TwitterFacebookPinterestGoogle+

Srpski zločini u općini Banja Luka 1992. – 1995.

Slika 1. Naslovnica knjige (MJ)

Na području općine Banja Luka tijekom Domovinskog rata ubijeno je više od 106 civila Hrvata. U Banja Luci (grad) ubijeno je 18 osoba, u Barlovcima 27 osoba, u naselju Budžak 4 osobe, u naselju Česma 6 osoba, u Ivanjskoj 3 osobe, u naselju Motike 11 osoba, u naselju Petrićevac 14 osoba, u naselju Presnače 7 osoba, u naselju Trn 8 osoba i u Šimićima 8 osoba.

Iako u Banjalučkoj općini nije bilo većih ratnih djelovanja prognano je oko 80.000 Hrvata i Bošnjaka, a više od 400 ih je ubijeno.

U općini Banja Luka živjelo je 29.026 Hrvata prema popisu iz 1991. godine. Prema popisu iz 2013. godine u banjalučkoj općini živi 5.104 Hrvata. Broj Hrvata u banjalučkoj općini se smanjio za 23.922 stanovnika. Hrvati su 1991. godine činili 14,80% stanovništva općine, a 2013. godine su činili 2,80%. Broj Hrvata u banjalučkoj općini smanjio se za 82,42%., izvšeno je etničko čišćenje.

Prema podatcima koje je prikupila Banjalučka biskupija, na području grada Banja Luka, od kolovoza 1991. do prosinca 1995.godine ubijeno je sedamdeset građana hrvatske nacionalnosti. Na području Banjalučke biskupije ubijeno je 420 civila (biskup dr. Franjo Komarica).

 

Sveukupni broj žrtava katolika na području Banjalučke biskupije u Domovinskom ratu iznosi 1.054 ubijena Hrvata (910 muškaraca i 144 žene), a više od polovice su civili! Ubijeno je čak 614 civila hrvatske nacionalnosti (među njima 7 svećenika i jedna redovnica) te 440 vojnika (pripadnika različitih vojski, najviše HVO-a).

Dr. Anto Orlovac, biskupski vikar Banjalučke biskupije, objavio je knjigu o stradanju Hrvata s područja Banjalučke biskupije. U njegovoj knjizi se, između ostalog, navodi kako je u proteklom ratu na području Banjalučke biskupije stradalo 1.054 katolika, od čega se 58 posto odnosi na civile, među kojima je bilo i sedam svećenika i jedna časna sestra. Dr. Orlovac je bio direktan i u opisu zločina: “izveden iz svoje kuće i ubijen na dvorištu; masakriran i ubijen u vlastitoj kući; obješen u svojoj kući; zaklan od četnika u svojoj kući; poginula od eksplozivne naprave postavljene na prozor njene kuće; izgorjela u svojoj kući koju su zapalili srpski teroristi… ubijen krampom kod kuće… četnici ga odveli od kuće u zatvor gdje je zlostavljan; razapet na drvo u gradskom parku; poginuo na prisilnom kopanju rovova; strašno zlostavljan i masakriran: vezan za hrast i zaklan nedaleko od svoje kuće – oderano mu lice u obliku križa; izveden iz konvoja Crvenog križa i ubijen”…

U Banja Luci su Hrvati i Muslimani ubijani, zlostavljani, proganjani, otpuštani s posla, protjerivani iz stanova i kuća, upućivani na prisilni rad i slično.

Najviše sveukupnih žrtava imao je Bihaćki dekanat (386 žrtava) koji je prvi i po broju civilnih žrtava (282), dok je Jajački dekanat imao najviše vojnih žrtava (106). Župa s najvećim brojem ukupnih žrtava je Jajce (136), dok je župa s najviše civilnih žrtava Stara Rijeka i selo Briševo (81 žrtva).

Biskup Franjo Komarica naveo je podatak, da u 75 župa ima jedva 8 tisuća katolika, od 220 tisuća koliko ih je bilo do 1992. godine. Iz Republike Srpske protjerano je 92 % Hrvata, nestali su pred očima nemoralnih političara i ravnodušne javnosti.

Katolički i muslimanski vjerski objekti u općini Banja Luka i šire su srušeni ili teško oštećeni. U Banjalučkoj biskupiji srušena je čak 81 katolička crkva, srušeno je svih 16 džamija. Preko 90 posto katoličkih crkava je devastirano. Mnogi od oštećenih ili srušenih objekata bili su kulturno povijesni spomenici, pa je teško i procijeniti kolika je šteta nanesena njihovim uništavanjem.

 

Predgovor (dio) knjige “Prešućivani zločini”:

“Etničko čišćenje, koje je prije dvadeset i više godina provedeno na području banjalučke regije i ostalih područja u entitetu Republika Srpska, urodilo je gorkim plodovima. Hrvati, kao domicilno i autohtono stanovništvo ovih prostora, svedeni su i danas dovedeni u takvu poziciju, opstati ili nestati! Od nekadašnjih, više od 140 tisuća Hrvata, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, danas u entitetu Republika Srpska ima manje od 10 tisuća Hrvata. Sadašnje stanje hrvatske populacije i tijekom cijelog poraća u Republici Srpskoj dovoljno je dramatično da ima sva obilježja genocida nad jednim narodom.

Dvadeset poratnih godina pod teretom progona, nepravde i prešućivanja dug je period. Upravo je ovo bio slogan pod kojim je, u organizaciji Europske akademije Banjalučke biskupije, 13. studenoga 2015. održan, Međunarodni studijski dan u povodu dvadesete godišnjice od protjerivanja Hrvata, Bošnjaka i drugih sa šireg područja banjalučke regije. Na ove tragične događaje, u proteklim godinama, javno je podsjećala Katolička crkva u Banjalučkoj biskupiji molitvenim okupljanjima, misnim slavljima te konferencijama za tisak koje je sredinom svake godine u kolovozu, sredinom mjeseca kolovoza sazivao banjalučki biskup dr. Franjo Komarica. Kao usamljenik u pustinji upozoravao je biskup svekoliku javnost na velike ljudske patnje i nepravde koje su doživjeli banjalučki Hrvati, Bošnjaci i ostali tijekom progona 90-ih godina, kao i na teške posljedice koje su, za mnoge, iz toga proizašle, a koje se nikako ili veoma sporo – tek u pojedinim slučajevima pozitivno rješavaju.

Posebnu težinu tim dramatičnim i potresnim događanjima, koji su presudno utjecali na sadašnji položaj Hrvata u entitetu Republika Srpska, daje činjenica da je istina o njima, u proteklih dvadeset godina, bila prešućivana i skrivana od šire javnosti. No, zahvaljujući odgovornima u Banjalučkoj biskupiji i svima onima koju su u svojim srcima sačuvali istinu o patnjama i učinjenim nepravdama, koji se nisu odrekli prava na svoj identitet, zavičaj, istina o ovome nije se mogla u cijelosti sakriti. Ipak začuđuje i žalosti činjenica kako je ova problematika postala nepoželjna i nepoćudna, napose političarima – domaćim i međunarodnim – te pravosudnim tijelima, kojima je zakonska briga i obaveza raditi na zaštiti dostojanstva i neupitnih ljudskih prava svakog čovjeka. A kada bi se povremeno javno progovorilo o brojnim zločinima nad Hrvatima i o etničkom čišćenju s područja banjalučke regije, sve se činilo da takav javni govor u javnosti ne dobije potreban publicitet. Štoviše, išlo se dotle da se činjenice krivotvore i da se drsko tvrdi da su „Hrvati i Bošnjaci šire banjalučke regije otišli sami, da ih nitko nije protjerao“.

 

“Neki bi pod svaku cijenu htjeli što prije zaboraviti i spriječiti bilo kakvo javno spominjanje onoga što se u ovome gradu i ovoj regiji događalo prije dvadesetak i više godina; u prostoru u kojem uglavnom nije bilo oružanih ratnih sukoba. A istina je da su se događale zastrašujuće i dramatične stvari. Završen je zločin progona nesrpskog stanovništva, prije svega Hrvata i Bošnjaka, ali i drugih iz njihovih domova i rodnog kraja…„U Banjoj Luci i na teritoriji današnje RS, gotovo svi nesrpski, muslimanski, katolički, hrvatski, bošnjački ili bosansko-hercegovački kulturni i memorijski narativi i identifikacije nalaze se pod tepihom dubokog zaborava. Svi nazivi ulica, škola, mjesnih zajednica, sela koji su nosili neku bosansko-hercegovačku ili muslimansku ili katoličku simboličku naraciju ili su percipirani kao nedovoljno srpskim izbrisani su i zamijenjeni simboličkim srpskim identifikacijama…..“, zabilježio je banjalučki kulturolog mr. Srđan Šušnica.To su nepobitne činjenice kojih se nije uputno sjećati. Poželjan je potpun zaborav!

O onome što se u ovom dijelu Bosne i Hercegovine događalo, svjetski mediji su većinom šutjeli. Novinarima koji bi došli u ovo područje, ovdašnji događaji, ako se izuzme otkriće koncentracijskih logora Keraterm, Omarska i Trnopolje, nisu bili dovoljno medijski zanimljivi, nisu bili dovoljno krvavi. Od njih se očekivalo da svojoj publici ponude mnogo strašnije scene, premda je i u ovom prostoru bilo zlostavljanja i ubojstava stotina nedužnih civila. U konačnici, rezultat nije ništa manje tragičan od drugih destinacija u Bosni i Hercegovini. U banjalučkom kraju danas definitivno, u velikom postotku, nedostaju dva naroda. Potpuno je uništen i izbrisan najveći dio hrvatskog naroda.”

Mjesta masovnih zločina su srpski logori u kojima je zlostavljano i ubijano nesrpsko stanovništvo, logori: Keraterm, Omarska, Manjača, Betonara kod Sanskog Mosta, Kamenica kod Drvara, Batković kod Bijeljine i drugi.

Osim u logoru Manjača Srbi su hrvatske i muslimansk civile i vojne zarobljenike držali u sedam zatočeničkih centara u općini Banja Luka, i to u zatvoru u Banjoj Luci (Tunjice), u zgradi CSB-a, u Malom logoru (vojno-istražnom centru), u sportskoj dvorani, u kasarni “Kozara”, u Kaštelu i u starom vojnom logoru.

 

Zločini u Banja Luci (i šire) bili su i u optužnicama u Haagu protiv Biljane Plavšić, Momčila Krajišnika, Radoslava Brđanina i Stanislava Župljanina.

 

Zamjenik okružnog tužioca u Banja Luci kazao je da znaju da je ubijeno oko 500 osoba ali da istrage nisu vođene jer je “neko 1999. godine naredio da se unište svi predmeti ubistava vođeni po NN počiniocu” pa počinitelji zločina nisu procesuirani niti kažnjeni.

Velečasni Ošap rodom je iz sela Presnače nadomak Banje Luke. U tom selu u župnoj kući 12. svibnja 1995. godine spaljeni su i ubijeni župnik Filp Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić. Počinitelji zločina nisu pronađeni niti procesuirani. Filipov brat Marko Lukenda, koji danas živi u Zagrebu, napisao je knjigu „Presnački mučenici“ kako se ovaj zločnin ne bi zaboravio: „Knjiga nosi poruku ne osvete nego da se ne zaboravi i da bude rasvijetljena situacija i događaji koje smo mi doživjeli u Banjoj Luci, a kao da se ništa nije dogodilo.“

Republika Srpska nastala je na ubijanju Hrvata i Bošnjaka, multinacionalna Banja Luka postala je gotovo etnički čisti grad. Banja Luka odiše zavjereničkom šutnjom o počinjenim zločinima i progonima Bošnjaka i Hrvata. Po fasadama se vide grafiti ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Izvori:

  • Ante Orlovac Gubitci Banjalučke biskupije u ratu 1992. – 1995. (Banja Luka, 2018.); Europska akademija Banjalučke biskupije “Prešućivani zločin” (Međunarodni studijski dan);
  • Justice Report, izjave biskupa Komarice, Činjenice iz haških presuda: Kako je Banja Luka postala glavni grad Republike Srpske (II) / Nenad Stevandić;
  • Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II. Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.;

Dr. Marko Jukić

Komentari