TwitterFacebookPinterestGoogle+

17. ožujka 1914., dan sjećanja na zlatno pero hrvatske književnosti, Antuna Gustava Matoša

  • Written by:

Današnji dan, 17.ožujka nije baš običan dan i od 2014. prestao je i biti običan dan mjeseca ožujka. Ne prolazi nezapažen u našim srcima, sjećanju i razmišljanju. Dan tuge za našu kulturnu i književnu scenu, za sve grabancijaše i glazbenike, odlazak u vječnost zaljubljenika i zatočenika ljubavi prema svojoj domovini i narodu, nezamjenjivog i neponovljivog Antuna Gustava Matoša.

Velikan koji je svojim bogatim književnim djelima, novelama, pjesmama, esejima, novinskim člancima, putopisima i književnim kritikama, zaslužio epitet zlatnog pera hrvatske književnosti. Matoševo književno stvaralaštvo čini hrvatsku književnost posebnom, prepoznatljivom i bez njega ona ne bi bila ista kakvu je danas poznajemo. Matoš taj izraziti domoljub, nacionalist ali najpozitivnijeg obilježja hrvatskoga nacionalizma europske orijentacije. Mislim da su rijetki među nama koji ne poznaju, nisu pročitali ili slušali antologijske domoljubne stihove „1909“ ili „Pri svetom kralju“, ili „Gospa Marija“, ili „Domovini iz tuđine“…

Napisao je neke od najboljih stranica hrvatske političke i društvene publicistike. Njegove misli o Hrvatskoj, njezinim političarima i inteligenciji, o mentalitetu i neslozi hrvatskog čovjeka, o uzrocima hrvatske nesreće i neuspjeha, o odnosu Hrvata i Srba, kao i drugim političkim, kulturnim i društvenim pojavama i danas su aktualne, prepoznatljive, primjenjive da ih je mogao napisati samo vrsno pero našeg suvremenika. Upravo zbog aktualnosti ovaj Samac usred svemira ostaje trajno prisutan u memoriji svoga naroda. Zajedno ćemo se prisjetiti, dragi čitatelji, 50. obljetnice smrti ovog hrvatskog genija (17.ožujka 1964.) i antologijskih riječi koje mu je na groblju Mirogoju uputio naš veliki književnik XX. stoljeća, Antun Šoljan u ime svojih kolega koji su došli pokloniti se svojem učitelju. Zvuči kao ispit savjesti hrvatskog intelektualca, šteta što je malo poznat široj javnosti.

Matošu, 17. ožujka 1964.

Pod mirom lipe, u idili trave,
Leži grabancijaš, stari, slavni đak.
Uokolo duše stego strah i mrak…

Ti si postigao svoj jedini mir, mir lipe, svoju jedinu moguću idilu. Sakupili smo se ovdje, uokolo tebe, nas nekoliko, svaki u svojem strahu, svaki u svojem mraku, nas nekoliko grabancijašića, koji još uvijek đakujemo tebi, velikome đaku, naslijedivši tvoj teret, ali ne i tvoju hrabrost, ne i tvoju snagu. Možeš li, učitelju, sada svrnuti oči na svoje potomke, možeš li se i njima narugati, sinovima iste domovine, na istome šegrtovanju istini?
Je li ti teško biti učitelj ovolikim i ovakvim učenicima? Je li ti teško biti živ sahranjen? Koliki od nas koji smo ovdje imaju obraza da ne poniknu glavom, ne od kurtoaznog poštovanja pred tvojim grobom, nego od stida pred tvojim živim pogledom? Jer ako si ti bio tek pastorak borbe svih giganta, kakvom da se rodbinskom vezom u tom časnom klanu pohvalimo mi? Jesmo li išta sačuvali od tvoje oporuke, učitelju, osim našeg roda davni znak, simboličnu ljagu iščezlog ceha?
Došli smo ovamo, kao što vidiš, s nevelikom pompom, ali s pompom; s oficijelnom formom, pa i s neoficijelnom ljubavlju, ali ipak ne nadaj se, budi iskusan i u svojoj smrti. Ne daj da te obmane nada, stara zavodnica putnika na istom pustinjskom tragu. Ništa ti nismo donijeli. Nijedno ispunjenje tvojih očekivanja, ni jedan zreli plod tvog učiteljskog sjemena. Voće je još kiselo, moj vrtlaru.
Došli smo ne da damo, nego da tražimo. Već pomalo potrošenih perjanica, već malo kljakavog morala, malaksale časti, iz more plitkih proroka polze, iz gustog, mrtvog mora naše gluposti, izranjamo kao ribe kojima je ponestalo zraka u tom moru, i zijevamo ovdje, groteskni učenici, hlepteći za nekoliko gutljaja ozona tvoje zagrobne riječi.
Došli smo, tvoji nevini sinovi sa žigom hulja, da tražimo da nam oprostiš što nismo imali dovoljno snage, hrabrosti, nesebičnosti, da izabravši tvoj poziv izaberemo i sudbinu koja mu pripada.
Da nam oprostiš za svaki slabi trenutak, kad nismo smogli srca da kažemo riječ na koju si nas obvezao i koju si od nas očekivao. Da nam oprostiš što su nam jezici omlohavjeli i otupjeli, i što nismo često imali ni toliko petlje da glasno ponavljamo tvoje riječi.
Da nam oprostiš što nismo bili uvijek spremni, uvijek kadri akceptirati svoju ulogu na blatnom polju ove pozornice, već smo se javno ispričavali, pred tobom i pred sobom, da se sada daje druga drama.
Da nam oprostiš što smo od početka izabrali manje bogove nego što si ih ti izabrao, nadajući se manjoj službi, a većoj nagradi. Možeš nam to glatko oprostiti: dovoljno smo kažnjeni nagradama poniženja. Jer što su bogovi manji, poniženje slugu je veće.
I konačno, da nam kroz podsmijeh oprostiš što ovdje ležiš živ sahranjen.

…bez tankog duplira,
bez srodne suze i bez spomenika…
ni to ti nismo mogli donijeti.

U riječima Antuna Šoljana prepoznajemo političke prilike, zatiranje slobodne misli, umjetničkog izričaja i slobode življenja u komunističkom vremenu i stresnog ljudskog straha, kukavičluka pred „velikim bratom“ koji nas uvijek prati. Političke prilike su se promijenile, hvala Nebu. Živimo u slobodnoj demokratskoj domovini Hrvatskoj. Naš jezik ne bi smio biti omlohavljen i tup, naprotiv. Jesmo li barem nešto sačuvali od Matoševe poruke ili se stidimo pred činjenicom da smo bez petlje u životu. Ostajemo li i dalje ljudi kljakavog morala, malaksale časti, istrošenih ideala, ljudi oborenog pogleda pred nedostižnom hrabršću učitelja iz bremenitog vremena, Antuna Gustava Matoša. Počivaj mirno u hrvatskoj grudi, naš uzore!

Hrvatska udruga Benedikt/ Margita Vučetić, prof.

Komentari