TwitterFacebookPinterestGoogle+

Davor Stipan: Misli o Bogu, muškarcu i ženi – 3. dio

  • Written by:

Sluga: Gospode, koliko se puta moram predati i u čemu moram sebe ostaviti?

Gospodin: Uvijek i svaki čas: kao što u malom, tako i u velikom. Ništa ne izuzimljem nego hoću da budeš lišen svega. Inače, kako ćeš moći biti moj, i ja tvoj, ako ne budeš lišen svake samovolje i iznutra i izvana?

Ovo je jedna od mnoštva misli srednjovjekovnog katoličkog redovnika Tome Kempenca koje je iznio u svojoj knjizi „Nasljeduj Krista“. …hoću da budeš lišen svega. – kako to gordo zvuči.Ipak, slutim u tome Istinu. Koliko smo spremni ostaviti svijet i posve se predati Ocu?

Bilo bi naivno i pomišljati da je – ako se lijepo i dobro ponašamo, redovito idemo u crkvu te primamo sakramente –naš put gotov i da smo idealnivjernici. Nitko nije idealan vjernik. I nitko nije bez grijeha. Još naivnije bi bilo da se zbog takvih (sebeljubnih) misli opustimo i pomislimo da smo spašeni, koliko god sami sebi, svojim obiteljima, prijateljima, župljanima i cijelom svijetu bili uzor poniznosti i duboke vjere. Ne. Naprosto nije gotovo. Naš život je boj. Strašna i neprestana bitka s napastima i iskušenjima. Ako i na trenutak u svom srcu odustanemo od Krista i podlegnemo, Zli se podsmjehuje i likuje. Ako i na trenutak izgubimo vjeru u zaštitu Duha Svetoga, gubimo oklop duše kojeg nam je On po Duhu poslao.

Čini mi se da ljudi olako upadnu u zamku da su idealni vjernici; pod time mislim na sve one koji se redovito mole, pričešćuju, imaju aktivan sakramentalni život te se trude živjeti po Božjim zapovijedima. Ne mislim na ostale „vjernike“ koji su više-manje ili sekularni vjernici (kakvog li paradoksa, al’ eto, i takvih ima) ili „vjernici“ iz običaja, odgoja i manira. Isključivo mislim na vjernike koji plaču radi svojih grijeha i koji se posve uzdaju u Križ. Oni su zadnji bedem svete vjere ovog duhovno razrušenog svijeta. Dakle, takvi trebaju biti svjesni da njih Zli najviše prezire i da će upravo njima, stalno i dok god žive na Zemlji, podvaljivati najveće lukavštine, čak i one koje su na prvi pogled svete i izgledat će da su od Boga. Sada zamislite koliko moramo biti oprezni, koliko stalno moramo bdjeti da ne potonemo. O toj bitci se radi. Isus nam govori: Tko ustraje do svršetka, bit će spašen.

Na svom duhovnom putu, primjećujem kako sve više razvijam pobožnost prema svetom Pavlu, nekoć neumoljivom progonitelju kršćana, a kasnije obraćeniku i jednom od stupova Katoličke crkve. Koliko god to zvuči oholo, ne mogu a da ne kažem da je tomu tako jer sam (možda) neke njegove osobine pronašao i kod sebe. Od progonitelja ka obraćenju. Od kritike ka srčanoj obrani vjere. Od pada ka Božjem oprostu(nadam se). Od nemara ka grču radi grijeha. Od svijeta ka Bogu. A ponajviše – od ohole i bezbrižne vjere do vjere bdjenja. Svaki dan iznova. Svaki dan sam svjestan svoga nemira i svoje gorljive želje da se smirim u Gospodinu, ili kako veli sveti Augustin (još jedan obraćenik): Nemirno je srce moje dok se ne smiri u Tebi.

No, kako ću se smiriti u Tebi u ovom vremenitom životu? Kako, kad me Zli opsjeda kao ričući lav? Da li uopće mogu naći mira tu na Zemlji, dok me nemir i opačina okružuje? Dok je nemir i opačina u meni? Gledam i slušam ljude – hule, bogopsovke, blud, kleveta, trač, prostitucija, rat, droga, izdaja, izokretanje Istine, nemar, sebičnost, oholost… Toliko toga je i u meni, toliki sam grešnik… Svaki put kad Mu u ispovjedaonici kažem: mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti… – ja uvijek iznova posrnem. Nije važna težina mojih grijeha, važno je da uvijek iznova iznevjerim Njega koji mi uvijek iznova oprašta. Moram paziti na svaki detalj, duboko svjestan koliko sam slab, bijedan i grešan. Bitka. Koja ne prestaje. Al’ ja vjerujem u Tebe i vjerujem da ćeš sve moje nemire i boli otkupiti, ako ne za ovoga života, onda barem kada Ti lice ugledam. O Bože, plačem od sreće na tu pomisao – kada Ti lice ugledam…

Braćo, zato ne smijemo posustati i dopustiti da klonemo duhom. Moramo se hrvati koliko god teško bilo. Dal’ je to ikada bilo teže, kao što je u današnje vrijeme u kojem se naša vjera izvrgava ruglu sa svih strana i u kojem je sumporni dah Zloga ušao i u samu crkvu? Nije lako, no moramo ustrajati. Moramo, radi našeg krsnog obećanja, moramo radi Krista koji je zbog nas propet. To ne znači da nam život ne može biti lagodan, miran i svet. Može, samo trebamo bdjeti i u tom bdjenju pronaći smisao i ljepotu, svetu žrtvu. I nikad ne smijemo potpasti pod dojam da smo idealni, ili ne daj Bože, pomisliti da nismo grešnici samo zato što živimo samozadovoljavajuću puninu vjere i imamo snažan sakramentalni život. Ako to pomislimo, u svoj toj idealiziranoj viziji sebe, zapravo smo nasjeli na prefrigano zavođenje đavla koji se u tom trenutku osladio majkom svih grijeha – našom ohološću. Ta i sveci katoličke crkve su kroz sva povijesna razdoblja bili iskušavani. Sjetite se samo Franje Asiškog koji se bacao u ružino trnje ili Tome Akvinskog kojeg su rođena braća stavila na kušnju dovodeći mu prostitutku. Nitko nije izuzet od napasti, pa i sam Gospodin Isus Krist kada je u pustinji bio iskušavan odđavla; on, jedini koji je ikada hodao zemljom, a da je bio bez grijeha. Stoga nam i o tome sveti Pavao jasno govori: I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim…Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kada sam slab, onda sam jak. Papa iz 5. stoljeća, Sveti Leon Veliki, pak, veli: Krepost je bezvrijedna bez napasti, jer nema sukoba bez neprijatelja, ni pobjede bez borbe.

Valjalo bi uprizoriti – mi se nalazimo na duhovnom bojnom polju. Đavao nas agresivnošću i lukavštinama želi uništiti, nečistoću tijela prikazati kao predanje i ljubav, a posjedovanje vremenitih stvari kao bogatstvo i ponos. Za razliku od njega, Gospodin je uvijek gospodin – daje nam slobodu izbora te nam blago i nježno govori: Tražite stoga najprije Božje Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati.

Za protivnike crkve, ateiste i agnostike treba žarko moliti; na ovom mjestu se, pak, obraćam svima nama katolicima, uključujući sebe. Jesmo li spremni trpjeti radi Krista?

Teško podnosim činjenicu da nakon nedjeljne mise sjednemo u lokal s prijateljima, gledamo utakmicu i psujemo Boga jer je netko krivo dodao loptu. Pitam se…zar je to uopće trpnja – suzdržati se od psovanja Boga? Većina vjernika to radi. Dvoje mladih nakon mise i primanja pričesti odlaze navečer jedno k drugome da bi živjeli u nečistoći. Pa što odlaze na misu? Zar misle da Boga mogu prevariti? Muškarci sneljudskom zavisti gledaju jedni druge, zbog odjela, automobila, posla, mišića… Zavist je sama po sebi teški grijeh, a kad je još izazvana materijalnim i izvanjskim pojavama, onda je to i apsurd i teški grijeh. Da, i oni odlaze na misu i primaju Tijelo Kristovo. Žene sjede s prijateljicama ili kolegicama te piju kavu. Netom, strašnom strašću kleveću i ogovaraju jučerašnje prijateljice s kojima su pile kavu. A sve su zajedno bile na misi. O narkoticima, svakodnevnim lažima, neodgovornosti, lijenosti, krađama, nasilju, ubojstvima, ne želim ni pričati.

Siguran sam da muškarci i žene olako shvaćaju vjeru te da su obavijeni lažnim velom nonšalancije koja udaljuje od Kristove otkupiteljske moći. Kakav primjer dajemo? Ta kako nam se neće rugati, kada mi sami izrugujemo sve u što, tobože, vjerujemo? Ne kažem da trebamo živjeti po skrupulama jer ni one nisu od Krista, budući da nam uništavaju prirodnost i na koncu gubimo radost života. No trebamo, kao vjernici, biti svjesni toga da smo pozvani svim snagama i u radosti slijediti Kristov nauk i nauk Crkve. Bez mlakosti i bljutavosti, valja nam se svaki dan sve više suobličavati s Isusom, a ne Gavjerničkim licemjerjem uvijek iznova ko janje na klanje odvodi. Uvijek ćemo imati neprijatelja koji nam sikće za tjemenom, no ako smo djeca Božja – neprijatelj nam ništa ne može. Taj zadatak nije lagan. No, na muci se poznaju junaci, zar ne?

Na putu spasenja nerijetko trebamo ugušiti sebe, sve svoje nečiste željei čežnje. Trebamo zauzdati blebetavi jezik i prljave misli. Dok se tome predajemo – zaudaramo na trulež, a kada ih uništimo – tada ćemo zamirisati. Zar i lavanda ne miriše najljepše kada ju protrljamo među prstima?! Kada bi muškarci barem malo osvijestili koliko su jalovi u svom ispraznom kočoperenju bez trunke istinske snage… Kada bi žene barem malo osvijestile koliko su otužne u svom izvanjskom maskiranju bez trunke istinske ljepote… Kada bismo si svi barem malo osvijestili koliko nam je život potrošen dok lažemo, krademo, iznevjeravamo, napuštamo, trošimo i hulimo, a sve zbog sebične koristi ili trenutnog hira. Bez trunke istinske vjere.

Ljubimo jedni druge kao što nas je Isus naučio! Praštajmo i oplakujmo vlastite grijehe. Jednom ćemo Mu pred lice doći. Možda već sad, možda sutra, možda za godinu dana…što ćemo mu sa sobom donijeti? Naš zemaljski imetak? Naše zavaravanje Njega? Ne pametujte! Istina je jedna: ili Ga ljubiš potpuno ili ti je vjera bezvrijedni ures života.

Sve što imamo – naš život, svaki naš udisaj, krov nad glavom, hranu, obitelj, prijatelje, djecu, sve… sve je to zahvaljujući Njemu. Sve i što nemamo, tu je samo da bi se On proslavio. Svijet će nas mučiti i proganjati poradi takvih misli. Ta sve je zapisano. Vjerujete li Evanđelju, licemjerna i ljubljena braćo? Vjerujete li, malena dječice Božja? Vjerujete li riječima: U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!

Na Veliku subotu, 2020. godine

Davor Stipan

Komentari