karlovac. Gradnja je započela 1726.

Karolina je prva cesta koja je povezala panonsko i jadransko područje Hrvatske, od Karlovca do Bakra i Rijeke. Izgrađena je u prvoj polovici 18. st. (1726. – 1728.) i bila je duga 105,6 km. U promet je puštena 16. rujna 1728., dograđivala se do 1736.  Dobila je ime po caru Karlu VI. (odnosno hrvatskom kralju Karlu III.). Cesta je na nekim mjestima bila jako strma pa je nakon obilnih kiša bila neprohodna zbog velikih erozija tla. Kapacitet ceste bio je ograničen pa se nakon 40 godina počela graditi nova.

Jozefina  (Via Josephina)

Zbog velike strmine i malog kapaciteta ceste Karoline car Franjo Josip II. izdao je naredbu da se izgradi nova cesta od Karlovca do Senja, koja je po njemu nazvana Jozefina. Izgradnju je započeo pukovnik Pasee, 1765., a glavne radove i doprojektiranje vodio je graničarski potpukovnik i carski savjetnik  ingeniur Vinko Struppi pa se nazivala i Struppijeva Jozefinska cesta.  Izgrađena je za 4 godine (1775. – 1779.). Trasa Josefine uglavnom je slijedila rimski put od Senja preko Modruša: Karlovac – Švarča – Mrzlo Polje – Duga Resa (Varoš) – Generalski Stol (Lipovac) – Tounj – Josipdol – Vrh Kapele – Jezerane – Brinje – Žuta Lokva – Vratnik – Senj. Za prelazak preko Velebita korišten je prijevoj Vratnik od kojega se mnogim serpentinama cesta spuštala u Senj. Cesta je dovela do razvoja Senja i njegove luke jer je bila izlaz na more iz zaleđa i Bosne. Modernizacija senjske luke izvršena je prema nacrtima Filipa Vukasovića 1779. godine.

 

Prosječna širina kolnika bila je 5 metara, a tek poneg­dje nešto više. Na usponima (Kapela) širina je ponegdje iznosila tek 3,5 metara, a na spustu od Vratnika u Senjsku Dragu oko 4 m. Nakon puštanja u promet prijevoz se obavljao konjima, a od 1783. započeo je kolski prijevoz.

 

Slika 2. Carsko vrelo na Majoriji ispod Vratnika i kapelica Sv. Mihovila (MJ)

Struppi je u baroknom stilu cestovnog graditeljstva tog vremena na trasi izgradio 11 mostova. Neki od mostova imaju povijesno-spomeničku vrijednost, kao most na Tounjčici kod Tunja.

Izvorni Struppijev most ima tri svođena kamena otvora impo­zantnih bolti i četiri široka stupa. Svaki otvor širok je 5,7 m dok su stupovi debljine 2,55 m. Most se uzdiže 10 metara od kanjonskog korita Tounjčice, a širina kolovoza iznosi prosječno 7 m. Na široke zaštitne pokrajnje zidove (parapete), Struppi je dao postaviti 4 umjetnički izrađena barokna kamena kipa, koja predstavljaju vitezove Vojne krajine sa šljemovima i štitovima. Most je izrađen već početkom izgradnje Jozefine 1775. godine. Na sjevernom parapetu mosta postavljena je spomen-ploča u čast caru Josipu II. s latinskim tekstom: »Arduae viae monumenti qua anno MDCCLXXV III. maji Romanus Imperator Josephus II. Patriae pater Primus venit novamque exstrui Auguste iussit«, te ispod ploče: »Felicissimo Executore Colonello Struppi«. Prigodom rekonstrukcije ceste (nova Jozefina) od 1833. do 1845., Josip Kajetan Knežić dao je dozidati u istom stilu drugi kat mosta kako bi olak­šao pristup pa je most dobio visinu 13 metara od površine Tounjčice. I Knežić je postavio novu spomen-ploču s tekstom: »Ferdinandus I. Austriae Impperator pius felix Augustus ponti a divo Josephi II. Romano­rum Imperatore interprae rupta extructo novum faci­liorem accesu super instru. T. Viamoque totam refecit”.

Prema nacrtima graditelja Josipa Kajetana Knežića cesta je rekonstruirana od Karlovca do Kapele 1836., a uspon od Senja do Vratnika moderniziran je od 1836. do 1845. godine.

Slika 3. Velika ili Josipova vrata u Senju, gdje je cesta počinjala (završavala) (MJ)

Lujzijana (Via Ludovicea 1803. – 1811.)

Cesta Lujzijana spajala je Rijeku i Karlovac. Bila je »najmo­dernija planinska cesta u Europi« početkom 19. stoljeća u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Cesta je duga 141 km, a ime je dobila po Mariji Lujzi, kćeri cara Franje I Habsburškog.

Slika 4. Spomen ploča na trasi Lujzijane (MJ)

Glavni pobornik gradnje ceste bio je biskup Maksimilijan Vrhovac. Podmaršal Filip pl. Vukasović projektirao je cestu i nadgledao izgradnju. U promet je puštena 11. prosinca 1811. Lujzinska cesta podržavljena je 1881. Trasa ceste je: Karlovac – Vukova Gorica – Severina na Kupi – Vrbovsko – Skrad – Delnice – Lokva – Mrzle Vodice – Gornje Jelenje – Orehovica – Rijeka. Odvojak od Gornjeg Jelenja preko Meje do Bakra. Kolnik je bio širok 6 m do 8,2 m, a uzdužni nagib manji od 4%.

Gradnju Lujzinane započeo je u Rijeci kraljevski podmaršal Filip Vukasović. Do 1809. Završio je cestu od Rijeke do Netretića, a zadnju dionicu do Karlovca u dužini od 15 kilometara završili su (od 1809. do 1811.) francuski graditelji maršala Marmonta. Makadam je postavljen na prosječnoj širini od 8,2 m što je omogućavalo velikim tovarnim kolima promet tijekom cijele godine.

Slika 5. Kamena cisterna za vodu na Kamenjaku (MJ)

Za izgradnju ceste bilo je formirano dioničko društvo na inicijativu zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca. Kapital su dali austrijski, ugarski i hrvatski poduzetnici.

Terezijana (Via Theresiana)

Krajem 18. stoljeća napravljena je nova makadamska cesta preko Velebita koja je povezivala Liku (Novi Gospić) s morem, s lukom u Karlobagu. Cesta je izgrađena između 1750. i 1754., odnosno između 1786. i 1789. Povezala je Bihać s Karlobagom.  Krajiški časnik Anton Schreding projektirao je staru cestu Terezijanu (1750.–1754.) Budući da stara cesta Terezijana nije mogla zadovoljiti potrebe prometa, izgrađena je nova cesta Terezijana (1786.–1789.) koja je pratila trasu stare ceste s manjim usponima te mogućnošću prometovanja zaprežnim kolima u ljepšim dijelovima godine. Novu cestu projektirao je Filip Vukasović.

Majstorska cesta

Godine 1819. odlučeno je da se izgradi cesta preko Velebita trasom Sv. Rok – Mali Alan – Obrovac kako bi se skratio put prema Dalmaciji.  Cesta se gradila od 1825. do 1832. kada je puštena u promet pod nazivom Majstorska cesta (zvali su je i Knežićeva Velebitska cesta prema graditelju Josipu Kajetanu Knežiću). Cesta je bila duga 41 kilometar (J. Bušljeta).

 

 

Slika 6. i 7.  Majstorska cesta ispod Tulovih greda (MJ)

Izvor: Petar Feletar: Hrvatske povijesne ceste – Karolina, Jozefina i Lujzijana/drugi izvori

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Komentari