TwitterFacebookPinterestGoogle+

HRVATSKA BAŠTINA – Benediktinci u Hrvatskoj

Slika 1. Medaljon sv. Benedikta (MJ)

Benediktinski katolički red utemeljio je sv. Benedikt iz Nursije oko 529. godine u Montecassinu. Sveti Benedikt napisao je svoje monaško Pravilo koje je mudro protkao Svetim pismom te obogatio predajom kršćanskoga Istoka i Zapada. Geslo reda je „Ora et labora“ (Moli i radi). Monasi se posvećuju skrovitu životu u šutnji, molitvi, manualnome radu, a kasnije i intelektualnom. Živjeli su i radili u samostanima.

Prvih su stoljeća bili i misionari u pokrštavanju germanskih i drugih naroda. Značajan je prinos benediktinaca europskoj kulturi u širenju pismenosti (škole), znanosti i književnosti (prepisivanje knjiga, pisci i znanstvenici) te razvoju poljodjelstva i obrtništva. Najstariji je crkveni red na Zapadu. Otvorili su mnogobrojna učilišta od 6. do 16. stoljeća. U karolinško doba bili su nositelji crkvene i kulturne obnove.

Ženski red benediktinki osnovala je, prema predaji, Benediktova sestra Skolastika. U mnogim zemljama Europe i Amerike postoji približno po 300 muških i ženskih samostana.

Papa Pavao VI. apostolskim pismom Pacis nuntius, 24. listopada 1964. godine proglasio je svetog Benedikta zaštitnikom Europe. Benediktinci i benediktinke imali su ključnu ulogu u europskoj prošlosti, u širenju evanđelja i kulture.

Sveci, blaženici i sluge Božje iz njihovih redova su: Sv. Benedikt, sv. Skolastika, sv. Ivan Trogirski.

Benediktinci u Hrvatskoj

Franjo Šanjek napisao je O benediktincima i Hrvatima

“Samostanski pergamenariji, skriptoriji i škole pomažu promicanju kulture, pismenosti i znanosti. Bezimeni redovnici neumorno gratis pro Deo prepisuju i iluminiraju kodekse sakralnog i laičkog sadržaja. Neprocjenjive su zasluge redovnika sv. Benedikta za razvoj romaničkoga graditeljstva i umjetnosti na hrvatskom kulturnom prostoru. Crkva je središnji dio samostanskoga kompleksa, oko koje se nižu stambeni, radni i gospodarski objekti, kao i hospicij za goste, putnike i siromahe. Mnogi samostani iz razdoblja narodne dinastije vrhunska su graditeljska ostvarenja, koja u sebi sadrže mnogo pokretnih spomenika iz područja skulpture, slikarstva i sakralnog obrta. Arhivi benediktinskih samostana sadrže najstarije dokumente hrvatske prošlosti. Kartular sv. Marije u Zadru dragocjena je riznica povelja iz razdoblja narodnih vladara. Isti samostan benediktinki posjeduje također izvanredno bogatu zbirku sakralnog obrta, trajno izloženu pod imenom Zlato i srebro Zadra.

-Intelektualni odgoj djece i mladeži u tom su vremenu zajednička briga Crkve i države, ali Crkva bdije nad ustrojem škola, organizacijom studija i njihovim sadržajem.

 U samostanskim se školama buduće redovnike, klerike i svjetovnjake podučavalo u književnosti ili jeziku, latinskom i hrvatskom, aritmetici i geometriji, metodi izrade liturgijskoga kalendara (computus), astrologiji i astronomiji, crkvenom pjevanju, dijalektici i teologiji. Papa Ivan X. i Prvi splitski sabor (925.) inzistiraju da se sva hrvatska djeca »od najranije mladosti posvete studiju književnog jezika«, s tim da plemstvo i slobodni hrvatski građani »svoje nasljednike i svoje sluge usmjere učenju ne samo slavenskoga (hrvatskog) nego i latinskog jezika«, koji ranosrednjovjekovna intelektualna elita smatra književnim jezikom zapadnoga kršćanstva.”

Što sve Hrvati duguju sv. Benediktu?

“Od sredine 9. st. Hrvati se duhovno i kulturno napajaju iz obilnoga benediktinskog vrela crpeći vrednote koje su oplemenjivale i još uvijek oplemenjuju hrvatski narod i njegovu duhovnu i kulturnu baštinu. Uz uglavnom poznate činjenice o gradnji brojnih benediktinskih opatija i samostana duž naše obale i u kontinentalnom dijelu naše domovine, valja istaknuti da će nemali broj benediktinskih zajednica u Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji stoljećima njegovati glagoljsku službu Božju, hrvatski jezik i kulturu…”

 “Razvoju hrvatske pismenosti, čija su prva žarišta benediktinski samostani, pomažu i samostanski skriptoriji, u kojima se neumorno prepisuju i ukrašuju knjige sakralnog i profanog sadržaja. Uz rad tih skriptorija na našoj obali vezano je kaligrafsko oblikovanje karakterističnog oblika latinskog pisma, čiji je postanak vezan uz Monte Cassino, a po pokrajini Beneventu nazvan beneventanom. Iz 11. st. sačuvano je više dragocjenih kodeksa, svjedoka benediktinske djelatnosti u samostanskim skriptorijima Sv. Nikole u Osoru, Sv. Petra u Selu (Donja Poljica), Sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu i drugih, među kojima najznačajnije mjesto pripada skriptoriju Sv. Krševana u Zadru, koji ima vlastitu radionicu za izradu pergamene (officina pergamenaria), arhiv (armarium) i knjižnicu. Ona, prema popisu iz 1449., posjeduje 60 rukopisa pisanih karolinškom minuskulom (littera antiqua) i beneventanom…”

“Hrvatska je od 10. st. bila u središtu europskih kulturnih zbivanja, što pokazuju i brojni rukopisi naših domaćih skriptorija. Liber diurnus i Breviarium opatice Čike pripadaju među prve primjere časoslova kao privatnih molitvenika u svijetu. U glagoljaškim benediktinskim samostanima sv. Nikole kod Omišlja na Krku, sv. Lucije u Baškoj, sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu i drugim pisana su najstarija djela naše glagoljske književnosti. Iz benediktinskih samostanskih arhiva potječu i mnogi najstariji dokumenti naše nacionalne prošlosti.”

Benediktinci u Hrvatskoj

Tijekom stoljećâ na našem je području postojalo više od 100 muških i oko 50 ženskih benediktinskih samostana. U Boki kotorskoj bilo je 15 samostana, od kojih je najvažniji bio Sv. Juraj na otočiću pred Perastom. S dolaskom prosjačkih redova postupno se smanjivao njihov broj.

U sjevernim krajevima nestali su za provale Turaka u XVI. st., u Dalmaciji su zadnji muški samostani ukinuti za francuske okupacije 1807./08., a samo je nekoliko ženskih samostana sačuvano do danas. Jedini muški samostan, otvoren 1945., nalazi se u Ćokovcu (kraj Tkona na Pašmanu).

Prvi benediktinski samostani na našem tlu, vjerojatno u Istri, nastali su već u VI. st. Prvi papin izaslanik Hrvatima bio je benediktinac opat Martin (640. – 642.), a na dvoru kneza Trpimira boravio je (846. – 848.) učeni benediktinac Gottschalk. Uz benediktince su vezani najstariji hrvatski spomenici: Povelja kneza Trpimira (852.), kojom je osnovao samostan u Rižinicama kraj Solina, i Baščanska ploča (1100.), zapis o darovnici kralja Zvonimira samostanu sv. Lucije na Krku.

Nekada su u Hrvatskoj bili samostani: u Zadru (sv. Krševan), u Osoru, (sv. Petar), u Istri (sv. Mihovil), u Korčuli (sv. Maksim), u Trogiru (sv. Ivan), Splitu (sv. Marije), U Kotoru (sv. Mihovil), kraj Šibenika (sv. Nikola), na otočiću Košljun (Navještenja Marijina) u Puntarskoj dragi i drugi. Jedan od prvih bio je samostan sv. Grgura u Vrani, kojeg je vjerojatno osnova kralj Zvonimir u 11. stoljeću. Darovao ga je papi Grguru VII. Zanimljivo je da je na južnom vrhu otoka Svetca bio benediktinski samostan.

 

Samostani sestara benediktinki u Hrvatskoj:

Krk – Blažene Djevice Marije, Povijest samostana seže od 1223. godine.

Cres – sv. Petra apostola, Počeci samostana spominju se 1530. godine.

Rab – sv. Andrije, od početka XI. stoljeća.

Pag – sv. Margarite, Juran i Milica Pogančić podižu samostan godine 1318.

Zadar – sv. Marije, Samostan se spominje već 920., a 1066. godine ga je obnovila ugledna plemkinja Čika uz pomoć brata, kralja Petra Krešimira IV.

Trogir – sv. Nikole, Osnovan je 1064. zalaganjem sv. Ivana Trogirskog.

Šibenik – sv. Lucije, Osnovan je 13. prosinca 1639. godine, izvršavanjem oporuke uglednoga šibenskog trgovca Nikole Buronje.

Hvar – sv. Ivana Krstitelja i Antuna opata, Osnovan je 1664. godine, po želji hvarske komune, na ostavštini hvarskog pjesnika Hanibala Lucića.

Danas u Hrvatskoj ima osam zajednica benediktinskih koludrica: u Krku, Cresu, Rabu, Pagu, Zadru, Šibeniku, Trogiru i Hvaru. Godine 1996. ujedinile su se u Federaciju benediktinskih koludrica u Hrvatskoj “Blaženi Alojzije Stepinac”. Benediktinke žive po Pravilima sv. Benedikta, živeći u čistoći, siromaštvu i poslušnosti, slaveći Boga.

 

Za vladavine Napoleona samostani su zatvoreni, a benediktinci protjerani. Danas u Hrvatskoj imamo samo jedan benediktinski samostan, Samostan sv. Kuzme i Damjena ili Ćokovac na otoku Pašmanu, blizu mjesta Tkona.

Benediktinci su Hrvatskoj dali više biskupa, kulturnih radnika, teologa, graditelja i književnika (Mavro Vetranović, Mavro Orbini, Ignjat Đurđević). U svojim samostanima poučavali su mladež u »čitanju, računanju, astronomiji, pjevanju i teologiji«. U samostanskim skriptorijima stvarali su vrijedna djela na latinskome i glagoljici. Unijeli su latinsko pismo beneventanu, koje dobiva poseban oblik dalmatinske uglaste beneventane. Tim su pismom napisani kartular sv. Marije u Zadru, zbornik isprava samostana sv. Petra u Selu, četiri kodeksa u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu te mnogobrojni rukopisi u domaćim i stranim arhivima i knjižnicama. U mnogim samostanima u bogoslužju promicali su narodni jezik i glagoljicu. U samostanskim arhivima i knjižnicama sačuvani su najstariji dokumenti naše nacionalne povijesti (Sv. Krševan u Zadru) i najbogatije stare riznice (Sv. Marija u Zadru). Benediktinci su unijeli romanički stil u graditeljstvu (trobrodne bazilike s drvenim stropom) i umjetnosti, gdje su stvarali značajna djela. Politički su djelovali kao savjetnici knezova i kraljeva, vodili njihove kancelarije, sudjelovali na saborima i zajedno s vladarima i velikašima u državnoj organizaciji. Benediktinke su se u našim krajevima posebno bavile odgojem.

Izvori: enciklopedija, Franjo Šanjek

Načelo im je „Moli i radi“ („Ora et labora“).

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtica)…

Dr. Marko Jukić

 

 

Komentari