TwitterFacebookPinterestGoogle+

Ratni zločini Armije BiH nad Hrvatima u Domovinskom ratu (1992. – 1995.)

Slika 1. Naslovnica knjige Zločin s pečatom (MJ)

Zločini Hrvata u Bosni i Hercegovini (BiH) su jako dobro poznati (naročiti Ahmići i Stupni Dol) jer su mediji o njima mnogo izvještavali ali o zločinima nad Hrvatima se mnogo manje zna jer su prešućeni i ono što je najžalosnije nisu procesuirani niti u Haagu, niti u BiH. Manje su poznati bošnjački zločini (Armija BiH) nad Hrvatima u BiH: u Uskoplju, Bugojnu, Kiseljaku kod Žepča, Trusini, granatiranje Viteza, zločin u Miletićima, zločinima kod Jablanice i Konjica, zločini u Sarajevu i drugdje.

Tijekom rata u Bosni i Hercegovini (1991. – 1995.) stradalo je 8.383 osoba hrvatske nacionalnosti. Hrvati, njih 3261, su bili žrtve ratnog zločina. Srbi su ubili 2.033 osoba a Bošnjaci 1.228. pripadnika hrvatske nacionalnosti.

Tijekom rata u Bosni i Hercegovini (BiH) 1991. – 1995. godine sukobljene strane bili su Srbi, Hrvati i Muslimani (Bošnjaci). Sve tri strane su počinile ratne zločine, imale logore i vršile etničko čišćenje. Srbi su najveći krivci jer su izvršili agresiju prvo na Hrvatsku, a zatim na BiH. Oni su počinili najviše zločina, zatim slijede Muslimani po broju učinjenih zločina pa Hrvati. Hrvati su također napravili ratne zločine, ali u daleko manjem obimu nego Srbi i Muslimani. Stradanje Bošnjaka je bilo najveće ali to nije opravdanje za počinjene zločine. Ratni zločini Bošnjaka-Muslimana nad Hrvatima su: ubijanje civila i zarobljenih vojnika HVO-a, fizičko i psihičko maltretiranje zatočenika, etničko čišćenje, otvaranje logora i držanje zatočenika u nehumanim uvjetima, prisilni rad zatočenika, prisilno vađenje krvi zatočenicima, silovanje zatočenika i zatočenica i drugo. Pripadnici Armije BiH su pljačkali, palili i uništavali domove Hrvata, uništavali su gospodarske i sakralne objekte. Bošnjaci-muslimani svoje logore prešućuju i negiraju što je sramotno. Također svoje logore nazivaju sabirnim centrima što nije točno, a logore Hrvata i Srba nazivaju logorima. Svjedočanstva bivših zatočenika daju pravu sliku o muslimanskim logorima i zločinima koji su tamo počinjeni.

Tijekom muslimansko-hrvatskog sukoba Armija BiH, mudžahedini i muslimanski fundamentalisti izvršili su ratni zločin nad 1.228 pripadnika hrvatske nacionalnosti (definicija ratnog zločina, vidi: ratni zločin – Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 20. 1. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51956

Najviše bošnjačkih (muslimanskih) i hrvatskih ratnih zločina napravljeno je za vrijeme muslimansko-hrvatskoga sukoba (1992. – 1994.). Muslimansko-hrvatski sukob bio je na prostoru 20 općina u BiH: Bugojno, Busovača, Fojnica, Uskoplje, Jablanica, Kakanj, Kiseljak, Konjic, Kreševo, Maglaj, Mostar, Novi Travnik, Rama, Travnik, Vareš, Visoko, Vitez, Zavidovići, Zenica i Žepče.

Na prostoru tih 20 općina je 1991.godine, prije rata u BiH, živjelo 863.000 stanovnika, od čega 254.000 Hrvata, 417.000 Muslimana, 120.000 Srba i 71.000 pripadnika ostalih nacionalnosti.

U Bosanskoj Posavini, Sarajevu i Bihaću nije bilo sukoba Hrvata i Bošnjaka što se rijetko navodi. U pojedinim sredinama gdje je bilo sukoba bilo je i svijetlih primjera pomaganja i zaštite susjeda ali premalo.

Usporedba popisa stanovništva iz 1991. i popisa iz 2013. godine pokazuje kako su Bošnjaci-muslimani izvršili etničko čišćenje i Hrvata i Srba. Bošnjaci-muslimani protjerali su 144.000 Hrvata. Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH i drugi izvori navode slične podatke o broju stradalih tijekom rata od 1991. do 1995.:

  • Bošnjaci: poginulih civila 33.071; poginulih vojnika Armije BiH: 31.270; ukupno: 64.341.
  • Hrvati: poginulih civila: 2.163; poginulih vojnika: 5.439; ukupno:7.602.
  • Srbi: poginulih civila: 4.075; poginulih vojnika: 20.649; ukupno: 24.724.

Ukupno žrtava u BiH u ratu od 1991. do 1995. godine je 95.940, od toga 62.013 (64,4%) Bošnjaka, 24.953 (26%) Srba, 8.403 (8,76%) Hrvata i 571 (0,60%) ostalih (prema Mirsadu Tokaču, Bosanska knjiga mrtvih). Ukupan broj poginulih, ubijenih se kreće od 97.000 do 104.000. prema mišljenju većine istraživača za razliku od politikanata koji navode broj od 250.000 bošnjačkih žrtava.

Kronologija zločina bošnjačko-muslimanske armije, tzv. Armije BiH, nad Hrvatima:

  • 20. listopada 1992. ubijen je zapovjednik “Travničke brigade HVO-a” Ivica Stojak. , ubijen je mučki s leđa u automobilu na kontrolnom punktu, njegov pomoćni Zvonko Gašu ranjen je u glavu.
  • 23. listopada 1992. godine kod sela Dobrošin (općina Prozor) pripadnici Armije BiH iz zasjede su ubili četvoricu pripadnika HVO-a.
  • 12. siječnja 1993. godine muslimanske snage izvršile su pokolj Hrvata u selu Lužane (Uskoplje), ubili su i masakrirali 30 civila.
  • 19. siječnja 1993. u selu Gusti Grab (općina Busovača) – pripadnici ABiH masakrirali su 5 staraca u dobi izmedju 70-80 godina.
  • 26. siječnja 1993. u selu Dusina (Lašvanska dolina) otet je zapovjednik HVO-a i 4 njegova pratitelja. Oteti pripadnici HVO su ubijeni, u njih je ispaljeno više od 500 metaka. Ubijeno je još 5 civila. Etnički je očišćeno nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…), prognano je više od 3.000 osoba (Hrvata), a dio civila je korišten kao živi vojni štit. Inače, iz travničke općine postrojbe Armije BiH protjerale su 19.600 Hrvata.
  • 17. ožujka 1993. g. na raskrižju puta u Docu na/L za Guču Goru ubijena su dva pripadnika HVO-a, Ivo Jurić i Zoran Matošević samo zato što su bili u odorama HVO-a. O tom ubojstvu je sačinjen zapisnik o očevidu od strane Općinskog suda u Travniku u kome je detaljno opisan način svirepe egzekucije ove dvojice mladića.
  • 23. ožujka 1993. u Orlištu (Konjic) ubijena su 4 civila u dobi izmedju 70 i 80 godina.
  • 5. travnja 1993. u Sušnju (Zenica) ubijeno je 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO-a.
  • 6. travnja 1993. u svom stanu u gradu mučki je ubijen mladi pripadnik HVO-a Dario Meljančić.
  • 9. travnja 1993.g. u Travniku je uhićeno više od 40 uglednih Hrvata. Uhićeni su u svojim stanovima, kućama ili na ulici. Bila je to prava hajka – lov na Hrvate. Svi oni su nakon toga zatvoreni i maltretirani u staroj srednjovjekovnoj tvrđavi.
  • 16. travnja 1993. Trusina (Konjic), Armija BiH ubila je 16 civila i 6 zarobljenih vojnika. (Isti dan kada je hrvatska postrojba napravila zločin u Ahmićima. O Ahmićima je pisano i kazivano jako mnogo, a o zločinu u Trusini se nije pisalo niti govorilo!, mediji su Armiće spomenuli 998 puta a Trusinu samo 2 puta). Pripadnici ABIH su išli od kuće do kuće i ubijali civile koje bi tamo zatekli, a od djela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali.
  • 17. travnja 1993. Bilivode (Zenica) ubijena 4 civila, tijela spaljena.
  • 18. travnja 1993. Grm (Zenica) ubijeno 6 civila. Tri starca živa spaljena.
  • 20. travnja 1993. godine “u po bijela dana”, u svom stanu, u centru grada (Travnik) kroz zatvorena ulazna vrata stana ubijena je umirovljenica Danica Gašo, supruga ranjenog (20. listopada 1992.) Zvonke Gaše.
  • 22. travnja 1993. Zločin u Vrcima kod Konjica 6 osoba ubijeno.
  • 23. travnja 1993. Počulice kod Viteza, ubijene tri osobe i više ranjenih.
  • 24. travnja 1993. u Miletićima (Travnik) ubijeno 5 civila. To je bilo selo od svega 10-ak kuća i par desetina žitelja, koje u vojnom ili bilo kojem drugom smislu nije predstavljalo nikakvu opasnost po postrojbe Armije BiH, muslimasko-bošnjačko stanovništvo ili bilo koga drugog. Dvojica ubijenih su bili pripadnici vjerske sekte «Jehovini svjedoci» i ni pod koju cijenu ne bi uzeli oružje u ruke. Svi ostali mještani, njih 30-tak, muškarci i žene, stari, mladi i djeca, odvedeni su i zatočeni u logoru u Mehuriću, kroz koji je kasnije prošlo još preko dvije stotine drugih hrvatskih civila, uključujući i novorođenčad.
  • 8. lipnja 1993. Čukle (Travnik) ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO.
  • 8. lipnja 1993. Krpeljići (Travnik) ubijeno 7 civila. UNPROFOR je tijela našao u selu te ih prebacio u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.
  • 8. lipnja 1993. Maljine na lokalitetu Bikoše (Travnik), streljano 30 zarobljenih ranjenika HVO-a i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici rađeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina.
  • 10. lipnja 1993. ispaljena je minobacačka granata na dječje igralište u Vitezu. Poginulo je 8-ro djece (dob od 9 do 15 godina) hrvatske nacionalnosti, a 6 ih je ranjeno.
  • 13. lipnja 1993. Kraljeva Sutjeska (Kakanj) ubijena 4 civila.
  • 13. lipnja 1993. Drenovnik (Kakanj) ubijeno 17 civila (žena, djece, staraca).
  • 13. lipnja 1993. Slapnica (Kakanj) ubijeno 9 civila.
  • 16. lipnja 1993. Busovačke Staje (Busovača), ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 vojnika HVO-a pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine).
  • 17. lipnja 1993. Gojakovac (Kiseljak) ubijeno 6 Hrvata i 3 Srbina.
  • 18. lipnja 1993. Ljubinci, zaselak Jurići, ubijene 3 osobe.
  • Zločin u Vrbanji naziv je za ratni zločin koji se dogodio u srpnju 1993., tijekom agresije Armije RBiH na Hrvate u Srednjoj Bosni. Zločin su počinili vojnici Armije BiH i mudžahedini. Vrbanja je bila jedno od ključnih točaka u hrvatsko-bošnjačkom sukobu na području općine Bugojno. Na punktu u Vrbanji 10. srpnja 1993. pripadnici Armije RBiH zaustavili su vozilo u kojemu su bili vojnici HVO-a i bez ikakva obrazloženja na njih otvaraju vatru. U toj pucnjavi ubijena su tri vojnika HVO-a. Jedan od mudžahedina poslije pucnjave na vojnike HVO-a kleknuo je u lokvu krvi ubijenih i obrednom se zahvalom klanjao Alahu. Sedam dana poslije, 17. srpnja 1993. hrvatski civil ubijen je dok se vozio u civilnom odijelu, u kratkim hlačama i bez ikakva naoružanja kroz Vrbanju.
  • 28. srpnja 1993. Doljani (Jablanica) ubijeno 37 osoba (8 civila i 29 vojnih obveznika). Osobe su ubijene u jeku žetvenih radova, bili su bez naoružanja. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi zid, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.
  • Srpanj / kolovoz 1993. Bugojno (točan datum nepoznat) ubijen 21 pripadnik HVO-a. Ratni zarobljenici evidentirani od Međunarodnog Crvenog križa. Na području općine Bugojno izvršeno je etničko čišćenje, od 15.993 Hrvata prije sukoba iza sukoba ih je ostalo 1.374. Ubijeno je 119 Hrvata, a ostali su protjerani. Na stadionu NK Iskra bilo je 292 zatočenika, a 21 je nestao. Opljačkano je 3.000 kuća, minirano je 1.480, a oštećeno 1.070 kuća. U gradu su uništena sva katolička groblja.
  • 16. kolovoza 1993. selo Kiseljak (općina Žepče) ubijena su 42 civila (među ubijenima je bilo i djece), a 23 civila je Armija BiH koristila kao živi štit pri izvlačenju iz sela. Kasnije su civili razmijenjeni za vojnike Armije BiH.
  • 5. rujna 1993. Zabilje (Vitez) ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i 9 vojnika HVO-a).
  • 9. rujna 1993. Grabovica (Mostar) ubijena 32 civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su pripadnici ABiH zauzeli selo. Šire područje sela Grabovica nalazilo se pod kontrolom pripadnika Armije BiH od 10. svibnja 1993. i u vrijeme počinjenog masakra. Selo Grabovica je bilo udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km.
  • 9/10. rujna 1993. Vrbica kod Zavidovića ubijeno je 6 civila.
  • 14. rujna 1993. u Uzdolu (općina Prozor) ubijena je 41 osoba (29 civila i 12 pripadnika HVO-a). Mnogi su dobili metak u zatiljak, neki su izbodeni noževima, kuće su spaljene, crkva i župni ured su teško stradali. Mrtva tjelesa djece i staraca su masakrirana.
  • 16. rujna 1993. Hudsko, zarobljeno 25 vojnika HVO-a. Ubijena su 22 vojnika, a tri su zatočena u logoru.
  • 18. listopada 1993. u Kopijarima ubijeno 6 civila i nepoznat broj pripadnika HVO-a.
  • 30. listopada 1993. u Varešu, ubijeno 17 civila koji su ostali u mjestu. U selu Borovica zapaljeno je 320 obiteljskih kuća.
  • 13. studenog 1993. u Fojnici u prostorijama franjevačkog samostana Duha Svetog hicima iz vatrenog oružja ubijeni su fra Nikica Miličević- župnik i gvardijan samostana te fra Leon Mato Migić, njegov zamjenik. Ubili su ih pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABIH (316. brigada). Ubojica: Miralem Čengić, i njegovi saučesnici Nedim Zerdu, Samin Mušinbegović i Vahid Begić. Osuđeni su ali ih je Alija Izetbegović pomilovao.
  • 22. prosinca 1993. zločin u Križančevu selu, ubijene su 64 osobe (vojnici i civili). Vojnici Armije BiH su u selu ukupno ubili 74 osobe (vojnici i civili, dio vojnika je bio zarobljen a potom likvidiran). Nitko nije odgovarao za likvidaciju 74 osobe. U cijeloj Lašvanskoj dolini za vrijeme opsada, 316 dana, ubijeno je ukupno 653 vojnika i civila, a među njima i 21 dijete.
  • 9. siječnja 1994. Armija BiH upala je u selo Buhine Kuće (Vitez) te ubila 26 osoba (civila i vojnika), ranjeno ih je 35, a 13 žena odvedeno je u susjedno Sivrino Selo gdje su zatvorene u logor i mučene. Pripadnici odreda ‘El Mudžahid’ (iz sastava 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH) i specijalci MUP-a “RBIH” kojima je zapovijedao Dragan Vikić su počinili zločin.
  • Bilo je još mnogo pojedinačnih zločina koji ovdje nisu spomenuti.

Ratni zločin je napravljen u općinama: Bugojno 121 žrtva, Busovača 50 žrtava, Čapljina 16 žrtava, Fojnica 30 žrtava, GornjiVakuf/Uskoplje 20 žrtava, Jablanica 52 žrtve, Kakanj 68 žrtava, Kiseljak 28 žrtava, Ključ 2 žrtve, Konjic 99 žrtava, Kreševo 6 žrtava, Maglaj 26 žrtava, Mostar 100 žrtava, Novi Travnik 62 žrtve, Prozor-Rama 69 žrtava, Travnik 99 žrtava, Vareš 56 žrtava, Vitez 166 žrtava, Zavidovići 36 žrtava, Zenica 87 žrtava, Žepče 26 žrtava, Bihać 1 žrtva, Sarajevo 1 žrtva (u Sarajevu su Bošnjaci-muslimani napravili više zločina nad Hrvatima).

Logori Armije BiH

Sve zaraćene strane u BiH imale su koncentracijske logore i sabirna mjesta (centre) za zatočenike (civile i zarobljene vojnike). Armija BiH je tijekom rata imala 331 logor i mjesto zatočenja za Hrvate u 23 općine. Ukupno je bilo zatočeno u logorima i sabirnim mjestima više od 14.444 Hrvata. Zatočenih vojnika bilo je oko 4.089, a civila više od 10.000. U logorima Armije BiH ubijena su 632 zatočenika Hrvata. (O logorima je napisana dodatna crtica).

Bivši logoraši svjedočili su o uvjetima života i o torturi u logorima Armije BiH. Svoje iskaze su dali pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije i pred lokalnim sudovima BiH. Neka svjedočanstva su i objavljena. Bivši logoraš Marić navodi: „Ljudi su ubijani, žene silovane, torture su se vršile na sve moguće načine. Ljudi su redovito premlaćivani, seksualno zlostavljani. Dovođeni su ljudi iz Grabovice, Doljana, Hercegovine, Bosne i svi su prošli strašne traume“.

Žalosno je i neprihvatljivo da Bošnjaci-muslimani negiraju postojanje logora Armije BiH. Tužiteljstvo BiH je 2013. godine logore Armije BiH preimenovalo u sabirne centre. Ta sramotna odluka ne mijenja činjenicu da je Armija BiH imale koncentracijske logore u kojima su ljudi ubijani, ozljeđivani, maltretirani, silovani, tjerani na prisilni rad, prisiljavani na davanje krvi, izgladnjivani i psihički maltretirani. Bošnjaci imaju dvostruki kriterij pa zatočeničke centre Hrvata (Heliodrom, Dretelj, Gabela) i zatočeničke centre Srba (Manjača, Omarska, Keraterm itd. ) naziva logorima, a svoje logore nazivaju sabirnim centrima. Nisu sva mjesta zatočenja bila logori u pravom smislu riječi ali negirati postojanje logora je neprihvatljivo i sramotno. Muslimanski logori (logori Armije BiH) su evidentirani od Crvenog križa i drugih međunarodnih organizacija. Još treba naglasiti da humanitarci nisu mogli posjetiti logore Armije BiH bez dopuštenja Harisa Silajdžića. Na taj način su skrivali činjenice i istinu o svojim logorina i uvjetima u njima.

Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu bio je politički sud pa zbog politike nija procesurao zločine nad Hrvatima. Hrvatski vojni i politički dužnosnici su na sudu u Haagu osuđemi na 111 godina zatvora, a muslimanski dužnosnici su osuđeni na samo 5,5 godina zatvora što najbolje govori o kakvom se sudu radilo. Sud nije dopustio iznošenje cjelovite obranei i dokaza kojima se negirala optužnica. Slučaj Kupreškić, kada se optuženi nevini ljudi, je dobar primjer o kakvom se sudu radi. Tužilaštvo BiH je procesuiralo vrlo mali broj počinitelja zločina nad Hrvatima iako je još od 1994. imalo prijave i dokumentaciju o počinjenim zločinima od strane muslimanskih postrojbi i mudžahedina koji su bili u sastavu Armije BiH.

Izvori:

  • Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom, drugo izdanje Vlastita Naklada, Tisak: FRAM Mostar 2001.
  • Dossier : Zločini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BIH 1992.-1994. / skupina autora. -Mostar : Centar za istraživanje i dokumentaciju, 1999. –
  • Ivan Mlivončić, Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991. – 1995. godine, Naša ognjišta – Tomislavgrad, Mostar Tomislavgrad 2008.
  • Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II. Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.
  • Ljubomir Škrinjar, Petera Horvatić, Zlatko Pintar i drugi.

Dr. Marko Jukić

Komentari