PODLE BRITANSKE IGRE: Zašto Nijemci toliko žele, a “hrvatska” politika ne da udbine mesare?

Nijemci sad žele razotkriti upletenost UDBE u likvidacijama u Jugoslaviji – radi se, navodno, o nekoliko stotina folksdojčera likvidiranih u Jugoslaviji, ali i o šezdesetak ubojstava koja je UDBA izvela u Njemačkoj. No, i mnogo više od toga – radi se o tome da je, kako se čini, upravo britanska tajna služba inscenirala pokolje u Ahmićima i Stupnom Dolu! 

Ima li Milanovićev tata broj noge 47, kad je on toliko ustrajan u neizručenju Mustača? Je li netko od njemu bliskih udbina pepeljuga? Ili se ipak radi o upletenosti britanskih tajnih službi u događaje poput Ahmića i Stupnog Dola, i Njemačkoj odlučnosti da to raskrinkaju?
Zdravko Mustač, bivši čelnik jugoslavenske tajne službe, bit će izručen Njemačkoj zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Tako je u četvrtak nepravomoćno odlučio Županijski sud u Varaždinu razmatrajući izvršenje Europskog uhidbenog naloga zbog kaznenog djela pomaganja i poticanja na ubojstvo prema njemačkom Kaznenom zakonu. Kraj je to trakavice koja bi se mogla nazvati “ne damo naše udbaše”.
To je točka na kojoj bi, u iole normalnoj državi, premijer bio smijenjen jer je lagao naciji o tome da ne mogu biti izručeni: naprotiv, on se nije našao ponukanim čak niti ispričati se zbog laži da izručenje Perkovića i Mustača nije moguće dok se ne promijeni ustav! Promjenu ustava više nitko ne spominje, niti “zaštitu branitelja”, čime je dokazano ono što smo ionako i znali.

Istovremeno, to je točka na kojoj bi razuman čovjek prihvatio poraz i pokrio se ušima, moleći Boga da se sve što prije zaboravi. Milanović nije od te vrste ljudi:razumnih. Reakciju na odluku suda iz centralnog komiteta na Iblerovom nije trebalo dugo čekati.

“Obzirom da mi predlažemo zakone, Sabor ih donosi, a Njemačka ih tumači i provodi na jedan način, a naši sudovi na drugi način, mi ćemo kada sve ovo završi naći načina da kao Vlada Saboru predložimo odgovarajuće mjere u okviru naših ustavnih i zakonskih ovlasti, u cilju poštivanja pravnog poretka RH i provođenja, a ne tumačenja zakona koje je donio Hrvatski sabor, koje sam osobno potpisao i u kojima znam što stoji”, poručio je Milanović sinoć javljajući se u središnji Dnevnik HTV-a.

Drugim riječima, Milanović je rekao: “Mi ne poštujemo neovisnost pravosuđa i trodiobu vlasti. Mi priznajemo samo sud svoje partije. Mi zakone donosimo, tumačimo i provodimo onako kako to nama u partiji odgovara, a sudovi su samo transmisija partijske volje”. Ukratko: Milanović se, s oproštenjem, posrao na demokraciju. On još uvijek, reklo bi se živi u 1945., ili 1948. Tragikomično za političara koji nije stasao u komunizmu, već u demokraciji. Demokracija je, najkraće rečeno, procedura. Proces u kom sve zainteresirane strane imaju pravo reći svoju riječ, jer u osnovi su u demokracijama svi ravnopravni, ili bi to trebali biti. Ali Milanović smatra da je partija malo ravnopravnija.
Gotovo naglas jednaku stvar je rekao povodom odluke o izručenju Perkovića: “Radi se o čovjeku kojeg nitko od nas ne poznaje, ali ovdje se radi o poštovanju zakona. Ja vrlo dobro znam što piše u zakonu, ali sudovi imaju svoje ingerencije. Jedan je odlučio na jedan način, a drugi sud na drugi način”. Naravno, u normalnoj državi sudovi ne mogu odlučivati na ovaj ili onaj način o istom, zato je tu Vrhovni sud da se brine o jedinstvenim pravnim standardima. Opaska “ja tog gospodina uopće ne poznajem” nije vrijedna komentara, kamoli one o “poštivanju zakona”, na primjeru Merzelice i Sabe zadnjih dana vidimo koliko je principijelno to zalaganje Milanovića za poštivanje zakonske procedure. Nismo djeca pobogu. Jadnije izmotavanje od Milanovićevog je teško i zamisliti.
Pokušao je izvarati Angelu Merkel i Europsku Komisiju bizantinskim “Lex Perkovićem”, i dobio po nosu. Oni koji su ga doveli na vlast – njega i Josipovića – nisu ga mogli zaštiti:

U Europi, kakva god bila, važe pravila. Važi poštivanje potpisanog. Nadasve, važe zakoni, a pravosuđe nije pod političkom kontrolom na način na koji je to u Hrvatskoj. U EU nemaju svog Bajića, koji će se žaliti na dobivenu presudu, a neće na onu koju je izgubio.
No, čemu takvo blamiranje? Takvo kalimerovsko cendranje oko dvojice ostarjelih mesara u službi jugoslavenske tajne policije? Zašto bi demokratska hrvatska vlast štitila ostatke ostataka antidemokratske jugoslavenske opcije? Što to oni znaju što se ne smije saznati?

Vjerojatno ne previše. Vjerojatno je veći problem ono što o Mustaču i Perkoviću znaju Nijemci. Milanović je govorio o istjerivanju King Konga. Radi li se o King Miši Brozu, sinu neumrlog Maršala, i Kong Ivici Račanu? Prvi je, zajedno sa sinom Mike Špiljke, Vanjom, danas vlasnikom naftne kompanije u Švicarskoj, haračio INA-om u godinama kad tamo nije bilo nikog tko nije krao. Drugi je, kad je ubijen Đureković, bio u Centralnom Komitetu koji je morao dati odobrenje za takve likvidacije, koliko se zna o radu tajnih službi Jugoslavije.

To bi bio udar ne samo na dva kamena temeljca “ugleda” partije – Tita i Račana, nego i na SFRJ kao takvu jer bi se pokazalo da je njeno rukovodstvo davalo naredbe za ubojstva kako bi prikrilo banditizam svoje mile dječice. Ali to ni izbliza ne objašnjava razmjere medijske, sudske i političke borbe za Perkovića i Mustača, a još manje Njemačku odlučnost da ih dovedu sebi. U svjetskim razmjerima nije viđeno, nikad, da se optuženom ubojici daje osam nastavaka intervjua u dnevnim novinama u kojima on bezočno laže o svemu, i to na očigled, pokušava optužiti mrtve ljude, prebaciti sve na neimenovane “srpske ubojice”, prodaje basne o “domoljublju” udbaških ubojica (“kilera”, kažu mediji, više bondovski zvuči, daje auru glamura običnim balkanskim mesarima sa sjekirama). Čitava infrastruktura države je stala u obranu te dvojice. 

Nije tajna ni da su Perković i Mustač raznim vezama povezani s ljudima u hrvatskoj politici (Bianca, mahni ujaku Mustaču ‘đenja), da je Sanader čak živio u Mustačevoj kući, i da su udbaškim strukturama premreženi hrvatski mediji, politika, i sudstvo, što se vidjelo po odlukama suda u Velikoj Gorici.

Međutim, sve to ne objašnjava niti zašto je Nijemcima toliko stalo do Mustača, niti zašto je hrvatskoj politici toliko stalo da ga ne da. A u politici ništa nije slučajno. Stvari treba promotriti u širem kontekstu: borbe za prevlast na Balkanu. U Hrvatskoj – a isto tako u Bosni i Srbiji – se već sto godina, od izbijanja prvog svjetskog rata, malo toga događa bez upletenosti britanske obavještajne službe. Poznato je – i otvaranjem arhiva dokazano – da su oni stajali iza Simovićevog puča u Beogradu 1941. koji je gurnuo Jugoslaviju u Drugi svjetski rat, poznato je da su, kako bi spriječili izgradnju pruge Berlin – Bagdad, imali udjela u zbivanjima koja su dovela do Prvog svjetskog rata, i da je Jugoslavija tvorevina nastala isključivo zbog britanskih imperijalnih interesa, prvenstveno kako bi se suzbilo njemački utjecaj na Balkanu i onemogućilo pristup resursima na Bliskom istoku. U doba nastanka Jugoslavije, Englezi gospodare četvrtinom planete, a Njemačko carstvo se sastoji otprilike od male tvornice kobasica u Tanganjiki: industrijski i tehnološki, Njemačka je bila mnogo jača, no nije kontrolirala resurse, a Britanija je željela da to tako i ostane.

A kako je Jugoslavija od početka bila britansko čedo, tako je sve od AVNOJ-a do SDB-a i UDBA-e bilo dobrim dijelom kontrolirano i logistički popraćeno od Britanije, odnosno njene tajne službe SAS. Nijemci sad žele razotkriti upletenost UDBE u likvidacijama u Jugoslaviji – radi se, navodno, o nekoliko stotina folksdojčera likvidiranih u Jugoslaviji, ali i o šezdesetak ubojstava koja je UDBA izvela u Njemačkoj. No, i mnogo više od toga – radi se o tome da je, kako se čini, upravo britanska tajna služba inscenirala pokolje u Ahmićima i Stupnom Dolu!
Zvuči kao smjela konstatacija, no kad se pogleda što je sve britanska tajna služba na Balkanu bila umiješana – i u što je još umiješana, vrlo je vjerojatno da je ta informacija točna. Takve stvari su tipičan obrazac djelovanja SAS-a. Uostalom, upravo je Britanija imala najviše koristi od rata Bošnjaka i Hrvata: time je skrenuta pažnja javnosti sa zločina Srba, relativizirana uloga Hrvatske u ratu, otvoren prostor za osudu svih strana podjednako, a najviše od svega – onemogućeno stvaranje zajedničke fronte Hrvata i Bošnjaka koja bi suzbila srpske snage i uspostavila granicu utjecaja Britanije na Drini, dok bi sve s “ove strane” – Hrvatsko ili Bošnjačko – ostalo pod geopolitičkom dominacijom Njemačke. A u tom slučaju bi i britanske mogućnosti utjecaja na zbivanja u samoj Srbiji bile znatno umanjene, u korist Rusije.

Obavještajnu ulogu Britanije u zadnjem ratu dobro je ilustrirao Miroslav Lazanski pišući u Politici kako je godinama vjerovao da je bombardiranje Banskih dvora u Zagrebu bilo operacija hrvatske propagande. “Štoviše, tadašnji britanski vojni izaslanik u Beogradu uvjeravao me u jesen 1991. da je riječ o namještaljci. Jer on je na temelju televizijskih snimaka zaključio da se radi o ‘detonaciji improvizirane eksplozivne naprave ojačane trotilskim metkom”, piše Lazanski. On je priznao da je bombardiranje Banskih dvora zaista izvršilo Ratno zrakoplovstvo SFRJ i da je to tada bila jedna od najstrože čuvanih vojnih tajni. Kasnije, kada je CIA objavila dokumente o događajima iz 1995, o tome da je “Franjo Tuđman bio spreman raketirati Beograd ukoliko Slobodan Milošević pošalje vojnu pomoć napadnutim Srbima u Hrvatskoj”, sjetio se britanskog vojnog atašea i njegove uvjerljivosti.

Sličnu stvar smo mogli čuti i na suđenju Generalu Praljku, koji je pričao o tome kako bi se britanski fotografi uvijek, nekim čudom, našli na pravom mjestu u pravo vrijeme, tako i prilikom rušenja mosta. Naravno, sud u Haagu, kojeg kontrolira prvenstveno Britanija (Gotovina bi, da se nisu umiješali Amerikanci, do smrti trunuo u zatvoru) se nije htio baviti njegovim navodima o britanskoj umiješanosti u zbivanja u Bosni, o kojima je on govorio. No dovoljno je sjetiti se što su radili i govorili Carrington, Owen i Ashdown, i kako su uvijek suptilno, pod firmom “zaustavljanja nasilja”, isto razbuktavali i pazili da se rat ne zaustavi prije nego što oni ne ostvare svoje ciljeve i anuliraju štetu koju su britanski interesi pretrpjeli kolapsom komunizma i slijedom toga uspostave nove geopolitičke karte Europe.

A Britanija je bila prisutna i kasnije, upravo je britanski “novinar” (obavještajac) mjesecima sjedio u uredu drugog Hrvatskog predsjednika Mesića i tražeći dokumente koji bi ikako mogli kompromitirati Tuđmana. Njegov se nagli uspon od trećeplasiranog u predizbornim anketama do uvjerljive pobjede na izborima ne da drukčije objasniti nego obilnom logističkom, PR, i financijskom pomoći britanske tajne službe, kojoj se odužio “detuđmanizacijom” iste, odnosno reuspostavom udbaških struktura koje Tuđman nije uspio u potpunosti zamijeniti svojim ljudima, pa su na kraju smijenjeni svi njegovi, hrvatskoj lojalni ljudi, i vraćena vlast starim strukturama povezanim s vladom u Londonu. Dakle, sve što se u Hrvatskoj od uspostave neovisnosti do danas događalo, pa i prije toga, treba promatrati kroz prizumu odnosa Britanije, koja je oduvijek kao primarni cilj imala uspostavu svoje kontrole nad Balkanom što je uvijek podrazumijevalo stavljanje katoličkih zemalja bivše Austro Ugarske, koje prirodno naginju Austriji i Njemačkoj, pod kontrolu Beograda, i Njemačke.

Njemačka, s druge strane, želi stvari istjerati na čistac i prvenstveno provesti lustraciju u Hrvatskoj. Iz odnosa Hrvatske vlasti spram Njemačke, od koje zaziru i u koju ne odlaze ni u ludilu, dok su svako par dana u Londonu – uostalom, i kad je izbila kriza oko Perkovića Josipović je prvo otputovao u London – se mnogo toga može razabrati. Njihova putovanja su uglavnom na relaciji London – Beograd, a Vesna Pusić je, koliko se može saznati, svako par dana u britanskoj ambasadi i tuži se da joj rade ovo i ono. Jasno da bi padom udbaške infrastrukture u Hrvatskoj pala cijela piramida preko koje Britanija postavlja sebi lojalne kadrove na vlast u Hrvatskoj. Uostalom, ni u Srbiji nije drukčije: Vučić je, po svemu sudeći, također kadar kao i Josipović, instaliran da bi uveo Srbiju u EU, s tim da tamo kruna ima ponešto drukčije interese: otrgnuti Srbiju od ruskog utjecaja, jer bi time opet propalo ujedinjenje u “Jugosferu”, odnosno region Zapadni Balkan, ovaj put unutar granica EU.

Razmjeri panike koja je zavladala u redovima vladajućih i potezi koje vuku, kad se zna tko ih financijski i logistički pomaže, teško da se mogu objasniti ičim drugim do li inzistiranjem njihovih sponzora na neizručenju kadrova sa SAS-om oduvijek usko povezane UDBA-e Njemačkoj. Time će se Mustač, Perkovićev šef i de facto eksponent britanske službe, naći u Njemačkim rukama.

Razgradnja tog brižljivo građenog sustava premreženosti Hrvatske lojalnim britanskim kadrovima nije moguća unutar same Hrvatske, jer u njoj nema organizirane političke snage koja bi taj sustav mogla i načeti, kamoli ga uništiti i pokrenuti lustraciju, ne kao osvetu za komunističke zločine već kao čišćenje od kadrova koji, bilo pod krinkom jugoslavenskih, bilo hrvatskih tajnih službi, provode britansku politiku. Koliko su britanci utjecajni moglo se vidjeti i prilikom demonstracija za rušenje Jadranke Kosor, koje su izbile netom nakon što je ona osigurala ulazak u EU, i prestale kad se potpisivanje ulaska “mimo regiona” više nije moglo spriječiti. A u to vrijeme je Josipović lobirao okolo za odobravanje Srbiji statusa kandidata, bez uvjeta da prizna Kosovo, kao da mu se u zemlji ne događa ništa.

U svakom slučaju, medijska i sudska borba za Mustača i Perkovića dokazala je koliko su strukture obavještajnih službi snažno infiltrirane u medije, pravosuđe, gospodarstvo, politku, sve aspekte javnog života u Hrvatskoj. Gotovo četvrt stoljeća nakon raspada Jugoslavije, te strukture više ne bi imale nikakvog utjecaja da ih na životu ne održava neki vanjski sponzor. A tko je on nije nikakva tajna. Kad se zbivanja oko Perkovića i Mustača gledaju u širem kontekstu – onda se sasvim jasno može vidjeti da se tu radi o obračunu Njemačke, koja ih traži, i probritanske struje u hrvatskoj politici, koja ih pokušava zaštiti notkima i zubima.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Odgovori

Skip to content