I U MOM GRADU VUKOVAR SVIJETLI: Priča školske klupe iz Vukovara

  • Written by:

Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje Hrvatska uduga Benedikt i ove godine obilježava u suradnji s osnovnim i srednjim školama Splitsko-dalmatinske županije. Zato ćemo na našem portalu u rubrici „I u mom gradu Vukovar svijetli“ objavljivati učeničke literarne radove. Zahvaljujemo svima na pažnji i uloženom trudu kako bismo njegovali i trajno sačuvali sjećanje na žrtvu naših branitelja kojima dugujemo dragocjenu slobodu i mir.

 

Priča školske klupe iz Vukovara

Kada bi školska klupa progovorila, otkrila bi nam sve svoje tajne, čemu se raduje, što je rastužuje, čemu se nada.

Bilo je to ranih devedesetih godina kada je u nju sjelo dvoje djece. Djevojčica plavih očiju, Ana, i dječak crne kose, Ivan. Bili su za mene posebni, veseli, razigrani i nikada se ne bi svađali. Strepila bih s njima kada bi ih učiteljica ispitivala, a oni ne bi baš dobro naučili. Znala sam sve njihove tajne i upijala sva njihova pisanja po meni. U meni su njihova imena urezana šestarom. Znala sam i tko su bile njihove prve ljubavi.

Onda, jednoga jutra, začuli su se vriskovi i pucnjava, a Ana i Ivan su bili uplakani, više nisu bili sretni. Prvi put sam vidjela strah u njihovim očima. Rekli su mi da netko napada njihov grad, a njihovi očevi morali su ga ići braniti. Od toga dana više nisam bila klupa u kojoj se učilo, već sklonište od granata. Škola je bila srušena. Umjesto dječjih rezbarija, u mene su bili urezani tragovi rata. Dugo nisam čula dječji smijeh. Dugo sam stajala prazna. Rat…strah…obnova…

Nakon mnogo vremena čula sam poznati glas, sjetila sam se plavih očiju i crne kose.

Prepoznali su me, uzviknuli: „Pa ovo je naša klupa, na njoj su još urezana naša imena.“

Bili su to Ana i Ivan koji su došli na roditeljski sastanak svome djetetu u slobodnom Vukovaru.

Nina Franić, 6.c

Mentor: Maja Čurković, prof.

Osnovna škola Jesenice, Dugi Rat

Skip to content