Barus nije imao velikih moralnih dvojbi oko svojih postupaka ili postupaka svog gospodara, ali ipak nije volio kad bi se koga nepotrebno lišavalo života. I prije poznanstva s Mardukom pljačkao je i ubijao, ali samo kad je to bilo nužno. Katkad to nije mogao izbjeći jer je i on morao od nečega živjeti, a mač mu je bio najbolji prijatelj. Ništa drugo osim borbe nije znao niti želio raditi. Kad je nakon onog rata vidio ljude koji su prigrabili vlast koja im je služila isključivo za otimačinu, teror i zastrašivanje, odlučio je na njihov zločin i lopovluk odgovoriti na svoj način. 

Četrnaesto poglavlje

Gorgor je ovaj put sa strepnjom očekivao nove vijesti. Koliko god je vjerovao u sposobnost i vjernost Holdarovu, toliko su ga jako potresli prošli događaji pa je u dobroj mjeri izgubio samopouzdanje. A što ako Holdar ne uspije? A što ako tamo pogine? Odjednom pomisli kako je gadno pogriješio kad je najpouzdanijeg čovjeka poslao na tako neizvjestan zadatak. Crne misli su mu kružile glavom kad pred njega dođe onaj nesretni sluga.

– Vaše Visočanstvo, kazali ste da vas odmah izvijestim čim primijetim da netko dolazi. Čini mi se da dolazi zapovjednik Holdar i da vijesti opet, nažalost, nisu dobre.
Kralj protrne, ali se gotovo i ne pomakne.

– Govori što se događa.

Nije ni završio rečenicu kad se u dvorištu začuje snažan i brz topot. U dvoranu sav krvav, znojan i prljav uleti Holdar. Padne na koljena pred kraljem i slomljenim glasom mu se obrati.

– Gospodaru svi su mrtvi. Spremili su nam zasjedu, zlotvori prokleti. Istina je sve što ste prije čuli. Pojavili su se niotkud i nismo imali nikakve šanse.

Holdar mu nakon toga sve ispriča. Kralj je nijemo slušao osjećajući kako ga oblijeva hladan znoj. Činilo mu se da se ruši sve oko njega i da propada u mračni pakleni bezdan. Najbolji dio njegove vojske je uništen, pa nije smio niti pomisliti što mu se sve sprema ovih dana.

U tom trenu uđe jedan od savjetnika i, kao da mu želi dosuti malo soli na ranu, šapne: – Kralju, gradom vlada velika panika, a glasovi iz drugih dijelova kraljevstva govore isto. Svjetina može svašta učiniti. Može početi tražiti krivca za ovu situaciju, a vjerojatno će ga potražiti i ovdje. Ovakvo stanje se ne može dugo održati.

– Što mi savjetuješ dragi moj Malinus?

– Ovo što se događa na jugu, a čini se da se velikom brzinom širi u ovom smjeru, moramo riješiti. Ni sam ne znam kako, međutim da bi dobili na vremenu možemo ovdje potražiti kakvog krivca – savjetnik podlo pogleda u pravcu Holdara.

– Vidim da iz tebe progovara strah za vlastitu kožu, dragi moj. Ili, još bolje, sam vrag. Ako si pomislio da ću žrtvovati Holdara, onda si sigurno poludio. Nevolja ka nama ide krupnim koracima i Holdar će nam itekako trebati. Molim te nemoj mi više davati slične savjete jer bih mogao žrtvu potražiti na drugom mjestu, a tada bi ti mogao nastradati.

Sluga se uplašeno povuče, a Holdar ga, ne čuvši o čemu su pričali, upitno pogleda. Savjetnik se na vratima gotovo sudari s čovjekom koji je upravo ulazio te dugačkim koracima grabio prema kralju. Bio je to Marduk. Zaokupljen mračnim mislima kralj ga nije ni primijetio sve dok nije došao gotovo do njega. Došljak se duboko pokloni pa se obrati vladaru:

– Vaše Visočanstvo, dozvolite da vam iznesem jednu svoju zamisao.

Kralj ga preko volje pogleda. Još mu je samo on trebao s onim smiješnim i kićenim govorancijama.

– Kaži – mahne mu rukom, gotovo nesvjestan da je to uradio.

– Čujem iz pouzdanih izvora da su se dogodile grozne stvari – Marduk pogleda prema Holdaru – vidim da je hrabra i časna kraljevska vojska, na veliku žalost moju i svih poštenih stanovnika Aremije, strašno potučena. Poražena je od nemilosrdnog neprijatelja čija surovost očito ne poznaje granice. Dozvolite da vam u ovom teškom času, kao dragom prijatelju, ponudim svoju svesrdnu pomoć.

– Kako bi mi ti pomogao u ovoj situaciji?- upita ga bezvoljno kralj misleći kako iza ljudske slatkorječivosti najčešće ne stoji ništa.

– Spreman sam sa svojim ljudima potući neprijatelja, ma o kome se radilo.

– Ha,… najbolji vojnici nisu uspjeli, a ti bi ih potukao. Nisi li se malo precijenio?

– Visočanstvo to je moja briga i moj problem. Vi samo dopustite da krenem na te proklete zločince.

– Pa… ja ionako od toga ne mogu imati štete. Ako ti se gine izvoli.

– Samo bih prije toga u mojim odajama htio popričati s Holdarom. Može mi reći važne podatke o neprijatelju i o točnom mjestu gdje su se sukobili.

Nekoliko minuta kasnije Holdar je još jednom, ovog puta pred Mardukom, ponavljao cijelu priču. Ovaj je više puta širio oči od čuda stalno postavljajući nova pitanja. Na koncu se zahvalio, a Holdar na odlasku izrazi želju da im se pridruži kad krenu u novi pohod. Njegovo vojničko srce je nakon izgubljene bitke bilo u jako teškom stanju. Samo je nova borba i pobjeda u njoj mogla donekle ublažiti gorak osjećaj strašne sramote. Zato je bezgranično bilo njegovo razočaranje kad je od Marduka čuo da ga neće trebati. Osjetio se do kraja odbačenim i beskorisnim, pa tužno napusti njegove odaje. Samo što je izišao van sjeti se još nekih detalja koji bi mogli biti korisni Mardukovoj vojsci. Krupnim korakom krene natrag. Na samom ulazu u njegove odaje začuje glasan smijeh. Začudi se jer je smijeh bio zadnja stvar koju bi očekivao u ovako sumornoj atmosferi. Netko se očito i sad zna zabavljati, pomisli i htjede ući kad začuje glas za koji mu se učini da je Barusov:

– Budale. Ha-ha-ha! Ne mogu vjerovati! Kako je ovo dobro izvedeno.

– Da. Sve je ispalo točno kako treba. Ići ćete dolje sa stotinjak pouzdanih ljudi. Tucite slobodno sjene koliko vas volja. Ako netko od vaših pogine nema veze. Bit će uvjerljivije – bio je to Mardukov glas.

Holdar protrne. Je li moguće da zaista čuje ove riječ? Čini se da se radi o izdaji. Priljubi se uz sama vrata i načuli uši.

– A što ćemo s morzima? Oni bi mogli biti problem – sad posve mirnim glasom upita Barus.

– Znam da bi mogli biti problem. Zato se neće pojaviti, a ni ovih drugih neće biti previše. Ne brini se, sve je pod kontrolom.

Holdaru je bilo dovoljno kad je čuo ove zadnje riječi. Požuri izvijestiti Gorgora o strašnoj zavjeri, već razmišljajući kako će uhititi Marduka i ostale zlotvore koji su se udobno ugnijezdili pod krovom kraljevske palače.
Zatekao je vladara kako još uvijek sjedi u svom velebnom naslonjaču pa mu požuri sve ispričati. Prije nego je započeo začuje kraljev glas: – Dobro da si došao, baš sam htio poslati po tebe.

Holdar mu se ponizno obrati:
– Kralju upravo sam čuo nešto strašno. Marduk je izdajnik.

Kralj ga bezosjećajno pogleda.
– Ne mogu vjerovati u što si se pretvorio, a još prije nepun sat sam ti potpuno vjerovao. Razočarao si me već nekoliko puta, a svojom nesposobnošću si me doveo u gotovo bezizglednu situaciju. Zadnji sat sam razmišljao o riječima savjetnika Malinusa i što više razmišljam to mi se više čini da je on u pravu. Od tebe teško više mogu imati koristi, a pao si mnogo niže nego sam mogao i pomisliti. Nisi u stanju riješiti problem za koji si zadužen, pa se osjećaš ugroženim kad je drugi dobio tu zadaću. Sad ga zbog ljubomore i zavisti želiš već u samom startu uništiti. Jadno, jadno…i ne misliš da bi tvoj čin mogao ugroziti cijelo kraljevstvo.

– Ali Visočanstvo niste u pravu,… on zaista…

– Dosta! Ne želim slušati o tome. Odlučio sam da ćeš ipak platiti za svoju nesposobnost i sramotu koju si mi nanio. Dugo si mi vremena bio vjeran i zato nećeš umirati u mukama. Bar ću toliko biti milostiv. Vodite ga! – drekne prema stražarima koji odmah skoče na Holdara.

Očajnom Holdaru srce skoro prepuče. Časnom vojniku odjednom se srušio cijeli svijet. Duboko zažali što nije poginuo, jer ova sramota bijaše stotinu puta gora od najgore smrti.

Za to vrijeme Gorgora je obuzimao bijes kakvog nikad prije nije poznavao. Morao ga je negdje usmjeriti. Holdar mu je bio vjeran, ali on je, nažalost, ipak prošlost. A stari lukavac Malinus je ipak bio u pravu. Sve probleme će pripisati nesposobnosti zapovjednika vojske. Tako će dobiti nešto vremena da smisli što mu je dalje činiti i usput skrenuti gnjev puka na Holdara. Na njegovo mjesto će postaviti Marduka, a ako on uspije stanje dovesti u red kasnije će ga smaknuti. Morat će to učiniti jer je taj čudan čovjek previše opasan čak i za njega.

– Na koncu, možda Marduk i uspije nešto napraviti. Djeluje mi tako samouvjereno. A da je izdajnik… eh moj Holdar, to ti je zbilja bio očajnički pokušaj… nevjerojatno – tiho je mrmljao sebi u bradu nervozni kralj. Vrtio je glavom razmišljajući kako se u svakom čovjeku, ma kako bio pošten i častan, pod jakim pritiskom aktiviraju najniži osjećaji, strasti i porivi.

Stražari su odveli Holdara. Jadnik je bio do kraja dotučen pa se uopće nije opirao. Međutim, kad su izišli iz kraljevih prostora i krenuli prema tamnicama, on se odjednom otme i jurne van. Dok su se iznenađeni stražari snašli već je istrčao na ulicu. Grabio je punom snagom znajući da mu ovog puta život ovisi samo o brzim nogama. Imao je u ovom golemom gradu mnogo prijatelja kod kojih se mogao nekoliko dana pritajiti. Zatim će pokušati pobjeći iz Wiltona.

……

Barus je vodio vojsku prema uništenom selu Barkešu. Kad su stigli sa zadovoljstvom primijete da nigdje nema žive duše. Svi su stanovnici malenog naselja bili pobijeni, pa je slika koju su tu zatekli bila jezovita. No, Barusu i njegovim ljudima to nije previše smetalo. Naprotiv, držali su da je ovaj grozni masakr nužna posljedica njihove borbe. Nažalost put do konačnog cilja često mora biti posut nevinim žrtvama. Barus nije imao velikih moralnih dvojbi oko svojih postupaka ili postupaka svog gospodara, ali ipak nije volio kad bi se koga nepotrebno lišavalo života. I prije poznanstva s Mardukom pljačkao je i ubijao, ali samo kad je to bilo nužno. Katkad to nije mogao izbjeći jer je i on morao od nečega živjeti, a mač mu je bio najbolji prijatelj. Ništa drugo osim borbe nije znao niti želio raditi. Kad je nakon onog rata vidio ljude koji su prigrabili vlast koja im je služila isključivo za otimačinu, teror i zastrašivanje, odlučio je na njihov zločin i lopovluk odgovoriti na svoj način. Gdje god je mogao takvima je otimao, a njegov najvjerniji drug u tom poslu bio je Uruk. On ga je svugdje vjerno pratio pa mu je zaista bio čvrst oslonac. Doduše, bio je čak i za Barusov ukus previše surov i opak, no brzo se na to navikao. Njih dvojica okupiše oko sebe poveću grupu, kako ih je Barus volio nazivati, avanturista, iako su, ruku na srce, bili obični razbojnici. U početku su pljačkali samo bogate i izbjegavali ozbiljnije sukobe u kojima su morali ubijati protivnike, no s vremenom su počeli pljačkati sve na što bi naišli. Smrt im je postala redovita pratiteljica. Ipak on, za razliku od Uruka, nije želio ubijati ako baš nije morao. Nažalost, u ovom poslu je to često, kako je već odavna zaključio, bila nužnost.

Cijelu njegovu grupu činili su borci od formata koji su uspijevali zametnuti trag svim potjerama. Barus i Uruk su kasnije djelovali iz sjene pa je njihov pravi identitet bio poznat malom broju ljudi. Svakako bi se moglo kazati da su vodili jednu od opasnijih razbojničkih družina onog vremena, a mora se također reći da je takvih družina tada bio poveći broj. Na koncu je čak i Barus morao priznati da su se pretvorili u običnu bandu zlotvora, pljačkaša i ubojica, a još k tome jako okrutnu.

Vjerojatno je u njemu ipak ostalo još malo nekadašnjeg viteškog poštenja jer je u času kad je susreo Marduka spoznao jednu novu dimenziju svoje osobnosti. Možda je to, u stvari, bio povratak onom starom dobrom Barusu. Marduk mu je pokazao da cijeli život ne treba proći u besmislenom bježanju, pljačkanju i ubijanju. Pokazao mu je da i on može biti sudionik u izgradnji nečeg puno boljeg i mnogo vrjednijeg ako mu se pridruži. Taj čovjek je u njemu uspio probuditi osjećaje za koje je već odavna zaboravio da uopće postoje, pa je osjetio veliko oduševljenje kad je prihvatio njegov poziv. Bio je njime naprosto opčinjen. Jahao je s mnogim velikim ljudima, ali nitko nije bio ni blizu Marduku. Činilo mu se da bi ga slijedio gdje god poželi, pa ako treba i do samog pakla. Nažalost, velike ideje se uvijek teško ostvaruju, razmišljao je gledajući oko sebe. Ovaj masakr je najbolji dokaz da je tako.

– Da, da…sigurno je ovo bilo potrebno učiniti kad je Marduk tako želio – mrmljao je sebi u bradu. Zato je sad promatrao svu ovu strahotu ne osjećajući ni trunke žaljenja za jadnim ljudima koji su iskasapljeni ležali svuda naokolo.

Malo kasnije stigoše do stupova u dolini ispod sela. U tom se trenu pojaviše sjene. Barusovi ljudi ih s lakoćom pobijediše, a zatim izvuku stupove na kojima su se nalazili crni komadi negrina pa ih ponesoše sa sobom.
Ubrzo se cijelim kraljevstvom pronio glas o njihovoj veličanstvenoj pobjedi. Glavne zasluge je ponio Marduk pa su ga ljudi vrlo brzo počeli veličati kao da je kakvo božanstvo. S još nekoliko sličnih obračuna i pobjeda nad razbojnicima i bićima podzemlja, Marduk je postao pravi vladar Aremije. Kralj se pretvorio u beznačajnu figuru koja je potpuno izgubila svoju moć.

Činilo se da nikada u tom kraljevstvu nije bilo omiljenije osobe od spasitelja Marduka. Konačno je, izgleda, zavladalo vrijeme mira i pravednosti, vrijeme koje je donio ovaj izniman čovjek. Bar je takav dojam imao svaki, da tako kažemo, običan žitelj kraljevstva. I Barus je bio ponosan na sebe i svoje momke. Posebno je bio sretan što je imao čast susresti i upoznati tako plemenitog i odvažnog čovjeka kakav je Marduk.

……

Ejnarova grupa je hitala prema istoku. Tamo se nalazila Jarikova farma, a on je sasvim sigurno bio prvi na udaru Barangovih bandi. Ejnar se grozio i same pomisli da opet podbaci. Imao je osjećaj da sve čega se dotakne krene naopako. Srce mu je krvarilo za nedavno izgubljenim dragim prijateljima, a najviše ga je tištila zlosretna sudbina mladog Erica.

– Da je bar umro, o Bože, bilo bi mi puno lakše – teško uzdahne pa još brže potjera konja.

– Samo da ne zakasnimo, samo da ne zakasnimo – ponavljao je u sebi kao da je imao nekakav zlokoban osjećaj da će se vrlo skoro i tu nešto loše dogoditi.

Nakon dugog jahanja Kalin konačno poviče da su pred ciljem. Nađoše se na jednom zelenom brežuljku čije su padine bile obrasle rijetkom šumom. S brežuljka je pucao pogled na predivnu dolinu.
Stadoše na tren diveći se onome što se prostiralo pred njima. Gotovo cijela dolina se zelenjela, a tek ponegdje je zelenilo bilo prošarano smeđim površinama obrađenog zemljišta. Najviše je takvih površina bilo dolje uz malu rijeku koja je lijeno krivudala sredinom doline. Lijevo i desno od rijeke račvali su se brojni kanali koji su natapali žednu zemlju. Na nešto udaljenijim zelenim površinama pasla su velika stada ovaca, a oko njih su veselo trčkarala djeca pazeći ih i igrajući samo njima znane igre. Desetak uredno održavanih kućica koje su tvorile pravo malo naselje, kočoperilo se nedaleko od rijeke, a malo podalje od njih nalazila se jedna oveća zgrada obojena u bijelo. Cijeli kraj, dokle god je pogled dosezao, djelovao je iznimno pitomo i plodno. Vidjelo se da su mnogi ljudi ulagali golemi trud da se ovdje stvori mjesto ugodno za život.

– Čini se da čovjek baš i ne mora uništiti sve čega se dotakne – procijedi Ejnar za sebe.

Kalin koji je bio točno uz njega upitno podigne obrve.

– Ništa, ništa – dobaci mu ovaj pa lagano krene niz brežuljak.

Uskoro se nađoše pred onom velikom bijelom kućom. Nakon par časaka pred nju izađe sredovječan čovjek. Bio je toliko uplašen da se gotovo moglo osjetiti kako dršće. Očito je mislio da su oni Barangovi ljudi i da mu se zlo piše. Vidjevši ga takvog Jaki mu dobaci da se smiri jer se nema čega plašiti, no to jadniku nije puno pomoglo.

-Jesi li ti Jarik? – upita ga Ejnar.

Čovjek nijemo zavrti glavom.

– Treba nam Jarik. Gdje je on?

– Nnniiije, ttuu… – uplašeno promuca čovjek.

– Gdje ga možemo naći?

– Dddooolje u p…polju – pokaže rukom niz rijeku prema jugu.

Ejnar zapovijedi momcima da sjašu pa pokaže čovjeku da se popne na jednu životinju. Zatim ga s jednim momkom pošalje po Jarika. Sa sobom su poveli još jednog konja.
Ubrzo se sva trojica pojave. Ejnar se predstavi vođi ove male zajednice pa ga zamoli da ga u najvećoj ozbiljnosti sasluša. Kad je kazao sve što je namjeravao, pogleda Jarika. Ovaj je u nevjerici vrtio glavom.

– Čudne stvari si mi upravo ispričao – progovori Jarik zamišljeno gledajući prema zavezanim ljudima.

– S Barangom već duže vrijeme imamo problema, no da je baš tako ozbiljno… On bi htio zaposjesti cijelo ovo područje, a ovaj najljepši dio cijelog kraja mu je pravi trn u oku. Pokušavao ga se domoći najrazličitijim pritiscima, ali mislim da je konačno spoznao da ga se neće dočepati. Tako sam ja razmišljao… doduše, sve do maloprije. A sad mi kažeš da je spreman ubiti mene i sve druge koji mu stanu na put. Zašto to dosad nije učinio?

– Dosad se nije usuđivao. Odnedavno su se mnoga pravila promijenila, a nova postavljaju jako opasni igrači. Rekoh ti malo prije tko se nalazi u logoru udaljenom samo nekoliko desetaka kilometara odavde.

– Upravo to mi izgleda tako nevjerojatno. Došli ste nas upozoriti, a ne znamo ni tko ste ni kakvi su vaši interesi. Prva stvar koja mi pada na um jest da ste Barangovi plaćenici koji se služe svakakvim smicalicama ne bi li nas otjerali odavde. Ako nas maknu samo će preuzeti ovu divnu dolinu u koju smo mi ugradili desetke godina truda, krvi i znoja.

Ejnara poče hvatati nervoza. Osjeti žarenje u grudima svjestan da čovjeka mora nagovoriti na nešto što je njemu potpuno besmisleno. Učini mu se da se sve opet, po tko zna koji put, ponavlja. Opet neće uspjeti, opet će na sve strane gledati mrtve i osakaćene, probodene i spaljene. Pokazao je Jariku rukom prema zarobljenicima. Nazer se zločesto i zadovoljno smješkao uživajući u Ejnarovoj nemoći. Nesretni Ejnar je potpuno razumio seljaka. Znao je da je u njegovu priču gotovo nemoguće povjerovati, tim prije što su se ovi ljudi trebali odreći svega što imaju i bježati u nepoznato s potpunim strancem. Glas mu je drhtao kad je opet progovorio:

– Gospodine, morate imati na umu da se radi o vašem životu i o životima ove nevine dječice koja trčkaraju naokolo. Jeste li vi spremni preuzeti odgovornost za to?

Čovjek ga prodorno pogleda: – Ja vas uopće ne poznajem. Njega sam već negdje vidio – pokaže na Kalina – a rekoh što mi prvo pada na um? Prvo pomislim da sam ga vidio kako jaše s ostalim Barangovim huljama. Sad vi izvucite zaključak.

Ejnar je nemoćno šutio, grozničavo razmišljajući što da uradi.

– Ispričali ste mi fantastične stvari. Čuo sam ono za što sam uvijek vjerovao da su izmišljotine. I sad mislim slično. Ne želim reći da vi lažete, ali… Osim toga… recimo da je sve što tvrdite istina. Mi bismo trebali napustiti sve ovo – rukom napravi krug pokazujući na cijelu dolinu – ne bi li bolje pristajalo jednom muškarcu da ostane i brani svoj dom?

– I sami znate što bi se tada dogodilo. Nitko od vas ne bi preživio.

– Ne, ne dragi moj prijatelju. Niste me uvjerili u časnost i ozbiljnost svojih namjera. Žao mi je, a osim toga vjerujem da bi, na koncu, čak i Barangu trebali ljudi koji će mu obrađivati zemlju.

– Ali ti si mu neprijatelj i uvijek potencijalna opasnost. Tebi to neće oprostiti. Ako se tebe riješi bit će miran.

– Žao mi je, ali ako sam ja cijena da bi ovi ljudi imali od čega živjeti, neka bude tako.

– Reći ću ti odakle me znaš – odjednom se začuje Kalinov glas. Kalin u kratkim crtama opiše tko je i čime se bavi, a onda spomene da su se on i Jarik već nekoliko puta susreli i to uglavnom samo u prolazu. Zatim mu je kazao gdje su se vidjeli zadnji put. Jarik ga počne pažljivo slušati tek kad je spomenuo ovo posljednje.

– Da, sad se sjećam, ti si sjedio za drugim stolom. Da, to je točno… a kad već to spominješ, znaš li možda tko su bila ona dvojica koji su nas spasili?

Kalin upitno pogleda Ejnara ne želeći ništa reći bez njegova odobrenja. Ejnar duboko uzdahne i odluči Jariku sve ispričati. Upita seljaka za kakvo sigurno mjesto gdje bi mogli smjestiti zarobljenike, a ovaj mu preporuči podrum ispod bijele zgrade. Kad su ih smjestili na sigurno krenuše ka ulazu u kuću.
Ejnar je ubrzo ispričao sve o napadima zla, o masakrima koje su posvuda činili, o hrabrim pokušajima otpora mnogo nadmoćnijem neprijatelju, te, na koncu, o mačevima kao jedinoj mogućnosti da se pobijedi zlo.

– Ovo je jedan od tih mačeva – Ejnar izvuče sjajno oružje koje veličanstveno zablista. Odbijalo je zrake sunca koje su prodirale kroz prozor, kao da želi potvrditi gospodareve riječi.

Jarik je pozorno motrio oružje, a onda ga dotače prije nego ga je Ejnar uspio upozoriti da to ne čini. Jaka sila ga odjednom izbaci iz stolice i on lupi u zid. Ejnar mu tek tada objasni o čemu se radi.

Kad je malo došao sebi Jarik zamišljeno, kao za sebe, prozbori:
– Znači Aretus i Jonas traže četvrti mač. On je nužan da bi se pobijedilo zlo… ovo je jedan od tih mačeva.

– Da, a vidio si i sam da nije običan mač.

– No, no, ovo mi sliči na nekakvu magiju, a takvih stvari sam vidio i prije. Kod Baranga se već dugo vremena nalazi jedan jako opasan čovjek za kojeg mnogi tvrde da je moćan mag. A i ovaj kojeg ste doveli sa sobom zacijelo je nešto slično. Zato mi ovo s mačem sliči na još jednu magiju.

Seljak se opet duboko zamisli. Na njega je pala velika odgovornost i jasno se vidjelo da mu nije nimalo lako.

– Znam da ti je teško povjerovati u sve što si čuo jer bi stvari koje su nekad vrijedile za legende i izmišljotine, odjednom trebale biti grozna zbilja. No, sve je istina i nemamo vremena za oklijevanje.

Jarik je i dalje šutio. Znoj je probijao na njegovom čelu pa se lagano klizeći licem, spuštao ka prašnjavom podu.

– Izgubit ćemo puno vremena, ali molim te pođi sa mnom – Ejnar ustane i iziđe van. Odlučio je privoliti seljaka da pođe s njim do logora na sjeverozapadu. Kad vidi gnusobe koje su tamo valjda će se uvjeriti u istinitost svega što mu je rekao i shvatiti ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi. Rekao mu je što želi, a Jarik pristane iako se nikako nije mogao pomiriti s idejom o napuštanju ovog kraja. Odmah su s još trojicom ratnika napustili farmu.

……

– Bio si u pravu – dovikne u nevjerici Jarik – čini se da je ipak najvažnije sačuvati naše živote. Jednog dana ćemo se ipak vratiti ovamo. O Bože, kakve su ono spodobe. Strašno.

Jadnom seljaku je trebalo jedno vrijeme da dođe sebi nakon spoznaje o zbivanjima u zločinačkom logoru. Kad je vidio spodobe koje dolje vršljaju od straha je gotovo pao u nesvijest.
– Hvala Dobrom Duhu što si shvatio – odgovori mu Ejnar – vjeruj da bi malo vas preživjelo udar onih čudovišta. Kad se sve smiri vratit ćete se na vaša ognjišta.

– Tuga je to golema. Moramo napustiti sve ono što volimo, ono u što smo ugradili najljepše godine svoga života. Tko zna što će biti… hoćemo li se uopće vratiti?

– Hoćete sigurno. Ne brini se prijatelju, sad je najvažnije preživjeti.

– A gdje uopće možemo pobjeći? – tužno će, kao za sebe, Jarik.

– Dolje na dalekom jugu, u Skrivenoj dolini, već postoji naša mala zajednica koja će vas rado prihvatiti. Vidjet ćeš kako je to također jedno divno mjesto. Ostat ćete dolje dok se stvari ne srede. Mi se nadamo da to neće trajati predugo.

Jarik tužno pogleda Ejnara pa podbode konja. Mala grupica krene natrag prema farmi.
Uskoro je tužni konvoj od pedesetak ljudi napustio ovu predivnu dolinu. Ljudima nije bilo jasno što se događa, ali Jarikova riječ je za njih bila zakon. Svi su se duboko nadali da ovaj egzodus neće dugo trajati. Tužno su promatrali poznati pitomi krajolik koji je lagano ostajao za njima, pa u mnogim očima zaiskriše suze.
Seljake je pratilo trinaest odvažnih momaka iz Ejnarove grupe. Znali su da ih čeka izuzetno teško i naporno putovanje, pa su ponijeli velike zalihe hrane. Odlučili su krenuti kroz nenastanjene morenske predjele iako će im to znatno produžiti putovanje. Međutim, u tim predjelima zacijelo neće doživjeti nikakvo neugodno iznenađenje. Neki seljaci su razmišljali o mogućnosti da se odmaknu u neki malo bliži nenastanjeni kraj, ali prevladalo je mišljenje da u tom slučaju ne bi bili u potpunoj sigurnosti i da bi opet, prije ili kasnije, morali bježati. A bi li tada uspjeli? Zato su odlučili otići onamo gdje će biti sasvim sigurni, barem za jedno duže vrijeme. Ako uspiju napustiti ove, sad za njih opasne krajeve, imat će dosta dobre šanse da se izvuku.

Jarik je ostao još jedno vrijeme s Ejnarom. S njim je bila i Anera.

– Eto prijatelju, da mi je netko još jučer rekao da će se ovo dogoditi ja bih mu kazao da je sigurno lud. Stvarno čovjek nikad nije siguran što mu donosi sljedeći dan.

– Eh da znaš kako sam ja sretan. Samo se vi izvucite odavde. Kasnije će sve biti lakše.

– Nego, znaš što me stalno muči? A što ako Jonas ne pronađe mač? To znači da smo osuđeni na vječno progonstvo. Mnogi od nas to neće moći podnijeti.

– Uvjeren sam da će Jonas uspjeti. S njim je najvještiji čovjek kojeg znam, a znam i znao sam mnoge sposobne ljude. Ne brini, njih dvojica će sigurno uspjeti.

-Ali ipak… ako ne uspiju?

-Naravno da u krajnjem slučaju moramo i s tim računati. Ja znam što mi je tada činiti. Slijedi borba do smrti, ali nadam se da će ipak biti drugačije.

– A Jonas…može li on to?… mislim nije li to previše za… – promuca Anera.

Ejnar je već primijetio da se ona neobično zainteresira čim se spomene mladićevo ime.

– Jonasa odlično poznajem. On je najplemenitije biće, mlad je i vrlo sposoban. Ni sam nije svjestan kakvim je silama već ovladao. Kažem, ja ga najbolje znam i vjerujem da će uspjeti. On to može, on i malo tko drugi.

Djevojka se zacrveni: – Mislila sam samo… možda je to previše za tako mladog… – u tom času je izdade glas i ona pobježe u kuću.

Ejnar se okrene Jariku smijući se: – Ah, ljubav. I u ovako teškim trenucima sve nadjačava.

Jarik se također smiješio: – Vrijeme je da i mi pođemo. Čeka nas dug i opasan put. Trebat će nam puno sreće da se probijemo do cilja.

Uskoro su otac i kći grabili za karavanom, a Ejnar ih je dugo pratio zabrinutim pogledom. Razmišljao je kako bi Jarika veoma lako mogao zamisliti u sjajnoj viteškoj odori. Da ga je život poveo nekim drugim stazama zacijelo bi bio veliki ratnik.
Malo kasnije se okrene prema grupici koja je ostala s njim. Uz Jakog i Kalina bila su tu još sedmorica hrabrih momaka. Odlučili su još jedno vrijeme provesti u ovoj dolini pažljivo sve motreći.

……

Holdar je birao nenastanjene i gotovo neprohodne predjele bježeći što dalje od Wiltona. Krio se nekoliko dana kod svojih dobrih i vjernih prijatelja u gradu, a kad je potraga za njim izgubila na intenzitetu odlučio se na pokušaj bijega. Dobro se prerušio i uspio izaći iz grada, a potom se sakrio u brdima na istoku. Čekao je društvo. Uskoro primijeti velik oblak prašine. Približavalo mu se dvadesetak odlično naoružanih i opremljenih ljudi. Veći dio njih je pripadao kraljevskim elitnim postrojbama. Kad su čuli kakva je sudbina zadesila njihovog hrabrog i časnog zapovjednika bili su žalosni i bijesni. Ragmar, njegov nekadašnji časnik, donio im je vijest da je uspio pobjeći. To je kod svih izazvalo oduševljenje. Ragmar je kasnije pričao s desetak ljudi u koje je imao potpuno povjerenje pa svi odlučiše napustiti Wilton i pridružiti se Holdaru. Vjerovali su svom zapovjedniku i nisu željeli imati posla s izdajnicima, posebno ovako čudovišnim kakav je izgleda bio Marduk. Njegove riječi i šepurenje nisu ih mogli zavarati.
Bili su voljni slijediti Holdara i u dobru i u zlu iako su znali koliko riskiraju i u kakve se opasne stvari ovim činom upuštaju. Ali, zar ionako nisu izabrali opasan život?

Ostatak grupe činili su Holdarovi prijatelji iz Wiltona koji su također zaključili da je bolje da mu se pridruže jer prije ili kasnije od nekoga mogu biti prokazani. Nekako baš u to vrijeme Barus je dovršavao svoju borbu kod Barkeša. Veliko je pitanje bi li se nakon euforije koja je zavladala poslije te bitke i slavljenja Marduka kao spasitelja od paklenskih zločinaca i ubojica, uopće tko pridružio Holdaru. Vjerojatno bi jedan dio ovih časnih ljudi pomislio da se zapovjednik zacijelo prevario ili, kako to zaključi pokvareni kralj, u strahu hvatao za svaku slamku makar to bilo i nečasno. Sad su, dakle, ne znajući za te događaje, bili s Holdarom i čekali njegove zapovijedi.

– Vidim da vas se skupio lijep broj – razdragano Holdar pozdravi društvo.

Momci mu odzdraviše veselo se smijući.

– Dragi moj Ragmar, još jednom ti na svemu zahvaljujem. Moram ti reći da je moje srce nakon dugog vremena opet radosno.

– I moje također, dragi moj zapovjedniče. Nisi valjda mislio da ćemo te ostaviti na cjedilu?

– Znao sam da nećete. Ta bez vas bih davno bio gotov.

– Ti gotov? Ha-ha-ha. Volio bih vidjeti onoga tko je to u stanju učiniti. Jesi li razmišljao o onome što sam ti rekao?

– Jesam prijatelju i ne mogu ti se načuditi. Još ne mogu vjerovati da si ti cijelo vrijeme dvostruki igrač. Tko bi to rekao?

– Nadam se da se ne ljutiš što to prije nisi znao? Mi jesmo prijatelji, ali pitanje je kako bi se ti ponio zbog svoje lojalnosti gospodaru. Sad konačno vidiš ono što sam ja oduvijek znao.

– Da, prokleta hulja. Ovaj je isti kao i onaj prije. Sve će učiniti za vlast i novac. Znači ti si cijelo vrijeme pozorno pratio što se događa u gradu i okolici.

– Da, a da se stvari kreću u opasnom smjeru zaključio sam kad sam vidio Barusa.

Srećom, on mene nije prepoznao pa mi se nije dogodilo ono što se dogodilo s našim čovjekom u Mokasu. Kad sam vidio Barusa odmah sam vjernog Gonsara poslao na jug da pronađe naše prijatelje i javi im o svemu. Oni su jedini sposobni stati ovome zlu na kraj.

– Rekao si da si i ti vidio prokletinje na djelu – kao da je Holdar još jednom tražio potvrdu da nije skrenuo s uma.

– Jesam, nažalost. Bilo je to u vrijeme dok sam jahao s najboljim borcima od kad je svijeta. Tada smo vidjeli stvari koje si ti nedavno doživio. Uspjeli smo ih poraziti, mislili smo potpuno, no, čini se da smo se gadno prevarili. U to vrijeme su paklene spodobe napadale samo nas, a u ostalim krajevima zlotvori su to činili s običnom vojskom, koja, međutim, nije bila ništa manje okrutna. Sad gnusobe sasvim otvoreno napadaju naselja po kraljevinama šireći neviđenu paniku. Prijatelju, događa se nešto gadno.

– Što, živo me zanima što?

– Ne znam pouzdano, no čini se da se sve vrti oko onih mačeva. Zlotvori čine zlo zbog nemoći da se domognu onih koji su im prava opasnost.

– Ovih dana sam i ja razmišljao o tome i mogu ti reći da mi se u glavi sve pomiješalo. Valjda moja glava spada u one tvrde vojničke glave koje malo teže slažu kockice.

-Ha-ha ne bih rekao, iako ti je dugo trebalo da napustiš Gorgora.

– Rekao si da su tvoja tri prijatelja otišla na različite strane.

– Da. I što si odlučio?

– Mislim da bismo ih trebali potražiti.

– I ja tako mislim jer su oni jedina nada. Vidiš, naš prijatelj Kalin je nedavno poslao poruku za Ejnara, jednog od trojice s mačem. On bi sad trebao biti na sjeverozapadu Asurije u nabalskom kraju. Izgleda da su tamo primijećene neke sumnjive pojave.

– Idemo, dakle – reče Holdar i mahne društvu. Čekao ih je dug put na istok.

……

Prošla su dva mirna dana u prelijepoj dolini. Ejnarovi ljudi su se već dosađivali. U zadnje vrijeme bijahu stalno u pokretu pa su jedva čekali da se malo odmore, međutim, sad ih je već počeo hvatati lagani nemir. Čini se da je za to posebno bila zaslužna neposredna blizina neprijateljskog logora. Ejnar nije htio izazivati sudbinu i dovoditi u opasnost živote svojih ljudi jer je mislio da su Zoras i Visoki s jedne, te Aretus i Jonas s druge strane, već stigli na svoja odredišta. A ionako im on zacijelo nije bio od velike pomoći. Imao je osjećaj da je ova šačica hrabrih boraca koja zna otkud dolazi opasnost, zaista kao kap u moru. Svugdje naokolo krstare protivnici iako mnogi od njih ne bi bili na drugoj strani kad bi znali pravu istinu. No, zlo je lukavo koliko je i otrovno, a baš zbog toga toliko opasno. Uvijek dobro skriva svoje pravo lice na svim mjestima gdje ga nije prisiljeno pokazivati.

Razmišljao je kakva bi situacija mogla biti u Mokasu. Uruk je bio s kraljem, a poslije su uhvatili Pinasa. Stvari su dakle jasne. Pitao se je li u Aremiji stanje slično. Naime, tamo je bio Barus, a on sigurno nije ništa prepustio slučaju. Dakle, kralj je vjerojatno na njegovoj strani. Međutim, zašto su se u južnim krajevima Aremije pojavile paklene horde. Čuo je ona dva nazera kako kažu da moraju unijeti što više panike. Zašto? Ako je Barus, odnosno taj Marduk, već sklopio savez s kraljem, zašto im je potrebna panika. Ili možda Marduk nema veze s onima dolje. Ejnaru se činilo nemogućim da Barus, nemilosrdni zlotvor koji je mnogima nanio nepravdu i zlo, nema veze sa svim ovim zadnjim događajima. Ne, nije se on tek tako pojavio. Osim toga njegov prijatelj Uruk je pripremio klopku Zorasu. Dakle sve je jasno. Njih dvojica u svemu imaju značajnu ulogu. Ipak nikako nije mogao posložiti cijeli mozaik događaja. Kad god bi pokušao skovati jasan i logičan zaključak nešto mu je nedostajalo.

Ulazak Jakog ga prene iz razmišljanja:
– Čudim se da smo proveli dva mirna dana. Očekivao sam da će netko od zlotvora svakako posjetiti ovo mjesto.

– I ja sam tako mislio. Čak sam htio da ih ovdje malo naučimo pameti, što bismo vjerojatno mogli s obzirom da ne očekuju neki poseban otpor. Tek toliko da im pokažemo da smo još uvijek živi.

– Da nema onih prokletinja zatvorenih u podrumu mislio bih da se tu ne događa ništa.

– Baš cijelo vrijeme mislim što ćemo s njima. Ne možemo ih ubiti jer nismo ubojice, a ako ih pustimo učinit će sigurno još puno gadnih stvari. Ovaj nazer je oličenje zla…

– A da ih ostavimo ovdje u podrumu i prepustimo sudbini da odluči.

– Bojim se da bi to bilo slično ubojstvu.

U razgovoru ih prekine dolazak jednog mladića. – Netko dolazi – dovikne im i istrči van.

Ejnar rasporedi ljude oko velike kuće očekujući da će posjetitelji doći baš pred nju. On je s Jakim čekao u kući. Pogleda naokolo i zadovoljno se nasmiješi jer nije mogao vidjeti nijednog svog čovjeka. Bili su odlično skriveni.

Uskoro se pojavi dvadesetak jahača. Na čelu im je bio snažan i surov čovjek. Brojni ožiljci koji su krasili njegovo tijelo svjedočili su o mnoštvu okršaja kroz koje je morao proći, a čelični mišići su upozoravali na pojačan oprez i veliku opasnost koja od njega prijeti.
Pratio ga je popriličan broj ratnika, a nešto iza njih stajalo je sedam – osam zakukuljenih prilika. Zacijelo se radilo o sjenama. Što li je natjeralo ove ljude da jašu s njima, pitao se Ejnar. Očito je Barang duboko zaglibio kad sjene i morzi slobodno vršljaju ovuda. Ejnar je promatrao ovu grupu opasnih ljudi. Nije očekivao da će prvi posjet biti ovako žestok. Još jednom pogledom prošara naokolo. Njegovi borci bijahu potpuno nevidljivi.

– Ako dođe do sukoba, s obzirom na iznenađenje koje će došljaci doživjeti i s obzirom na borbeno iskustvo mojih ljudi, ipak ćemo biti, nadam se, u dobroj prednosti. Osim toga i ti si tu – tiho prošapće gladeći paretski mač.

Vođa grupe pred kućom zacijelo je mislio da je naselje potpuno napušteno pa mahne rukom jednom momku do sebe. On skoči s konja i u jednom skoku se nađe pred vratima kuće. Otvori ih i u isti čas osjeti oštricu mača pod vratom. Prestravljeno zastane u pola pokreta nijemo očima moleći za milost. Ejnar ga gurne ispred sebe pa iziđe pred kuću.

– Tko ste vi i što hoćete?- mirno upita.

Pridošlice su ga iznenađeno gledale. Vođa se učas pribere, a u očima mu za tren nešto opako zaiskri. Činilo se da se raduje ovoj situaciji.
Nehajno spusti ruku na sablju i progovori dubokim promuklim glasom: – Treba nam Jarik. Imamo jednu važnu poruku za njega.

Rekavši to podrugljivo pogleda Ejnara, a njegovi pratitelji se nasmiju.

– Gospodin Jarik nije tu. Kažite meni što imate, a ja ću mu prenijeti.

-Gospodin ha-ha-ha…gospodin Jarik! – grohotom se smijao pridošlica.

Nastade pravi urnebes.
– A ti bi htio da tebi ostavimo poruku ha-ha-ha – čovjek se skoro zagrcnuo od smijeha – pa dobro kad tako hoćeš!

Munjevito trgne sablju na kojoj se još uvijek nalazila nečija zgrušana krv i jurne prema Ejnaru. U tom času fijuknu strijele i petorica iz njegove pratnje padnu kao pokošeni. Ejnar gurne mladića koji je bio pred njim pa mirno sačeka napadača. Sablja bljesne i zazvoni po paretskom maču. Napadač je osjetio tako silovit udar da je pao s konja. U nevjerici je gledao prema svom protivniku ne shvaćajući što se dogodilo. Ejnara odjednom opkoliše sa svih strana i on započne nemilosrdnu sječu. Njegovom maču ništa nije moglo stati na put. Strijele obore još nekoliko zlotvora pa dva-tri napadača okrenuše konje i počeše bježati. Borile su se još samo sjene divlje udarajući oko sebe, no one nisu bile dorasle ovim hrabrim ratnicima. Ejnar se okrene prema vođi bande i vidje kako se bori protiv nekoliko njegovih ljudi. Bio je to zaista opasan čovjek, snažan kao bik, a brz i spretan kao mačka. U trenu je pokosio tri viteza i već zamahnuo da presudi i četvrtom kad se pred njim nađe Ejnar. Čovjek prokune i zamahne svom snagom prema njemu. Opet je doživio gadno iznenađenje. Sudar s protivnikovim mačem ga je tako pogodio da se sav stresao. Bolno je jauknuo, ali nije ispuštao svoje krvavo oružje. Pokuša još jednom pogoditi Ejnara, ali prije nego je ozbiljno zamahnuo probode ga srebrni mač. Tresao se i grčio trpeći veliku bol pa se na koncu sruši. Ejnar se brzo okrene i vidje da je preostala samo još jedna zakukuljena spodoba. Bila je to prilično opasna utvara. Bijaše opkoljena s tri četiri njegova čovjeka koji je nikako nisu mogli dohvatiti. Jaki i Kalin su sa zanimanjem promatrali ovu zadnju borbu. Odjednom jedan momak krikne i sruši se na tlo. Spodoba ga je gadno dohvatila, pa ostala trojica za časak ustuknu. Ejnar priskoči ne želeći da još netko nastrada. Učini mu se da se zakukuljeni odjednom trgnuo, a već u sljedećem trenu široko je zamahnuo. Dok je Ejnar postavljao mač na putanju udarcu, osjeti bol s desne strane. Protivnik mu je bodežom koji se odjednom našao u njegovoj lijevoj ruci, zadao gadan udarac u desnu stranu grudi. Srećom je imao lagani oklop koji je znatno ublažio udarac. Inače je ubod mogao biti koban. Odjednom sam sebe začuje kako kriči i odmah ga obuze malaksalost. U međuvremenu je došlo do sudara napadačeva i paretskog mača, a to je vjerojatno Ejnaru spasilo život. Naime, napadač je odjednom, kao gromom ošinut, bio odbačen dobra dva metra. To dade priliku Jakom da mu snažnim udarcem izbije mač iz ruke. Jaki je već pripremio završni udarac kad ga Ejnar uhvati. Lijevom se rukom prihvati za ranu i stane točno ispred zakukuljenog. Izbije bodež iz njegove lijeve ruke pa oštricom dotakne vrh kapuljače. Dok se borio s ovom spodobom imao je neki čudan osjećaj. Trgne mačem i kapuljača zarobljeniku spadne s glave. Ejnar u čudu razrogači oči, a mač mu jednostavno klizne iz ruke tupo udarivši o mekano tlo. Uhvati se objema rukama za glavu i krikne tako bolno da se orila cijela dolina.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save