Petnaesto poglavlje

Visoki se polako podizao s blatnjavog tla. U glavi mu je bučilo kao da se nalazi usred velikog vodopada, a vid mu se nakon velikog bljeska još nije sasvim povratio. Bio je i uplašen i zadivljen efektom koji je proizvela kesica zakačena na strijelu. Još je cijeli bio naježen, ali već je duboko u sebi zahvaljivao starcu Petasu, jer bi bez njegove pomoći i on i Zoras sigurno bili mrtvi.

– Kakva bi to grozna smrt bila – strese se od užasa.

Vid mu se vratio i on pogledom potraži prijatelja. Odmah ga opazi zahvaljujući kristalu koji je imao na prsima. Zausti da ga radosno pozove kad ugleda prizor koji mu zaledi krv u žilama.

– Pazi, iza tebe – krikne koliko ga je grlo nosilo. Istovremeno je gotovo nesvjesno ščepao čvrsti konopac i vezao ga za jedan oveći stalaktit koji je visio nad ulazom u tunel u kojem su se sad nalazili.

Zoras se hitro okrenuo, taman dovoljno da vidi dvije velike žute lopte. Buljile su u njega kao da ga pomno ispituju. Odjednom se razjapiše ogromne ralje potpuno slične onoj strahoti koju su vidjeli malo prije.

– Još jedna – pomisli Zoras očajnički mašući mačem.

Strašan urlik ga gotovo otpuha kroz otvor, a u tom času osjeti da ga Visoki čvrsto drži. Prihvati se za njega pretpostavljajući što ovaj želi. Visoki je omotao konopac oko desne ruke i bacao se ka izlazu. Zoras ga je čvrsto držao moleći sve nebeske sile da budu dovoljno brzi. Za njima se strelovito kretala golema zvijer. Činilo se da su gotovi, a tada ih snažan trzaj izbaci van i oni se zanjišu udesno od tunela. Neman je izletjela za njima, okrećući se u zraku u pomamnoj želji da ih ugrabi. Pokreti su joj bili toliko brzi da je bilo pravo čudo kako ih nije dohvatila. Stravično je bilo gledati zvijer, kako se s jedne strane ogromnom brzinom izvlači iz hodnika, a s druge bijesno u zraku okreće u njihovom smjeru. Na sreću, zbog siline kojom je izlazila van i ogromne tjelesne težine, brzo je propadala prema baruštini. U sljedećem trenu je svom snagom pljusnula o površinu, a Visoki i Zoras su se nogama odbili od zida i opet se zanjihali prema ulazu u tunel.

– Nemamo puno vremena – povika Visoki – imajući na umu jednu čudnu zamisao.

– Moglo bi upaliti – pomisli, pa, čim se opet nađoše u tunelu, čvrsto zaveže konopac vodoravno na obje strane. Postavio ga je tako da je bio razapet otprilike po sredini visine otvora. Visoki ga je u nekoliko sekundi uspio čvrsto stegnuti i zavezati u čvor. Znao je da će neman odmah jako udariti, a morali su joj doći glave jer su inače izgubljeni. Nije trebalo dugo čekati. Pred njima se pojavi glavurina s čijeg su vrha bijesno sijevala dva divlja oka. Odjednom glava poletje ka njima dok se čeljust istovremeno otvarala ispuštajući još jednom zaglušujući urlik. Prijatelji ustuknu, a Visoki iz torbe izvadi još jednu kesicu. Nije imao dovoljno vremena da je zakači jer se neman približavala neviđenom brzinom. Odjednom zastane u pola pokreta, a cijeli tunel se zatrese. Razjapljene čeljusti su naletjele na razapeti konopac i prijatelji vidješe kako se on zasijeca duboko u krljušti s lijeve i desne strane kidajući kožu i meso nemani. Riječima se ne može opisati strahota prizora koji je neman upriličila tresući se od boli. Na koncu se trgne unazad i baci desetcima metara daleko u jezerce. Bijesno je brazdala vodom liječeći bolesne ralje. Prijatelji su znali da će opet pokušati napasti, no nisu znali kako. Odjednom vidješe da se neman pokušava uspeti do jednog tunela koji je bio visoko gore na desnoj litici. Tek sad su vidjeli koliko je bila velika.

– Nevjerojatno – promrmlja Zoras gledajući je – ovo je nemoguće… Pokušava ući u drugi tunel. Sigurno želi napasti s druge strane ili nas negdje sačekati.

Neman je dva puta pljusnula u vodu ne uspijevajući u žurbi doći do tunela, no bilo je samo pitanje vremena kad će uspjeti. Visoki je pokušao na brzinu zamijeniti strijelu. Uzeo je jednu iz Deutina tobolca i kačio kesicu na nju kad glava zvijeri zapne u onom prolazu. Visoki započe grozničavu utrku gledajući krajičkom oka kako čudovište brzo nestaje u otvoru. Na koncu nasumce odapne strijelu. Mogli su je pratiti pogledom. Napeto su promatrali kako savija prema nemani, a onda svom silinom udari u njenu zadnju trećinu. Sine jak bljesak osvijetlivši cijelu pećinu. Prijateljima se učini da je negdje u neposrednoj blizini svom silinom udario grom. Za tren je izgledalo da će se svod srušiti u mutnu kaljužu, a onda se neman čiji se zadnji dio klatio napola otkinut, počne obrušavati prema jezeru. Na koncu pljusne u mračnu vodurinu. Trzala se i tukla po vodi očito proživljavajući svoje zadnje trenutke. Rijetki kristali razbacani po liticama kao da su upili dio svjetlosti koju je proizvela eksplozija. Blještali su puno jačim sjajem nego prije pa su Visoki i Zoras mogli gotovo jasno vidjeti stravičan prizor u dubini. Čudovište se bacalo lijevo-desno, naprijed-nazad kao da se želi oteti nekoj nevidljivoj sili koja ga je vukla u ponor smrti. Visoki je pripremio još jednu strijelu, no Zoras ga zaustavi.

– Nemoj. Šteta je kesice, a posebno Deutine strijele. Tko zna što nas još čeka.
Visoki klimne glavom i počne driješiti konopac koji im je u kratkom vremenu dva puta spasio život. Stavi ga preko ramena pa još jednom baciše pogled prema vodi. Neman se još izvrtala i bacala lijevo-desno pjeneći vodu oko sebe, no ti su pokreti bili sve slabiji. Prijatelji se okrenuše i oprezno zagaziše u mrak tunela. U tom se času na stazici iznad jezerca pojavi jedna hitra prilika.

……

– Ne pada mi ništa na pamet – nervozno je ponavljao Aretus – čini mi se da je prolazak pored onih spodoba nemoguć. Bilo bi mi čudno da dolje nije i kakav morg, a onda smo dokraja nagrabusili.

Zaklonjen brijegom, ushodao se lijevo-desno. Jonas ga je promatrao. I njemu se činilo da će proboj u ruševine biti nemoguć, tim prije što se moglo ući samo s ove stane na kojoj su bili razapeti šatori. Što će napraviti, pitao se. Osjećao je mučninu od svega što se u njemu nakupilo u posljednje vrijeme. Sad svakako ne mogu odustati, ali kako će naprijed?

– Prokletinje su nam priredile vruć doček. Sad sam siguran da je mač tu – nastavio je Aretus svoj nervozan hod.

– Nije li ti čudno kako ovdje uopće ne sviće – upita ga iznenada Jonas potpuno mijenjajući temu. Aretusu se učini da je mladić potpuno odsutan duhom.

– Stvarno, već je odavna trebalo svanuti – oprezno mu odgovori – čini se da ovdje traje vječni mrak. Bolje kazano ovaj odvratni polumrak.

Dugo su stajali bespomoćno motreći mračne zidine. Jonas je još uvijek osjećao mješavinu straha i mučnine gledajući tamne ostatke koji su ih uskoro trebali progutati. Naježi se obuzet tom strašnom pomisli, no sad je bilo glavno pitanje kako do te mračne strahote uopće doći.
Sjeli su na suhi pijesak zamišljeno buljeći pred sebe. Mladić odjednom podigne pogled. Imao je osjećaj da ga nešto sili da pogleda na blagu padinu koja se nalazila upravo nasuprot njima. Kad se okrenuo u tom smjeru učini mu se da nekoga vidi. Zbog pješčane prašine nije mogao dobro razabrati, no bio je gotovo siguran da je netko tamo. Uplaši se pa gurne Aretusa. Pokaže mu u onom pravcu no ovaj ga samo blijedo pogleda.

– Netko je tamo – reče mu Jonas.

Aretus napregne oči želeći jasnije vidjeti što mu to Jonas pokazuje, no i dalje ništa nije vidio.

– Ne vidim ništa – odgovori Aretus. Jonas se čudio. Protrlja oči i tada razabra još jasnije. Jedna prilika je stajala kao da čeka da joj priđe. Jonas svlada strah i oprezno krene u njenom smjeru. Učini mu se da je to Aberod.

– Kako se odmah nisam sjetio – sine mu misao – ta Aretus ga ne vidi. To može biti samo on.

Obradovao se vidjevši onoga koji ga je nekoliko puta spasio od sigurne propasti.

– Aberod, jesi li to ti? – upita kad se približio.

Ovaj mu se promuklim glasom nasmije i potvrdi.

– Bojao sam se da te više neću vidjeti – radosno će mladić.

– Nisam te mogao ostaviti samog u ovako teškoj situaciji – Aberod pokaže prema ruševinama – kroz ono dolje je nemoguće proći.

– Čini se da je tako. Imaš li ti neko rješenje? – Jonas pogleda prema čudnom prijatelju čije su svjetlucave oči još uvijek bile u dubokoj sjeni velike kapuljače.

– Ja uvijek imam rješenje – nasmije se Aberod pomalo hrapavim glasom, valjda zbog pijeska koji je stalno sipio – zato i jesam ovdje – nastavi.

Jonas pogleda Aretusa koji je stajao sa strane motreći u njegovom smjeru.

– Moram te još jednom upitati nešto što me jako zanima. Kako to da te samo ja vidim?

– To je dobar znak.

– Kakav znak? Zašto dobar znak?… Ne razumijem.

-Najkraće i najjednostavnije kazano ti si vjerojatno izabrani. Aretus nije u stanju vidjeti me. Mogu se i njemu pokazati no u ovom stanju njemu sam skriven, a morao bih se potruditi mnogo više da se i tebi sakrijem.

– Ali ne razumijem zašto se i njemu ne pokažeš?

– Odgovor je opet sasvim jednostavan. On uopće nije važan. Ti si izabrani.

– Aretus da nije važan, hmm… Priznajem da mi i dalje nije baš najjasnije.

– Ništa zato, moramo na posao. Mislim da ćeš nakon ovog našeg susreta zaista morati sam. Ti i zasad Aretus, naravno.

Jonasu se ta varijanta nije nimalo sviđala. Volio bi da Aberod može s njima. Tako bi imali puno veće šanse.
Aberod je krenuo uzbrdo probijajući se lakim korakom kroz duboke naslage pijeska. Mladić pomisli kako njemu predstavlja veliki napor ono što zakukuljeni prijatelj čini s takvom lakoćom. Jedva je izvlačio noge iz pijeska, a vidje da se Aretus također muči. Činilo mu se da bi se s vrha brda lavina svaki čas mogla spustiti preko njih, zato odahne kad stigoše u jednu malenu zavjetrinu dobro zaklonjenu od strane ruševina. Ovu malenu i dobro zaklonjenu pješčanu dolinu vjetar je naprosto obilazio. Tek se visoko gore čulo njegovo hučanje dok je bijesno raznosio tone i tone pijeska.

– Hvala Bogu, konačno mogu normalno disati – progovori Jonas. Aretus, koji je u međuvremenu pristigao, pogleda mladog prijatelja: – Govoriš li ti to meni?

Jonas se veselo nasmije: – Recimo da jesam.

– Gledaj – pokaže mu Aretus na sredinu zaravni.

Jonas pogleda i vidje jedan stup. Upitno pogleda prema Aberodu, no ne vidje ga. Brzo se okrene na sve strane, ali ovaj kao da je u zemlju propao. Jonas se strašno razočara. Otišao je, a on je od njega još puno očekivao. Što im je sad činiti, zamisli se.

– Nestao je – žalosno reče okrenuvši se Aretusu.

– Tko je nestao?

– Aberod.

– Nisam ni znao da je tu – kao da se naljutio Aretus.

– Oprosti nisam ti imao vremena reći. Upravo sam pričao s njim. Rekao je da ima rješenje za ulazak u ruševine, a onda nas je doveo ovdje.

– Hm, sigurno nas nije doveo bez razloga. Idemo pogledati kakav je ono stup.
Na čistini se nije nalazilo ništa osim stupa pa mu pristupe i pažljivo ga pregledaju. Aretus se odmah dosjeti što bi on mogao biti.

– Ovakav se stup nalazio u rabenskom kraju kad sam pratio onog podlaca Dalinusa. Njime sam se u trenu prebacio u Caras, a ondje, u vašem selu, bijaše isti takav. Ovo mora biti još jedan teleporter.

I Jonas se sjetio stupa pred Separovom kućom, kao i njegove namjene.
Sad su opazili i crni kamen.

– Negrin – pokaže Aretus prstom prema oblutku.

Nije ga se usuđivao dotaći jer je žestoko zazirao od svega što je bilo povezano s mračnim silama. Međutim, Jonasa kao da je upravo mamio. Približavao mu se ispruženom rukom i u jednom času ga dotače. Užasnut osjeti strašnu silu kako ga vuče kao da ga želi raskomadati. Činilo mu se da je upao u zamku ogromne nemani koja ga sad želi progutati.
Aretus je stajao malo podalje kad je mladić naprosto nestao. Sad je gledao crni kamen, znajući da i on mora za Jonasom. Odjednom je problijedio. Cijeli je treperio osjećajući kako ga obuzimaju strepnja i nervoza.

– Moram ga dotaći – pomisli Aretus, ali neka mračna sila koja je prožimala cijelo ovo područje kao da ga je priječila u tom naumu. Morao je upotrijebiti svu preostalu snagu, u ovim užasnim uvjetima veoma oslabljene volje, da pruži ruku prema crnom oblutku. Odjednom i njega zahvati snažan vrtlog.

……

Upravo u tom času Marduk je u svojim odajama razgovarao s jednim čovjekom. Bio je to mršav, visok dugonja, uskog blijedog lica koje je bilo u izrazitom kontrastu s kosom crnom kao ugljen. Činilo se da njegovo lice dugo nije vidjelo sunca. Nosio je jednostavan i star tamnosmeđi ogrtač koji je bio nalik dugačkoj haljini. Njegovi spretni dugački prsti odlično su pristajali cijeloj pojavi. Kad bi progovorio oni su lagano, na jedan gotovo magičan način, kružili zrakom dočaravajući njegove riječi. Promatrač bi vjerojatno brzo zaključio da je taj čovjek kakav moćan čarobnjak.

– Kakvo je stanje na sjeveru?- upita ga Marduk.

– Gore je sva sila naših podanika. Ni muha ne može proći.

– I bolje da ne može. Ako se probiju može doći do neželjenih komplikacija.

– Ali gospodaru, ti znaš što ih sve čeka unutra čak ako se i probiju. To je naš teren. Nijedan čovjek s tim ne može izići na kraj.

– Nekoliko puta smo se neugodno iznenadili. To se više ne smije ponoviti. Tih nekoliko tvrdoglavih crva mi pravi nepotrebne probleme, a znaš da imam puno drugog i važnijeg posla.

– U ovom slučaju ne može biti iznenađenja, ne brini se.

– Što misliš je li taj prokleti mač zbilja u ruševinama?

– Ako me već pitaš, mislim da ne može biti nigdje drugo. Pretražili smo ih već tisuću puta, od zida do zida, od kamena do kamena, od rupe do rupe i nismo ga našli. Prokleti Rovatanci uspjeli su ga dobro zaštititi.

– Hmm, toliko je puta sve pretraženo, a ti ipak misliš da je gore?

– Znaš… kad svaka koščica u tebi to osjeća. Jednostavno, najveće bi mi iznenađenje bilo da nije tamo. Kad god sam gore osjećam prokletinju. Osjećam da je blizu, a ne vidim ga. To me toliko izbezumljuje da svaki put skoro skrenem s pameti. Onda bježim s tog prokletog mjesta dok se negdje ne primirim. Ovaj put sam odlučio doći ovdje… Čak pomišljam da je mač nama jednostavno nevidljiv… kao da se nalazi u nekoj drugoj dimenziji.

Nakon kraće stanke, Marduk opet progovori:
– Dobro da si došao ovamo, jer ti moram nešto reći. Vratimo se našim dragim prijateljima koji nam zadaju ovo malo glavobolje. Mislim da sam imao bliski susret s njima na Barenovu prijelazu. Mali je već bio gotovo skršen kad mu je netko pomogao. Tada nisam znao jesu li to oni, ali sam kasnije za svaki slučaj poslao za njima tri sposobna čovjeka. Sredili su njih i još neke druge. Tek sam tada bio siguran da se radi o njima. Nakon toga ih nismo sretali, no nije bilo ni potrebe kad ih možemo čekati ondje gdje će svakako doći.

– Potpuno se slažem. Čini mi se da ta strategija ne može promašiti.

– Ipak sam pomalo zabrinut. Znaš da ja volim imati sve pod kontrolom, a ovdje mi to ne uspijeva baš sasvim.

– Zašto si zabrinut?

– Rekoh ti da im je na Barenovu prijelazu netko pomogao.

– Da, čuo sam. Tko je to bio?

– Prokletinja je na brzinu pobjegla. Kratko je trajalo pa nisam uspio vidjeti o kome se radi. Svakako je bio netko tko je dosta moćan.

– Zašto ih nisi kasnije napao?

– I ja se sad pitam. Jednostavno sam bio neoprezan i zaokupljen drugim mislima i poslovima, a tada još nisam znao da su to zaista oni. Znaš i sam da se koji put dogodi ometanje, slično onom koje sam tu doživio, kad napadnemo i obične ljude.

– Da, to je točno.

– Prokletstvo, mogao sam ih već tu dokrajčiti… prokletstvo… ma na koncu i nije toliko važno.

Sugovornik ga začuđeno pogleda ne znajući je li zaista zabrinut ili ne.

Nakon kraće stanke Marduk opet progovori:
– Sve ovo me ipak tjera na oprez. Kasnije su sredili desetak vrhunski uvježbanih ljudi. Zar misliš da su to mogli učiniti sami?

– Možda. Nositelj mača je prošao mnoge bitke. Uz malo sreće…

– Možda, a možda i ne… možda im je netko opet pomogao… svakako, ja sam uvjeren da moramo biti jako oprezni… Štoviše, po svoj prilici im cijelo vrijeme netko izdašno pomaže. Nekako osjećam da su već pronašli rješenje za prolazak kroz ono jakom magijom zaštićeno i za ljude potpuno negostoljubivo područje…Vrati se gore i dobro pripazi.

……

Ejnar je zakrilio lice objema rukama. Nikada u životu nije vidio nešto tako užasno. Htio se raspući od boli koju obično proizvede težak gubitak i potpuno beznađe koje se na njega zakači. Pred njim je ležao Eric, odnosno ono što je ostalo od njega. Već se gotovo sasvim pretvorio u utvaru.
Prizor je bio zaista stravičan. Eric je zaudarao kao da se raspada. Lice mu je bilo gotovo prozirno, no već je počelo poprimati zelenkastu boju. Na koži su se vidjele pukotine iz kojih je curila sluzava tekućina. Uskoro će te pukotine biti još brojnije jer je koža bila u završnoj fazi raspadanja. Žućkasto-crvenkasta boja očiju kao da je naglašavala čudne zjenice koje su se već izduživale po vertikali. Njegova duga, potpuno bijela kosa titrala je na laganom povjetarcu kao da želi blago pomilovati to jadno i nakazno lice. Buljio je u Ejnara trepćući kao da se i on na trenutke prisjeća nekadašnjeg prijatelja i mentora.

Ejnar se, po tko zna koji put, kidao od boli i očaja. Htio je pobjeći i plakati, plakati, plakati. No, znao je, ni to ne bi pomoglo.
Krikne iz sveg glasa. Osjećao je kako mu pucaju glasnice, a kričao je i kričao. Nikad ga nitko nije vidio u takvom stanju. Na kraju se jadnik srušio na tlo i gorko zaridao.

– Prokleti morg, prokleti crni mač… prokleti život… prokleti, prokleti… prokleti…

Sve odreda veliki i hrabri ratnici nijemo su i nepokretno stajali duboko potreseni onim što vide.

Ejnar odjednom ustane i uzme paretski mač. Priđe nesretnom mladiću pa podigne moćno oružje koje je žalosno svjetlucalo odbijajući sunčeve zrake, kao da je slutilo kakvu tužnu zadaću mora izvršiti. Ovaj žalosni ostatak nekad gordog mladića zatvori oči. Valjda je i sam osjećao što slijedi. Činilo se da se pomirio s tim da je došao kraj njegovom nesretnom životu.

Ejnar ga pogleda. Učini mu se da je Eric još koliko-toliko svjestan sebe i onoga što je bio prije. Ako je to i bilo točno, znao je da neće dugo potrajati. Svejedno spusti mač na zemlju i podigne ostatke nekadašnjeg učenika s tla pa ga lagano gurne puštajući ga da ode.

– Znam da ću zbog ovoga gorko zažaliti – tužno izgovori, a nakon toga je dugo vrijeme šutio kao zaliven. Spodoba brzo nestane.

Nešto kasnije malena je grupica jahala prema jugu. Bilo je previše opasno zadržavati se u ovim krajevima, jer će uskoro sva sila zlotvora biti na njihovom tragu. Zatvorenici su ostali u podrumu, zaključani, ali odvezani. Sigurno će ih uskoro netko od njihovih prijatelja pronaći i osloboditi.
Ejnar je bio potpuno odsutan pa je Jaki preuzeo kontrolu nad grupom. Trojica dobrih momaka su poginula, a imali su i nekoliko ranjenika. Srećom njihove ozljede su bile lakše prirode pa su mogli jahati u jakom ritmu. Ubrzo su napustili ovu lijepu i plodnu dolinu pa zađoše u brežuljkaste predjele obrasle visokom travom i grmljem. Dolje, nešto niže, krivudala je rijeka negdje se šireći i razlijevajući, drugdje stišćući i pjeneći. Na nekoliko se mjesta obrušavala stvarajući desetke zaigranih slapova. Brzo su, nižući se jedna za drugom, promicale slike predivnih krajolika. Već su se spustili do jedne uske, a dugačke travnate doline čije su sve strane bile obrasle gustom crnogoričnom šumom. Sredinom doline se lijeno valjala rijeka, koja je ovdje već bila podosta široka. Jahali su uronjeni svaki u svoje misli, kad Ejnar odjednom okrene konja i svom silinom krene natrag. Jaki naglo stane, i pogleda ostale momke.

– Produžite do Skrivene doline. Čeka vas dugačak put. Dolje ćete sigurno biti korisniji. Ja ću za njim.

Momci su nezadovoljno mrmljali. Nije im se baš sviđala pomisao da napuste svoje prijatelje. Jaki ih je nekako uvjerio da ovdje više nisu potrebni te oni nevoljko nastave dalje. On podbode hitrog vranca i krene za Ejnarom. Pratio ga je samo vjerni Kalin.
Jedva je sustigao Ejnara, ali tada su svi pokušaji da ga odvrati od njegovih vjerojatno samoubilačkih planova propali. Sve što je govorio odbijalo se od zida šutnje. Jaki je na sve načine pokušavao saznati kakve se zamisli vrte po Ejnarovoj glavi. Uzalud. Ejnar je šutio kao da je nijem. Jakog je još više brinula njegova potpuna odsutnost. Činilo se da nije vidio ništa oko sebe.

Jahali su brzim kasom uzanom dolinom, a uskoro dođoše do mjesta gdje je prestajala. U stvari, tu se dolina potpuno sužavala. Pažljivo su se penjali tik uz, u ovom dijelu, opet jako brzu i opasnu rijeku. Kalin ih je pratio na udaljenosti od dvadesetak metara. Jaki je i dalje pokušavao dokučiti što mu je prijatelja nagnalo na povratak. Sve više je bio uvjeren da želi završiti on što je započeo kad je podigao mač na Ericovu sjenu. Znao je da Ejnar ne može podnijeti da je jadni mladić ostao u onakvom stanju, u stanju u kojem može učiniti još mnogo zla. Zasigurno bi sad volio da mu je ipak presudio i da su ga pokopali. I Jaki je mislio da bi to bilo bolje. Ovako za njega nema nikakve nade. Samo ostaje bolna spoznaja o tome što mu se dogodilo.

– Bojim se da se nećemo izvući iz ove avanture. Ejnar mi izgleda odlučan da ono što je zamislio ostvari pod svaku cijenu. A tko će znati kako je to zamislio? Nažalost, ne izgleda mi uopće uračunljiv. Ako bude trebalo intervenirat ću i na grub način, samo da mu spasim život – razmišljao je poluglasno Jaki.

Dugo su jahali prije nego ih je sustigla noć. Ujutro su opet nastavili. Očito je Ejnarovo odredište bila Barangova farma.
Jaki se plašio da će upasti u kakvu klopku, jer je blizu farme znalo biti dosta prometno. Ejnar je jahao i ne misleći na to. Ubrzo su bili nadomak Barangova imanja. Ejnar odjednom naglo okrene ulijevo pa ga počne zaobilaziti.

– Dosad smo imali sreće, no to ne može trajati vječno – razmišljao je Jaki. Nije se još usuđivao ni na koji način suprotstaviti Ejnaru. Cijelo vrijeme se nadao da će se nešto dogoditi i da će ovaj vidjeti u kakvoj su opasnosti. Upravo su se spuštali s jednog travnatog brežuljka nekoliko kilometara zapadno od Barangova imanja. Nasuprot njima se nalazio jedan gotovo identičan brežuljak u čijem se podnožju crnio šumarak. Jakom se učini da je u šumarku ugledao svjetlucanje. Dostigne Ejnara i pokuša ga upozoriti, no ovaj se nije obazirao. Jaki uhvati uzde njegova konja, ali mu se Ejnar otme bjesomučno goneći životinju ravno ka onom šumarku. Jaki ga je pokušavao sustići no nije uspijevao. Zato se zaustavi držeći da je tamo vrlo vjerojatno kakva zasjeda. Kalin stane pored njega.

– Jesi li i ti vidio?- pokaže u smjeru šumarka.

– Da – zabrinuto odvrati Jaki.

Uskoro su iz šumarka začuli viku i njištanje konja. Uspješe vidjeti kako netko skače na Ejnara i kako ovaj pada na tlo. Vrlo brzo se našao na nogama, pa Jaki i Kalin požure da mu pomognu. U trenu su bili okruženi s desetak dobro naoružanih ljudi. Oko Ejnara ih je također bilo nekoliko.

Odjednom se začuje krik: – Stanite!

Pogledaše prema mjestu s kojeg je dolazio glas. Ugledali su poznato lice.

– Ragmar!!- uzvikne Jaki ne vjerujući vlastitim očima.

– Jaki, jesi li to ti, prijatelju dragi? Kalin kućo stara – okrene se prema njemu.

– Mi smo glavom i bradom – radosno će Kalin.

Jaki se hitro okrene prema Ejnaru bojeći se da nekoga ne ozlijedi. Srećom, stajao je mirno, glave spuštene na prsa.

Ragmar ga je začuđeno gledao: – Ne mogu vjerovati da sam ovako naletio na vas trojicu.

Ejnar je i dalje bio u istom položaju. Ragmar začuđeno pogleda Jakog, a ovaj još jednom pogleda Ejnara. Činilo mu se da mu u očima više nema onog praznog izraza. Kao da je malo došao sebi. To Jakog umiri i on u najkraćim crtama ispriča što se dogodilo.

Ragmar je zlovoljno vrtio glavom: – Jadno dijete – kratko prokomentira.

Zatim pogleda Ejnara pa reče: – Jadnik je doživio previše loših stvari, a da se to ne bi odrazilo na njega. Nadajmo se da će ipak doći sebi.

Činilo se da se Ejnar zaista polako vraća u stvarnost. Gledao je prema nedalekoj grupici ljudi i čudio se. Činilo se da mu ništa nije jasno, kao da se ovaj čas probudio na nekom potpuno nepoznatom mjestu. Zacijelo je baš tako i bilo. Na koncu pogleda prema Ragmaru, a onda prema ljudima oko sebe i zausti da će nešto kazati, no u zadnji čas kao da se predomisli.

– Još sam zabrinut za njega – prošapta Jaki.

U tom času Ejnar klone na mekanu zemlju. Prijatelji odmah priskoče k njemu. Bio je u nesvijesti. Odmah ga polože na jednu prostirku, a potom Ragmar u najkraćim crtama ispriča zašto su tu. Na kraju je prijatelje upoznao s Holdarom koji je cijelo vrijeme pažljivo promatrao trojicu pridošlica. Morao je sam sebi priznati da je iznimno zadivljen njihovom odvažnošću, pa je to htio izraziti riječima.

– Dragi gospodine, sve do prije nekoliko dana moje oči su bile zatvorene, a moje srce i moj razum nisu mogli razlučiti što je prava istina. Doduše, dobro sam živio i radio ono što sam volio, a u takvim uvjetima čovjek lako postane slijep za istinu i za pravdu. Sklon je katkad i malo skrenuti s puta, a ako još može odgovornost prebaciti na drugog, tim bolje. Događalo mi se da uvjeravam sebe kako nisam kriv što moj gospodar koji put na svoj način utjeruje takozvanu pravdu. Ja sam samo provodio ono što sam morao, a da nisam ja ionako bi to učinio netko drugi. Tako sam se tješio. Da, zaista sam se tješio, jer sam strašno patio kad god bih napravio kakvu nepravdu. Ne morate mi vjerovati, kao što ni ja možda ne bih vjerovao u ovakvu priču, ali doista je bilo tako. Obično čovjek nauči činiti zlo, pa mu to na koncu više ne predstavlja nikakav napor, no meni je to uvijek iznova bilo izuzetno mučno. Možda se pitaš, kad je već tako, zašto nisam napustio službu. Dva su razloga tomu. Prvi je što sam vojnik i što sam cijeli život izvršavao nečije naloge, a kao takav sam otkad znam za sebe bio odan onome u čijoj sam službi. Drugi razlog je što sam smatrao da ja mogu bar malo ublažiti nepravdu. Da je netko drugi bio na mom mjestu, vjerujte, bilo bi puno gore.

Holdar je očito imao veliku potrebu da nekako olakša dušu. Za tren zašuti pa teško uzdahne: – Nemojte misliti da sam jako ponosan na sebe.

– Kako si na koncu ipak završio ovdje? – upita ga Jaki.

Holdar mu ispriča zadnje događaje. Ovaj je slušao s velikim zanimanjem.

– Znači to je taj Marduk. Očito je jako opasan čovjek. Davno smo čuli za njega, još kad je Barus prvi put došao kod kralja, ali nismo znali tko je. Znači tako… – zamisli se Jaki.

– Iznimno je lukav i opasan. Zaludio je sve ljude na dvoru.

– Spomenuo si borbu s čudovištima kod Barkeša.

– Najgora noćna mora se ne može usporediti s tim.

– Znam kako to izgleda, nego nešto drugo me zanima. Rekao si da ste skoro sredili ogromnu zvijer kojoj mačevi nisu mogli ništa.

– Zaista, u početku je spodoba bila neosjetljiva na naše udarce, no s vremenom, a trebalo je zaista dugo, počela ih je osjećati.

– Ne mogu vjerovati. Sigurno si pogriješio. Možda se ne radi o morgu.

Holdar još jednom opiše neman protiv koje su se borili, a Jaki u čudu zaključi da se zaista radi o morgu. Činilo mu se nevjerojatnim da je točno ovo što je čuo. On i njegovi prijatelji su se više puta suočili s morzima, no uvijek im je presuđivao paretski mač… Znači i bez njega su ipak ranjivi. To je dobro znati. Ako se susretnu na bojnom polju i ako im se postavi dobra zasjeda onda bi se mogli svladati bez velikih žrtvi s naše strane, razmišljao je.

– A ti si napustio Wilton – okrene se prema Ragmaru – zar tamo ne bi bio korisniji nego ovdje?

– Ha-ha ne brini se. U Wiltonu je ostala cijela skupina ljudi koji pozorno prate sva zbivanja. Imam ti ja svoju mrežu sposobnih i pouzdanih momaka. A ti bi baš imao povjerenja u nekakve elitne kraljevske postrojbe da ja nisam s njima, ha?

– Hm, u pravu si.

– Kao i obično – nasmije se Ragmar. Jaki se također morao nasmijati.
U tom času se Ejnar počeo pridizati.

……

Zoras i Visoki su oprezno napredovali kroz mračni tunel. Kristali s prsiju blago rasipahu svjetlost olakšavajući im kretanje. Nije bilo potrebno nositi baklje pa je Visoki cijelo vrijeme u rukama držao moćni luk. Bilo je primjetno da ovaj tunel nije hladan kao onaj ulazni, međutim, bio je jednako tako pun blata i vlage.

– Baš pogodno stanište za one zvijeri – pomisli Visoki zgrozivši se. Oprezno su koračali, pokušavajući prodrijeti pogledom u tamu. Bilo bi jako loše ako bi bili napadnuti u ovom tunelu. Vrlo brzo su se, srećom, našli na izlazu. Tunel se nastavljao na jedan mali plato. Prijatelji oprezno zakorače na njega. Bio je pust, a na njegovu kraju se nalazio veliki mračni bezdan. Pomisliše da je to vjerojatno kakav ponor koji je tko zna koliko dubok. U daljini od nekih četrdesetak metara, zahvaljujući svjetlucanju kristala kojih je i ovdje ponešto bilo, vidio se suprotni zid. Na njemu je zjapio još jedan otvor. Zoras pokaže u tom smjeru: – Mislim da nekako moramo doći onamo.

Zatim upali baklju i hitne je u dubinu ponora. Baklja je dugo letjela osvjetljavajući kamene klisure. Kad se približila dnu ukaže im se jeziv prizor. Desetci ogromnih zmijurina gmizahu, sikćući i prevrćući se jedna preko druge. Odmah pomisliše da je ova golema rupa neka vrsta legla. Bili su osupnuti grozotom koja se još uvijek nejasno nazirala pri slabašnom svjetlu zamiruće baklje.
Instinktivno se trgnu unazad nervozno gledajući oko sebe. Odjednom ih obuze osjećaj da i tu negdje vreba kakva neman. Smiriše se kad su se uvjerili da su zasad ipak na sigurnom. U zid pored otvora iz kojeg su upravo izišli zakačiše dvije baklje. One odmah zaigraše treperavim svjetlom pa prijatelji pažljivim pogledom pretraže okolinu. Nisu vidjeli načina na koji bi dospjeli do onog otvora na suprotnom zidu. Spuštanje u rupu i penjanje na drugu stranu bilo bi čisto samoubojstvo. Začas bi postali plijenom ogromnih gmazova. Zoras je zamišljeno stajao gledajući preko, a za to vrijeme Visoki posegne u torbu i izvuče smotak u kojem se nalazilo desetak neobičnih strijela. Uzme jednu i poče vezati konopac za nju. Zoras ga znatiželjno pogleda.

– Što namjeravaš?- upita ga.

– Odmah ćeš vidjeti.

– Mogao sam misliti što ćeš mi odgovoriti.

Visoki je još jednom provjerio je li konopac dobro pričvršćen pa postavi strijelu u luk. Napne luk i strijela snažno fijukne. Pogodila je točno iznad otvora na suprotnom zidu zabivši se u trošni kamen iznad njega. Zoras je začuđeno gledao čas Visokog, čas strijelu na drugom kraju.

– Ova strijela je još jedan Petasov dar. Toliko je čvrsta da može, ako se dovoljno jako izbaci, probiti bilo kakav oklop. Isto tako, može napraviti ovo što si vidio, samo je potrebno pogoditi pod točnim kutom.

Zavezao je konopac za jednu stijenu jako ga zategnuvši, a zatim se za njega uhvati rukama i nogama. Konopac je izdržao njegovu težinu. Odmah je, tako viseći, krenuo prema onom otvoru s druge strane ponora. Za to vrijeme Zoras je čekao pozorno gledajući u mrak na dnu rupe. Koji put bi vidio nejasno pomicanje ili začuo poluglasno šištanje. Imao je osjećaj da se to događa u njegovoj neposrednoj blizini, a to ga je ispunjalo neopisivom stravom. Odjednom mu se pričini da su nemani nešto osjetile. Trgne se i svim srcem ponada da će njih dvojica ipak nekako uspjeti umaći s ovog užasnog mjesta. Nada se još i pojačala kad je vidio da je Visoki gotovo stigao do cilja. Upravo se nalazio iznad otvora i sad se njihao prema njemu pokušavajući uskočiti.

Uspio je!! – radosno klikne Zoras osjetivši veliko olakšanje.

Bila je dovoljna samo mala neopreznost pa da mu prijatelj završi u mračnom bezdanu. Sad je bio red na njemu. Pružio je ruku prema konopcu kad iz dubine prema njemu sukne ogromna sjena. Golema zvijer se nekako uspuzala po kamenom zidu do pod sam rub platoa i strpljivo ga čekala. Kad se približio uslijedio je brz napad. Samo su ga urođeni osjećaj za opasnost i munjeviti refleks očuvali od sigurne pogibelji. Odskočio je unatrag još i prije nego je vidio što se događa, a paretski mač je istog trena opako zaiskrio u polumraku. Široki udarac pogodi neman odmah iza ogromne glave. Zvijer se strese kao da ju je dograbila divovska nevidljiva ruka i njome oplela o tlo, no već je u sljedećem trenu opet napadala. Zoras iznova brzo odskoči i u zadnjem trenu izbjegne novi smrtonosni udar. Nažalost, neman ga je snažno zahvatila dok se vrtjela pripremajući sljedeći napad. Udarac je bio tako jak da ga je odbacio nekoliko metara daleko. Ležao je napola onesviješten osjećajući da ga je napustila sva snaga. Boljela ga je svaka koščica pa nije mogao niti pomisliti da ustane. Već sljedeći tren se malo povrati pa užasnut ugleda kako se na pet-šest metara iznad njega uzdiže ogromna mračna zvijer. Otvarala je ralje iz kojih je dolazio nezemaljski zvuk.

– Ovo je kraj – pomisli žalosno Zoras dok mu je pred očima igrala Pinasova slika. Pokušao se zadnjom snagom zavrtjeti ne bi li izbjegao napad, a u pola okreta ga obasja snažan bljesak.

Visoki je s druge strane pratio ovu neravnopravnu borbu. Dobro je vidio što se događa te procijenio da mora riskirati i pokušati pomoći prijatelju koji je već bio gotovo izgubljen. Učinilo mu se da je u času kad je odapeo strijelu Zoras dovoljno daleko od glave podivljale nemani. Deutina strijela je nepogrešivo pronašla cilj i sad se obezglavljena zmijurina tresla udarajući svojom ogromnom tjelesinom svuda naokolo. Da zlo bude veće, eksplozija je bila toliko snažna da je izazvala obrušavanje kamenja sa trošnih zidova i svoda ove podzemne prostorije. Goleme kamene gromade opasno su udarale oko Zorasa prijeteći da ga poklope, a umiruća je neman izgledala opasnija nego dok je bila živa. Zoras ustane i nekako potrči prema razapetom konopcu moleći Boga da ga što ne dohvati. Srećom stigne neozlijeđen. Snažno zgrabi konopac i u tom trenu iznova osjeti posvemašnju bol i nemoć. Mislio je da neće moći nastaviti. Tada se sjeti zašto je uopće ovdje. Pomisao na Pinasa dade mu novu snagu pa svom silom zabaci noge, a rukama snažno povuče preko rupetine. Kamenje više nije padalo pa se ponada da će na koncu čak i uspjeti dohvatiti onaj otvor. Uskoro se zaista nađe iznad njega, a prijatelj ga spremno prihvati.

– Koliko ćeš me puta još spasiti?- upita ga iscrpljeni Zoras.

– To je kod nas uzajamno – veselo će Visoki – bojao sam se da i ti ne odeš u zrak. Hvala nebesima, dobro je završilo.

– Privremeno smo ostali bez Deutinih strijela – zabrinuto će opet Visoki – požurimo da ne bi naletjela još koja neman.

Hitali su kroz tunel dobro pazeći, koliko su to uvjeti dopuštali, da ih što ne iznenadi. U ovom tunelu nije bilo blata, a vlaga je bila znatno manja nego u prethodnim. Grabili su naprijed pa ubrzo uđoše u jednu veliku spilju u kojoj se nalazilo pravo malo jezerce. U tom času se kroz tunel kroz koji su upravo prošli kretala još jedna tajanstvena prilika.

Visoki se približi jezeru i vidje da je jako duboko. Učini mu se da je najdublje uz sam zapadni zid ove podzemne prostorije.

– Tko zna može li kakva zvijer dolutati iz ovih dubina – prošapta Zoras zahvaćajući rukom vodu.

– Topla je – reče. Činilo se da negdje postoji podzemni izvor topline koji je zagrijavao ove prostore.

– Gledaj gore – pokaže Visoki točno iznad jezerca, uz sam zapadni zid pećine. Na visini od tridesetak metara ugledaše oveći otvor. Podsjećao je na nekakvu rupu koja je sasvim slučajno nastala u trošnom stropu, a naslanjao se na onaj zapadni zid. Prijatelji zaključe da se mogu popeti do njega pa odmah krenuše na posao. Uspon je bio jako otežan zbog vlažnog kamenja za koje su se hvatali, a koje je bilo tako sklisko da im je svaki čas prijetio pad u jezero.

– Bar se one nemani po ovako skliskom zidu ne mogu popeti – prošapta Visoki osjetivši bar nakratko tračak zadovoljstva.

Koristili su svaku i najmanju rupu ili izbočinu na opasnim zidovima te polako, ali sigurno napredovali. Konačno su dospjeli do otvora pa oprezno izviriše van. U velikoj dvorani koja se otvori pred njima vidješe tragove čovjekove prisutnosti. Blizu samog otvora nalazio se nekakav kameni žrtvenik ili nešto slično njemu. Malo dalje bijaše jedan debeli kameni stup, a unaokolo još nekoliko takvih. Uz jedan zid prostorije nalazili su se lanci u koje se moglo vezati više ljudi, a s druge strane su vidjeli stare stalke s zahrđalim oružjem i nekakvim čudnim alatom. Odmah pomisliše da je taj alat služio za mučenje zatvorenika. Točno ispred njih, desetak metara daleko od otvora u podu iz kojeg su upravo virili, a na vrhu dvadesetak stepenica nalazila su se teška rešetkasta vrata.
Prijatelji se izvuku i oprezno uputiše ka onim stepenicama. U trenu im se učini da je iza rešetki na njihovu vrhu promakla brza sjena. Hitro se zaklone iza stubišta. Na njihovu golemu žalost, uz zaglušujuću škripu rešetke se otvore. Na vratima se pojavi grupa ljudi naoružanih samostrijelima. Za njima uđu drugi držeći u jednoj ruci mačeve, a u drugoj baklje. Počeše se polako spuštati prema mjestu gdje je stajao hrabri dvojac. Zoras i Visoki se priljubiše uz kamen sa strane stuba, grčevito se stišćući u plitkoj sjeni. Gotovo se nisu usuđivali disati.

– Prokletstvo, čekali su nas i s ove strane – pomisli Visoki čvrsto držeći mač u ruci.

I prijatelj mu je izgledao posve razočaran. Stigli su gotovo do cilja pa upadoše u klopku. Zar je moguće da su zlotvori pazili i na ovu stranu?

– Možete slobodno izaći. Ne želimo vas ozlijediti – začuje se grub glas čiji se vlasnik očito trudio da bude što prijatniji.

– Dođite po nas protuhe – bijesno dovikne Zoras.

Na stubištu je već stajalo desetak jakih boraca. Spuštali su se dolje polako okružujući iznenađeni dvojac. Drugi su još uvijek nadirali kroz vrata na vrhu. Zoras i Visoki se nehotice nađoše skoro na rubu rupe u tlu.
U tom času pred njih iziđe čovjek čiji je izgled nagoviještao gadnu nevolju. Bio je gol do pojasa, pa su se njegovi snažni mišići presijavali na titravom svjetlu koje su okolo bacale upaljene baklje. Preko ramena je imao prebačena dva kožna pojasa široka nekoliko centimetara. Križali su se točno na prsima ili točnije, tu su bili zakačeni na omanji okrugli štit koji mu je čuvao grudi. Remenje je s donje strane bilo zakačeno za široki kožni pojas koji je prekrivao donji dio leđa. Smeđe široke hlače utaknute u visoke čizme su upotpunjavale opaki izgled ove prilike. Na rukama je imao kožne rukavice bez prsta, a za njim se vijorio kratki crveni plašt. Za pojasom mu je visjela dugačka sablja sjajne oštrice, koja je, zahvaljujući njegovoj cjelokupnoj pojavi, djelovala iznimno opasnim oružjem.
Došljakovo lice bijaše oličenje surovosti i nemilosrdnosti. Ne baš previsoko čelo, izbrazdano brojnim ožiljcima, skrivalo je malene tamne oči koje su pri ovom slabašnom svjetlu podlo svjetlucale. Ožiljaka je bilo posvuda po licu, a posebno se isticao jedan koji mu je nekoć rascijepio nos na dva dijela. Usne se gotovo nisu ni vidjele. Na njihovu mjestu bijaše tek jedna crta iznad koje se nadvio raskoljeni povijeni nos sličan kljunu grabljivice. Čovjek je gledajući to lice imao osjećaj da neznanac samo čeka da se baci na svoj plijen i da ga rastrga.

– Ti, prokletniče! – ljutito procijedi Zoras prepoznavši Uruka. Visoko podiže srebrni mač odlučivši skupo prodati kožu.

Čovjek pred njim pomirljivo podigne desnu ruku:
– Zar se tako ponaša prema starom prijatelju.

– Ti mi sigurno nisi prijatelj – opet će bijesno Zoras – gdje mi je sin? Govori slugo paklena!

– Odmah ćeš ga vidjeti – odvrati mu Uruk pa mahne rukom. Isti čas se na vrhu stuba pojavi jedna vitka prilika. Zoras zanijemi gledajući mladića koji je polako prilazio. Preplavi ga veliko uzbuđenje, nekakva mješavina strepnje, straha i ogromne radosti. Bio je za jedan čas potpuno oduzet, nemoćan da pomakne i mali prst. U ovoj situaciji je Pinasova pojava na njega djelovala iznimno stresno. Na kraju sve ove pomiješane osjećaje nadjača snažno uzbuđenje i golema radost.

– Pinas – tiho prozbori drhtavim glasom, zatomljujući val sreće što ga vidi živog.

Pinas ga pogleda zastavši za trenutak, pa nastavi spuštanje. Bio je odjeven u čistu novu odjeću i nimalo nije sličio na uznika. Zoras se tome nemilice začudio.

– Što se ovdje događa?!- začuo je glas koji je pripadao Visokom. Očito ni njemu nije bila jasna novonastala situacija.
Pinas došeta do dvojice prijatelja pa im se široko nasmiješi.

……

Aretus je letio tunelom. Doduše, ni sam nije znao je li to let ili klizanje kroz uski mračni prolaz. Svakako, osjećao je da se kreće ogromnom brzinom koja mu je, isto kao i onda kad je žurio za zlim nazerom Dalinusom, tjerala jezu u kosti. Sve više je ćutio mučninu, a zbog povremenih snažnih bljeskova pojavila se jaka bol na prednjem dijelu čela. To je potrajalo neko vrijeme, kojemu on dužinu nikako nije mogao odrediti. Odjednom se nađe na sasvim drugom mjestu. Vrtjelo mu se u glavi pa je trebalo malo vremena da dođe sebi. Krajičkom oka spazi Jonasa koji ga je šutke promatrao. On je očito mnogo bolje podnio ovo brzo putovanje.

Aretus brzo pogleda naokolo dobro znajući da na ovakvom mjestu uvijek mora biti krajnje oprezan. Nalazili su se u jednom skrovitom kutku neke neobične doline. Vidjevši krajolik pomisli da mu se u glavi još nije sve posložilo kako treba. Naime, ono što se nalazilo oko njega činilo se posve nezemaljskim. Tlo je bilo izrazito svijetlo, kao da je sastavljeno od nekakvog bijelog kamena. Kamen je sličio uspjenjenom moru, a malo dalje bijaše nalik na bijele valove. Toliko je teren sličio valovitom moru da se Aretus plašio podići i krenuti dalje. Ponegdje se naziralo jedva primjetno bujno bijelo žbunje. Bar se činilo da je to žbunje. Ono je zacijelo moglo rasti samo na ovakvom mjestu. No jednako tako, to su mogli biti golemi kosturi kakvih nepoznatih zvijeri. U tom moru bijele podloge tu i tamo su se nazirale tamnosive ili gotovo crne pruge za koje se na prvi pogled nije moglo procijeniti jesu li pukotine u tlu ili nanosi tamne prašine. Povremeno se moglo vidjeti i groteskno mračno kamenje koje je vjerojatno nastalo hlađenjem lave. Poprimalo je zastrašujuće oblike koji kao da su stvoreni maštom bolesnog uma. Jedan put je bilo nalik ogromnom izduženom lešu, drugi put iskrivljenoj lubanji, a treći put golemoj zmijurini ili kakvom monstruoznom crvu. Kamenje se nerijetko dodirivalo, ispreplitalo i jedno preko drugog uspinjalo čineći omanje brežuljke.
Tu i tamo su se mogla vidjeti potpuno crvena ili, pak, potpuno bijela stabla s rijetkim kvrgavim granama i bez lišća. Takvom su žestinom upadala u oči i ubadala u mozak da ih Aretus nije mogao dugo gledati.
Odgore je pritiskalo sivo olovno nebo. Činilo se da se nalazi točno iznad njihovih glava te da će se svaki čas spustiti i poklopiti zemlju.
Aretus osjeti da mu nestaje zraka. Najprije pomisli da je to posljedica teleportiranja, a onda shvati da je to ipak zbog čudovišne klaustrofobije koju je izazivao ovaj monstruozni okoliš. Pogleda Jonasa. Mladić je u međuvremenu dobro promotrio teren oko mjesta na kojem su se nalazili. Dobro se vidjelo da je i on zapanjen onim što je vidio.
Po svoj prilici nalazili su se negdje unutar ruševina. Još uvijek su sjedili podno stupa na kojem se crnio negrin.

– Kakvo je ovo mjesto?- na koncu upita Jonas.

Aretus je šutio. Ni sam nije znao o kakvom se mjestu radi, ali je bio siguran da bi odavde najradije isti čas nestao.

– Na rubovima valovitog kamenja vidim ruševine. Nisam mogao ni zamisliti da se ovdje nalazi nešto ovako grozno – odgovori.

– Čovjek bi pomislio da će nakon onog turobnog sivila dobro doći bilo kakva promjena, a vidi sad ovo. Užas.

– Zaista, kao da se netko neslano šalio – zaključi Aretus.

Nešto kasnije smogli su snage pa polako krenuli prema ruševinama sporo napredujući negostoljubivim terenom. Bijelo kamenje je ponegdje bilo oštro kao žilet, a posebno je bilo opasno ono žbunje. Radilo se doista o žbunju, ili bolje kazano o nečem što je nekad bilo žbunje. Sad je bilo ovijeno u tanki bijeli sloj koji je na mjestima gdje je omatao lišće bio oštar kao britva.

– Pazi da se ne ogrebeš. Ne bi me čudilo da je ovdje štošta puno otrova – upozori Aretus mladića.

– Ako i jest imamo ovo – Jonas lupi po torbi u kojoj se nalazila bijela kugla. Pokušavao se nasmiješiti, no to mu nije uspjelo.

Nakon nekog vremena stigoše nadomak nagorenih ostataka nekadašnjih zgrada. Aretus krene prema njima.

– Nećemo tuda – reče Jonas i produži dalje. Aretus ga upitno pogleda, a onda krene za njim. Šutio je i motrio ruševine koje su obilazili. Jonas nije ništa govorio, a Aretus je odlučio njemu prepustiti vodstvo. Mladić je sigurno imao dobar razlog kad je rekao da produže dalje. On nikad nije govorio ako nije imao kazati što korisno ili ako u nešto nije bio uvjeren.

Već su gotovo zaobišli kamene gromade kad iz njih nešto izleti. Bila je to velika ptičurina koja se isti čas obori na Aretusa. Dok je napadala glasno je kliktala. Aretus je u istom trenu imao mač u ruci. Brzim skokom unatrag izbjegne napad istovremeno snažno udarajući srebrnim oružjem. Pogodi čudovište točno iza nakazne glave koja se od siline udara odvoji od ostatka tijela i otkotrlja tupo lupkajući po bijelom kamenju. Za njom je ostajao tamni krvavi trag. Ogromno tijelo još nekoliko metara nastavi bauljati pa skoro poklopi Jonasa. Srećom je i on bio brz i spretan pa ga je uspio izbjeći. Sam kraj jednog krila ipak ga zakači po mišici i ona isti čas prokrvari. Krilo je na prednjem dijelu bilo puno kao nož oštrih bodlji.
Mladić glasno krikne presječen iznenadnim udarom oštre boli. Rana je, srećom, odmah počela cijeliti pa on zahvalno pogleda bijelu kuglu. Znači i ovdje možemo računati na njezino blagotvorno djelovanje, zadovoljno pomisli. Aretus mu je odmah priskočio pa i on sav sretan zaključi da će vrlo brzo sve biti u redu.
Oprezno nastaviše dalje. S desne strane su promicale ruševine, a vidjele su se i u daljini s lijeve strane. Jonas je stalno grabio naprijed iako su već na više mjesta mogli zaći među porušena zdanja. Odjednom mladić zastane.

– Ovdje ćemo ući – pokaže prema zlokobnim crnim ostacima nabacanim na velike gomile. Činilo se da to na ovom mjestu neće biti baš lako izvesti, no mladić odlučno krene u smjeru koji je malo prije pokazao. Aretus ga je u stopu slijedio.

Čim su skrenuli među ruševine, bijelo kamenje je zamijenila tamno smeđa podloga. Gotovo se spojila s tmurnim nebom iznad njih pa su lagano napredovali gotovo pipkajući ispred sebe. Srećom se nešto malo ipak vidjelo. Vjetar je potpuno zamro. Činilo se da nigdje oko njih nema ni trunka života. Sve je bilo tako mrtvo i jezivo nepomično. Skoro poželješe da naiđu na makar kakvo živo biće iako su dobro znali da to ne bi dobro završilo.

Pored njih su i dalje promicali polusrušeni mračni objekti. Jonas je neumorno išao naprijed kao da ga vodi neka nevidljiva ruka. Odjednom se nađoše pred velikim otvorom koji je vodio ravno pod zemlju. Nalazio se u podnožju malenog brežuljka i tek se malo isticao na tamnosmeđoj podlozi.

Aretus je upitno gledao Jonasa.

– Moramo dolje – reče ovaj pokazujući rukom na otvor.

– Kako si znao za njega – upita Aretus.

– Nisam znao kao što ni sad ne znam što nas dolje čeka. Jedino znam da moramo tamo. Osjećam to.

Jonas upali baklju i hrabro zakorači u potpuni mrak. Aretus također uzme baklju pa krene za njim.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save