TwitterFacebookPinterestGoogle+

Dr. Tomislav Sunić: Policija riječi i misli

  • Written by:

Prednost komunizma bila je njegova sirova politička narav i surova fizička represija. Komunistička propaganda koristila je jezik pun hiperrealnih pridjeva, tako da su postupno i sami političari u komunizmu počeli sumnjati u javni govor. Običan građanin u komunizmu imao je veliku prednost. Znao je prepoznati osnovnu političku kategoriju: kako razlikovati prijatelja od neprijatelja.

Sasvim je drugačija stvar u modernim kapitalističkim sustavima na Zapadu, koji koriste mekši govor u javnim komunikacijama, a čija je propaganda umotana u višeznačajne i apstraktne izraze poput „ljudskih prava“, „demokracije“ i „tolerancije“. Za razliku od komunističke represije, represija na liberalnom, t.j. kapitalističkom Zapadu ne ostavlja tragove krvi, te upravo stoga i moderni liberalizam funkcionira kao perpetuum mobile. Pa koji luđak želi biti disident u sustavu koji je najbolji i najtolerantniji u povijesti? Liberalizam danas nema na kugli zemaljskoj niti jednog jedinog ozbiljnog protivnika. Potrebno je neprijatelja izmisliti. Danas to moraju biti neofašisti i islamisti.

Zapadni liberalni sustav koristi jezičnu, krivično pravnu, psihološku, a u zadnje vrijeme i fizičku represiju koja je dovedena do akademskog savršenstva. Za razliku od komunizma, u liberalnim demokracijama građaninu je teško prepoznati osnovnu političku kategoriju: tko je politički prijatelj, a tko je politički neprijatelj. Tijekom hladnog rata liberalni sustav mogao je doduše prikriti svoju represiju i svoje brojne gospodarske slabosti stalnim projiciranjem ukupnog političkog zla na komunističkog protivnika. Liberalna formula bila je jasna: pa zar se na kapitalističkom Zapadu bolje i slobodnije ne živi?! Malo oporbenjaka u sumornoj komunističkoj istočnoj Europi tada je uopće i pomišljalo da liberalni sustav također koristi represiju protiv svojih neistomišljenika. Liberalne demokracije na Zapadu, i dan danas pružaju velikom broju građana mogućnost prihvaćanja različitih identiteta, uz dodatno ekonomsko blagostanje i zabavu, i to do te mjere da liberalni sustav lagano razoružava mogućeg protivnika. Pitanje je kako bi građani u komunizmu reagirali na represiju svog bivšeg komunističkog sustava da nije postojala liberalno-kapitalističke usporedbe? Pod pretpostavkom da je komunizam pobijedio nitko ne bi danas znao što znači riječi Gulag, Goli ili Bleiburg. Dobar dio ljudi mislio bi da je komunizam najbolji od sviju svjetova. Upravo je to danas slučaj sa liberalnom demokracijom koja slovi danas kao jedino i najbolje političko rješenje. Komunizam je 1990.g propao na Istoku, kako to piše talijanski pisac Augustino del Noce, jer su se njegovi rezultati puno bolje i bezbolnije obistinili na kapitalističkom Zapadu. Ne treba čuditi da su danas najglasniji zagovornici liberalnog kapitalizma i privatizacije, kao i surovog ekonomskog nadmetanja u istočnoj Europi i Rusiji, upravo djeca bivših komunističkih prvaka. Nije nikakav misterij da biti sin ili kćerka knojevca, kosovca, udbaša ili neke afežeovke, omogućuje danas meteorsku karijeru u političkom i javnom životu Hrvatske.

GOVOR MRŽNJE

Sredinom travnja 1993.g., predsjednik nove države Hrvatske, Franjo Tuđman bio je u posjetu Americi, datum koji je imao presudnu ulogu za naredne događaje u Hrvatskoj. Nakon posjeta Memorijalnom centru u Washingtonu najuglednije novine na svijetu. The New York Times, donose članak sa naslovom: „Ljutnja pozdravlja Hrvatsku na spomen Muzeja holokausta“ (22.4., 1993). Članak citira Tuđmana kako on umanjuje brojku žrtava židovskog holokausta. Naizgled mali detalj, ali sa dramatičnim političkim posljedicama za Hrvatsku. Da je kojim slučajem Tuđman putovao kao privatni građanin ili kao njemački, američki ili australski povjesničar u Washington, za izrečene riječi, pri dolasku u Hrvatsku – pri tranzitu na aerodromu u Frankfurtu – njemačka policija bi ga privela i stavila u zatvor. Negiranje židovskog holokausta kazneno je dijelom u svim zemljama Europske unije i nosi maksimalnu kaznu od 5 godina zatvora u Njemačkoj, odnosno 20 godina u Austriji, bez obzira na nacionalnost počinitelja i mjesto počinjenog verbalnog delikta. Svaki europski i američki povjesničar, novinar, ili publicist, koji se bavi tematikom židovskog žrtvoslovlja tijekom drugog svjetskog rata, mora imati na umu odredbe kaznenog prava Njemačke i ostalih država Europske unije —a tek onda svoje nakane u akademskom radu. U modernom liberalnom sustavu, slično kao i u komunizmu, povijesnu istinu i javni govor definiraju sud i porota.

Doduše u današnjem liberalnom sustavu puno se govori o dekonstrukciji i totalnoj slobodi javnog govora. U akademskom pristupu iz bilo kojeg predmeta društvenih znanosti, ne postoji više apsolutna istina, jer je svaka istina ionako izložena individualnom sudu – kao što to pišu teoretičari postmoderne. Nigdje se više ne kažnjava i ne progoni pojedinca koji sumnja u fenomen začeća Blažene djevice Marije ili se ruga Isusu Kristu. No moderne liberalne demokracije, usprkos stalnog isticanja apsolutne slobode govora, imaju svoju definiciju slobode govora. Stoga nema govora da se dade sloboda govora ili omogući karijera nekom tko sumnja ili postavlja neugodna pitanja glede filozofskih temelja moderne liberalne demokracije. Začas on ulazi u liberalno-komunističku demonologiju „ekstremiste“ „desničara“, „neo- fašiste“ ili „radikalnog desničara“. O nekim temama poput moderne historiografije, bioetike, genetike i rase, bolje je naglas ne govoriti. Razlog tome je jasan: zapadne kapitalističke, odnosno liberalne demokracije, postale su u zadnjih dvadesetak godina heterogena, multikulturna i višerasna društva u kojim je sve teže i teže održati društveni i međuetnički konsenzus. Često se skupina stanovnika drugačije rase ili narodnosti vidi ugroženom slušajući žrtvoslovlje druge etničke skupine. Ono što nekom Francuzu alžirskog podrijetla u gradu Marseilleu mora bit sloboda govora, posebice kad je riječ o Palestinskom pitanju, drugom Francuzu, na primjer židovskog podrijetla, može zvučati kao govor mržnje, koji zahtijeva pravne sankcije. Uostalom dovoljno je čitati srpske novinare koje tumače kao govor mržnje izjave svih hrvatskih političara –bez obzira na stranačku pripadnost hrvatskih političara.

Govor mržnje je anglicizam i jezični barbarizam (hate speech) koji se uvukao danas u medije svih europskih država. U Kaznenom pravu Europe ta složenica još za sada ne postoji: taj pojam je u krivičnom zakonu svih europskih država puno ljepše, ali i puno apstraktnije formuliran. Ono što odlikuje složenicu „govor mržnje“ je njeno široko značenje, semantička rastezljivost i mogućnost proizvoljnog etiketiranja ideoloških i političkih protivnika. Prilijepiti danas američkom ili europskom profesoru, političaru ili novinaru, etiketu „revizionist,“ „desničar“ ili „neo-nacist“ — a kamo li oznaku „antisemit“—trenutačno vodi do kraja njegove karijere, kasnije i do teških pravnih postupaka. Upravo je manipulacija jezikom odlika svakog represivnog, odnosno totalitarnog sustava. Danas je najnezahvalnije zanimanje biti povjesničar- osim ako je povjesničar dvorski povjesničar, hagiograf, ili član „nevladine udruge“ . Slijede kao mete sociobiolozi, politolozi i kritičari multikulturalnog, t.j. višerasnog liberalnog sustava. Tvrditi naglas da crnci Afrikanci imaju niži kvocijent inteligencije i da genetski nisu skloni radu – bez obzira na količinu empirijskih podataka koje autor može podastrti za tu tvrdnju – ne treba biti jamstvo da će autora mediji prihvatiti i nagraditi. Naprotiv, njegovo ime bit će izloženo medijskoj hajci i pravnim sankcijama. A koji luđak smije uopće danas i pomisliti da nešto ne štima u liberalnoj demokraciji?

Dovoljno je podsjetiti na slučaj Dr. Jamesa Watsona, engleskog Nobelovca, svjetskog stručnjaka za DNK, koji je 2007. g. kazao da razlog što je najbogatiji kontinent Afrika siromašan, leži u činjenici što njeno crnačkog stanovništvo ima niži kvocijent inteligencije od Europljana. Slijedila je paljba protiv Watsona po svim liberalno-lijevim medijima diljem Europe i Amerike. U višerasnom društvu, kao što su Europska unija i Amerika takve izjave su krajnje opasne za društvenu stabilnost, bez obzira što one mogu biti utemeljene na znanstvenim podlogama. Liberalno-kapitalistička dogma počiva na filozofskim temeljima sveopće ljudske jednakosti, tako da svaki ne-Europljanin ovakve izjave o nižem kvocijentu inteligencije osjeća kao osobnu uvredu. Na primjer u američkom vojnom zrakoplovstvu gotovo da nema pilota Afro-Amerikanaca. Od 2,3 milijuna zatvorenika u Americi, preko 70 posto su Afro-Amerikanci i meksički Amerikanci. (The Color of Crime, New Ct. Foundation, 2005 ). Četiristotinjak nobelovaca, većinu čine znanstvenici europskog podrijetla. No objašnjavati te političke činjenice genetskim razlikama dovodi do teških tužbi i prozivka za rasizam. Glede ovih bioloških detalja Katolička crkva dijeli iste stavove kao marksisti i liberali. Velika literatura koja postoji o ovoj temi jednostavno nije dostupna na univerzitetima i u medijima. No moglo bi se kazati da je upravo liberalno-kapitalistički sustav najgori rasistički sustav koji najviše diskriminira neeuropske građane, budući da on počiva na dogmi stalnog ekonomskog rasta, a time gaji iluziju da svaki strani došljak može postati što god on zaželi. Zasad su eugenika i socio-biologija najveće tabu teme u Europi i Americi.

NJEMAČKA: ZAKONODAVNI STRAH SVIH OD SVIJU

Stvarno lice slobode govora u nekoj zemlji ne vidi se u floskuli o pravnoj državi, već studijem njenog krivičnog zakonika. Staljinov Sovjetski Savez imao je najdemokratskiji ustav na svijetu iz 1936. godine, upravo kao i Jugoslavija iz 1974. g. Njemačka ima danas najljepši ustav na svijetu, ali čitanjem Kaznenog zakona, dobiva se drugačija slika. Kao prvo Njemačka nema vlastiti ustav, jer su 1949. g. njene zakone pisali američki profesori prava, a cijeli tisak je dan danas, šezdeset godina nakon rata, još uvijek u Njemačkoj „licenciran“, t.j. pod paskom sila koje su dobili rat protiv Njemačke.
Njemački političari moraj biti papskiji od pape, t.j. liberalniji od samog liberalizma. Tako Članak 5, stavka 1, njemačkog ustava kaže da „ svatko ima pravo izraziti i proširiti slobodno svoje mišljenje u riječi pismu i slici, kao i nesmetano pravo da se informira iz dostupnih izvora“ . No već druga stavka istog ustavnog članka govori kako postoje „granice“ na to pravo „kada je riječ o zaštiti mladeži i osobnoj časti.“ Znači ovdje vidimo tipičan liberal-demokratski meta-jezik. Liberalizam daje svima prava, ali ograničuje prava za nepodobne.

Njemački krivični zakon ( StgB ) govori jasnim policijskim jezikom. Već naslov paragrafa 130, nosi ime kojeg je nemoguće prevesti na hrvatski, francuski ili američki pravni jezik, a koji u samom njemačkom jeziku predstavlja vrstu gramatičkog barbarizma. No na temelju tog zakona lagano je političkog neistomišljenika poslati u zatvor. Naslov navedenog paragrafa njemačkog Kaznenog zakona nosi ime Volksverhetzung, jedna nevjerojatna njemačka složenica koje može u pravnoj proceduri značiti sve i ništa, i kojoj bi se pokojni engleski jezičar i pisac George Orwell zadivio. Otprilike ta riječ bi se mogla prevesti na hrvatski kao „poticanje na javnu mržnju“ ili na „međuetničku mržnju.“ Američko pravosuđe je prevelo tu njemačku riječ kao „popular incitement“, t.j. kao „javno poticanje (huškanje) na nered“ – što nikako ne odgovora njemačkom originalu – koji je i onako etimološka besmislica. Naizgled mali gramatički detalj, ali kojeg je već tisuće Nijemca prošle godina platilo novcem ili zatvorskim kaznama.

Naknadne stavke istog paragrafa iz njemačkog Kaznenog zakona puno su jasnije i govore o visokim kaznama koje očekuju one za koje se sumnja da veličaju nacional-socijalizam ili prave šale na račun stranih došljaka. Na temelju paragrafa 130, ako neki Nijemac ispriča vic o Turcima u nekom restoranu, recimo u gradiću Rüsselsheimu, te ako nečije dugo uho to čuje u blizini – može dobiti kaznu zatvora.

Nepotrebno je ovdje spominjati stotine disidentskih imena u Njemačkoj. Navedimo dva. Tako je prije par godina kancelarka Angela Merkel izbacila zastupnika Martina Hohmanna, visokog djelatnik CDU-a iz svoje stranke jer držao 2003. g privatno predavanje na kojem je spominjao visoki broj aktivista židovskog podrijetla u boljševičkom pokretu u Rusiji, 1917. g. i u kojem je želio razbiti rašireno mišljenje da su samo Nijemci narod počinitelja zla („Tätervolk “). Njemački general specijalnih postrojbi, Reinhard Günzel, koji se solidarizirao sa Hohmannom, najuren je iz njemačke vojske.
O higijeni njemačkog političkog jezika, koji sliči rječniku Kaznenog zakona bivše komunističke Jugoslavije i njenog članka 133. o „neprijateljskoj propagandi,“ brine u Njemačkoj državna agencija za očuvanje ustavnog poretka t.j. „Verfassungsschutz“. U biti je riječ o špijunsko-denuncijantskoj službi koja filtrira svaku tiskovinu u Njemačkoj, bez obzira na njene ideološke predznake. Brojni desni listovi, čak i znatne intelektualne kvalitete, kao Junge Freiheit ili Nation Europa, pod strogim su nadzorom „Verfassungsschutza“. Često im se blokiraju bankovni računi ili se vode sudske parnice protiv njih. Bivši socijaldemokratski kancelar Gerhard Schröder pokrenuo je za svog mandata veliku kampanju u školstvu i medijima protiv desničarenja pod bombastičnim naslovom „ustanak časnih ljudi“ („Aufstand der Anständigen“) – riječ koja odmah implicira da nit jedan desničar ne može nikada biti časni čovjek.

Danas se Nijemcima, a pogotovo desnim intelektualcima, ledi krv u žilama kada im se pripisuje riječ „Rechtsradikale“ tj. „radikalni desničar.“ Ta riječ nije samo pejorativni naziv za ideološke neistomišljenike, nego ona ima svrhu kriminalizirati i patologizirati kulturnu baštinu svih konzervativaca. Ono što je šezdesetih godina prošlog stoljeća bilo nešto najprirodnije u Njemačkoj sa nazivom „desničar“, postalo je desetljetnim semantičkim pomicanjem nešto strašno i kriminogeno, od čega njemačka javnost mora zazirati. Ministrica pravosuđa Brigitte Zypries, nedavno je predložila primjenu sličnih drakonskih zakona za sve zemlje članice Europske unije. Za njemačku minijaturnu NDP, stranku, koja u ljevičarskom žargonu slovi kao „neo-nacistčka stranka“ , kaže se da je njen svaki drugi član špijun državne službe.

Njemačka je rijetka zemlja u Europi u kojoj je glasanje na referendumu nije dozvoljeno, tako da se njemački narod nije mogao izjasniti, poput ostalih europskih naroda, niti glede sporazuma u Maastrichtu 1992., niti glede prihvaćanja valute eura 2001.g., niti ima danas pravo da se plebiscitarno izjasni o neeuropskim došljacima u Njemačkoj. Njemačka je jedino važna zemlja kada treba financirati Europsku uniju u Bruxellesu, čiji rad i birokracija ovise jedino i isključivo od novaca njemačkih poreznih obveznika. Urede Verfassungsschutza imaju sve savezne države u Njemačkoj, sveukupno 16, plus savezni Verfassungschutz. Kritičari njemačkog sustava popularno zovu Njemačku „DDR light“ ili „BRDDR“.

Čini se da mnoge zemlje u istočnoj Europi, kao Hrvatska, Rusija ili Srbija imaju—a da toga nisu niti svjesne – više medijskih sloboda nego je to slučaj danas sa Njemačkom. Mnogi Hrvati naivno misle da će im Europska komisija pomoći u mogućim lustracijama bivših komunista, zaboravljajući da su glavne odredbe Europske unije upravo borba protiv nacionalizma, t.j. desničarenja u istočnoj Europi, a ne borba protiv komunističkog nasljeđa. Konačno titoistička Jugoslavija imala je veliki broj simpatizera među brojnim današnjim službenicima Europske komisije, kao na primjer kod bivših marksista, bivših prijatelja Jugoslavije i Titoizma, utjecajnog šefa Komisije, José Manuela Barrosa ili Javiera Solane.

FRANCUSKA: JEDNOUMLJE

Francuski jezik je puno bogatiji jezik nego hrvatski, ali postoji hrvatska riječ koja najbolje prenosi smisao francuske riječi „la pensée unique“: jednoumlje. Niti bogati njemački, niti engleski jezik nemaju takvu hrvatsku ili francusku riječ za novo intelektualno jednoumlje.
Uvjereno je mišljenje da je ljevica sinonim za inteligenciju, mudrost i toleranciju, a da su desničari debili. Djelomično je to točno. Postoje za to subjektivni i objektivni razlozi. Desničari vole puno pričati o zajedništvu, premda nigdje nema toliko razmetljivog individualizma i svađa kao kod desnih intelektualaca. Marksistička ljevica oduvijek je imala bolji osjećaj za disciplinu i prihvaćanje dogmatskog načina razmišljanja. Drugi razlog je objektivne i važnije prirode. Nakon rata ljevica u Europi je nasilno preuzela kulturnu hegemoniju i počela nametati silom i milom svoje ideje. Velik broj francuskih desničarskih autora i novinara bili su ušutkani, fizički likvidirani, ili su im djela zabranjena. Prvu stvar nakon ulaska generala Philippa Leclerca u Pariz, 25. kolovoza 1944., nije bio proces denacifikacije, nego val osvete lijevih intelektualaca prema svojim bivšim literarnim desnim kolegama. Malo je tu bilo politike; najviše je bilo jala i osjećaja intelektualne taštine – toliko tipične za sve pisce u svim vremenima. Više od 200 francuskih autora, umjetnika akademika i književnika našlo se na meti liberalno –komunističkih čistki radi stvarne ili nestvarne kolaboracije sa njemačkim vlastima. Naknadno je veliki broj tih desničarskih, profašističkih umjetnika i akademika rehabilitiran, ali ne i njihova politička esejistika koja je i dalje zabranjena. ( D. Venner, Histoire de la Collaboration, 2000).

Ima li paralele sa Hrvatskom 1945 g? Dakako. Hrvatska desnica se u tisku prikazuje kao brdsko-guturalna i dinaroidno- seoska grupacija. No ostaje misterij kamo su nestali hrvatski „gradski“ desničari nakon 1945.g.? Zašto se ne govori o partizanskim likvidacijama nebrdskih i neguturalnih desničara iz Zagreba, Dubrovnika, Splita, Sarajeva nakon 1945.? Uz požrtvovni rad zagrebačkog gradskog poglavarstva, mladih arheologa, geologa, paleontologa i speleologa, moglo bi se naći velika groblja od Tuškanca do Šestinskog dola, gdje bi znanstvenici pomno mogli promatrati oblik zagrebačkih kostiju. Čemu hodočastiti samo u daleki Bleiburg kada cijeli bijeli grad Zagreb počiva na gomilama kostiju? Hrvatska je izgubila 1945. g. svoju građansku klasu- odnosno najbolji dio svog genetskog fonda: artistocid – kojem više nema lijeka.

O patogenezi jugoslavenskog komunizma ne treba gubiti vrijeme na knjigu Ante Pavelića Strahote zabluda, nego čitati svjetske politički korektne klasike koji su došli do istih zaključaka: bivše komuniste i titoiste, Antu Ciligu i Milovana Đilasa. Da li je slučajno da se u hrvatskim školama te knjige ne unose u nastavni plan? Jednu je stvar lagano empirijski potvrditi: U pravilu svi ljevičari i komunisti, prije ili kasnije skrenu u liberalni antikomunizam, pa čak i do zagovornika ekstremne desnice. Ne postoji niti jedan jedini povijesni slučaj da je jedan jedini fašistički ili desničarski intelektualac ikad postao komunist.
Francuska je desnica imala tijekom hladnog rata snažnu protutežu domaćem ljevičarskom jednoumlju i realnoj opasnosti od sovjetskog komunizma. Nije slučajno što se Aleksandra Solženjicina prvo prevodi u Francuskoj, a tek puno kasnije u Njemačkoj. Pariz slovi već puna dva stoljeća kao glavni grad intelektualne ekstremne desnice u Europi. No naziv „ekstremna desnica“ ( extrême droite) francuski desničari nikada ne koriste, budući da oni sami vuku svoje intelektualne korijene – za razliku od Engleske i Amerike- među ranim anti-marksističkim socijalistima, antiklerikalcima, te ujedno pokazuju tradicionalno veliku odbojnost prema Crkvi, kapitalizmu i buržoaziji. Bez dvojbe da je i Ante Starčević bio pod utjecajem francuske „socijalističke“ desnice. Naročito je to vidljivo u današnjoj francuskoj stranci Front National koju skriveno podržava znatan broj francuskih profesora i pisaca.

Kako se komunizam ruši na Istoku tako se njegove metode primjenjuju na Zapadu. 13. srpnja 1990 g. kasno navečer, po vrućoj i sparnoj noći, kada je pola francuskih zastupnika već otišlo na godišnji odmor, Francuska skupština donosi zakon (Journal officiel br. 90-615 ) čiji je „cilj spriječiti svaki rasistički, antisemitski i ksenofobni čin.“ Navedeni zakon je temeljen na pravosuđu Nirnberškog suda i Sporazuma u Londonu, od kolovoza 1945. Zakon predviđa kaznu od 30.000 eura za „osobu koja niječe zločine protiv čovječnosti kako su oni definirani u članku Nirnberškog suda“, glasi u tekstu. U zadnjih par godina ovaj zakon će imati drakonske efekte na školstvo, medije i na intelektualne i akademske slobode. Intelektualni arhitekt tog zakonskog prijedloga je bivši profesor prava, bivši socijalistički ministar pravosuđa u vladi predsjednika François Mitteranda, i političar sa velikim simpatijama za Izrael, Robert Badinter (na Balkanu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Badinter potvrđuje avnojevske granice ). Neposredni povod donošenja zakona bilo je oskvrnuće, u svibnju 1990.g., židovskog groblja u francuskom gradiću Carpentras —djelo za koje se još dana danas ne zna tko je počinio. Navedeni zakon poznat je po imenu „Fabius Gayssot“, t.j po imenima dvojice zastupnika Fancuske skupštine, od kojih je jedan bio bivši ministar socijalista, a drugi komunist. Zakon je odmah naišao na val kritike tadašnje desne oporbe i mnogobrojnih intelektualca radi zadiranja u slobodu govora.

Glede manjka slobode govora u Francuskoj, u prosincu 2005., je 600 francuskih intelektualca potpisalo javno peticiju u svim važnijim glasilima, pod imenom „Sloboda povijesti “, u kojoj oni traže ukidanje „Fabius Gayssot“ zakona. Među potpisnicima peticije nailazimo na imena ljudi koji su deset godina prije bili najveći zagovornici tog istog zakona! Zaključak je da su multikulturalna društva poput Francuske labava društva, u kojima sloboda govora prije ili kasnije vodi do sukoba. A kad zagrmi onda svaki liberal i ljevičar trči svom plemenu. Bivša Jugoslavija bila je školski primjer latentnog kaosa od kojeg multikulturalna zapadna Europa nije ništa naučila.

Problem slobode govora dodatno je danas zakompliciran u Francuskoj radi snažnog arapsko – francuskog lobija koji se sada nastoji nametnuti kao suparnik jakom pro-cionističkom lobiju LICRA. Najviše prosvjeda protiv rasizma ima danas kod brojnih francusko – arapskih intelektualaca i udruga koje optužuju francuske cioniste i državu Izrael — za rasizam.

AMERIKA: STAROZAVJETNA SAMOCENZURA

Vozeći se južno po autoputu 40, u saveznoj državi Oklahomi, prema gradu Tulsi, kada se skrene u neko manje naselje, može se tu i tamo vidjeti na mobilnim kućicama zastava sa svastikom, sa keltskim križem ili pak zastava bivših država američke Konfederacije. Normalno je ugledati u blizini i skupine bradatih naoružanih civila koji drže kratke dvocijevke PGS- 10. Amerika je jedina zemlja na svijetu koja ustavno dozvoljava svakom pojedincu da javno ističe bilo kakav amblem ili obilježje, i bilo kakvo političko znakovlje, ili da javno izjavi bilo kakvo političko mišljenje. Ako skupina Amerikanaca danas želi držati prosvjede sa nacional -socijalističkom zastavom ili sa crvenom petokrakom pred zgradama Ujedinjenih naroda na East Riveru u New Yorku — pravno i policijski to im je dozvoljeno. Dovoljni je samo obavijestit obližnju policijsku stanicu. O takvim slobodama Europa može samo sanjati. Prvi Amandman američkog ustava svetinja je koju nitko ne smije dirati.

No ova slika vara. Konačno cijeli političko-medijski rječnik na današnjem Zapadu, kao „govor mržnje,“ „politička korektnost“, „intelektualna samo-cenzura“ nastao je u Americi. Univerziteti i mediji, a u zadnjih dvadeset godina i visoka politika, zaklonjeno je lovište ljevičara, bivših trockista, a u zadnje vrijeme feminista, pederasta, klubova Afro-Amerikanaca i Amero-Meksikanca. Svi oni imaju pravo da se organiziraju u svoje zavičajne klubove, a pored toga i dobivati dotacije, bilo iz lokalnog bilo iz državnog proračuna. Svaki pokušaj Euro-Amerikanaca, pogotovo studenata, da osnuju svoje europsko-američke klubove ili udruge na univerzitetima, nosi rizik da ih se proglasi „white supremacists“- težak i uvredljiv izraz koji odmah diskreditira i ima loše posljedice za karijeru bijelog Amerikanca.

Medicinska pomoć je skupa u Americi, i zaista 50 milijuna Amerikanca, za razliku od najmizernijeg Europljana, nema nikakve zdravstvene zaštite. No u bolnicama u Americi na ulazu stoji naslov da je „ zabranjena diskriminacija protiv stranih stanovnika“- što god to “strani“ ( foreign) može značiti. U praksi bijelci su ti koji plaćaju ilegalne imigrante u Americi, čiji broj se procjenjuje službeno na 13 milijuna, a neslužbeno na 20 milijuna. Suprotno globalističko-kapitalističkoj propagandi, imigranti, pretežno iz Latinske Amerike, ne donose ekonomsku korist Americi, nego naprotiv oni su teret koji koče Ameriku u ekonomskom razvoju i stvaraju stalnu klimu rasne balkanizacije. Afro-američka obitelj u Americi u prosjeku je u plusu (besplatne usluge, medicinska pomoć, školstvo, itd) u iznosu od 17.589 dolara godišnje; latinsko–američka obitelj u plusu je 18, 284 dolara. U isto vrijeme prosječna bijela američka obitelj u gubitku je ( porez, prirezi, izdaci za državne potrebe ) 24.165 dolara godišnje ( E.S. Rubinstein, „Affirmative Action Costs and Beneftis by Race“ ( 2007). Priče o nekom bijelom rasizmu i ugroženosti neeuropskog stanovništava nisu više danas točne. Jer da jesu ne bi stranci iz današnje Somalije, Azije, i Latinske Amerike tako hrlili u Ameriku.

Danas 35 posto američkog stanovništva čine građani neeuropskog podrijetla, što se očituje i sve većoj samocenzuri kod bijelih Amerikanaca. Bijelom poslovođi, vlasniku tvornice ili trgovine, ili dekanu nekog univerziteta, pomisao da ukori svog zaposlenika koji nije bijelac ili da ga izbaci s radnog mjesta radi nerada – ravno je profesionalnom samoubojstvu. Praksa je, ne samo u službenim državnim institucijama na saveznoj i lokalnoj razini, nego čak i kod privatnih tvrtki, da se tjedno organiziraju multikulturalne ( višerasne ) seanse gdje se beskonačno i plačljivo debatira o „etničkoj osjećajnosti“ o „bijeloj krivnji“ i „vježbanju tolerancije prema različitosti“ — i gdje se koriste riječi apstraktne i totalitarne naravi koje napadno podsjećaju na bivši jugoslavenski žargon. Pravni termin „affirmative action“ teško je prevesti na hrvatski; ta je riječ gramatički besmislica, ali koja je dosad imala ozbiljne političke i pravne posljedice. Otprilike pojam „affirmative action“ odgovara bivšem jugoslavenskom „republičkom ključu“, koji u Americi danas u svom izdanju, podrazumijeva da se državnim dekretom uposli odgovarajuća kvota neeuropskih Amerikanca. U praksi to znači 30 posto – i to bez obzira na njihov kvocijent inteligencije ili visinu konceptualnog razmišljanja (Nakon 1965 g. mjerenje inteligencije je zabranjeno u Americi, osim u nekim dijelovima vojnih snaga). Svatko lagano može dobiti otkaz ako se neke njegove riječi protumače kao „uvredljive“ za pripadnike neeuropskih manjina. Gotovi ista pravna načela i sankcije na snazi su danas u Australiji i Kanadi.

Međusobna medijska harangiranja, prozivanje za „antisemitizam“, „rasizam“, „anti-islamizam“, „pro-islamizam“, itd., standardna su stvar u Americi. No po izdavaštvu, Amerika daleko odskače po slobodi govora od Europe. Brojne knjige koje su jedva dostupne u Europi, lagano se mogu dobiti u Americi. Tako knjiga The Israel Lobby, (2006), od dva poznata američka znanstvenika, profesora Stephena Walta i John Mearsheimera, već pune dvije godine puni novinske stupce i stvara velike medijske, akademske i političke potrese, ali i gadna politička etiketiranja. U knjizi autori pišu o velikom utjecaju cionističkih lobija ( AIPAC, ADL, B’nai B’rith), uključujući Amerikance neokonzervativce, židovskog podrijetla ( Paul Wolfowitz , Douglas J. Feith, Elliot Abrams, Richard Pearl, itd. ) koji su imali presudnu ulogu na vanjsko-političke odluke predsjednika Georga W. Busha i rat u Iraku. ( Knjiga se navodno danas prevodi u Hrvatskoj). Nepotrebno je navesti da su oba dva autora također prozivani kao antisemiti – termin koji je potpuno izgubio svoje prvobitno značenje. Nisu oni sami. Bivši savjetnik predsjednika Ronalda Reagana, desničar, katolik, Patrick Buchanan, često se radi svojih revizionističkih knjiga spominje kao antisemit. ( Osamdesetih godina Buchanan se angažirao za Dr. Andriju Artukovića i Ukrajinca Johna Demjanjuka ).

U Americi, ideološka demarkacija više nije „lijevo naspram desno“, nego „da li biti za Izrael ili ne“. Ikona demokratske stranke, Nobelovac, liberal i bivši predsjednik Amerike, Jimmy Carter, na pritisak cionističkih lobija nije dobio pozivnicu da govori na nedavnoj velikoj konvenciji demokratskog predsjedničkog kandidata Baracka Obame u Denveru. Razlog tomu je njegova knjiga Peace not Apartheid (2006), u kojoj Carter aludira na Izrael kao diskriminirajuću zemlju protiv Palestinaca. Norman Finkelstein, američki ljevičar, profesor, veliki prijatelj Palestinaca i autor Industrije holokausta ( 2006), kojemu su roditelji stradali u drugom svjetskom ratu, dobio je nedavno zabranu ulaska u Izrael. Prije toga izgubio je mjesto stalnog profesora na katoličkom fakultetu De Paul, u Chicagu.

Manje poznatih sličnih slučajeva, uključujući i manje poznate osobe iz političkog i akademskog života ima na stotine, ako ne i na tisuće u Americi. Psihoza straha od slučajnih susreta sa nekom kontroverznom osobom utiče na to da često ugledna osoba iz političkog i javnog života izbjegava bliski susret sa nekom kontroverznom osobom na lošem medijskom glasu, u nadi će tako moći izbjeći moguću stigmu nepoćudne ili političke nekorektne osobe. Disidenti u komunizmu bili su puno hrabriji, možda iz razloga što je postojao komunistički fizički teror – i nada u Zapad. U Americi praksa samocenzure veoma je jaka kod političara i kod akademika, što se najbolje vidi u njihovom jeziku. U američkom jeziku sve se manje koriste potvrdne rečenice, a sve se više koriste kondicionalno vrijeme i eufemizmi. Ta praksa sve više prelazi i u njemački i francuski jezik koji u zadnje vrijem čak preuzimaju i američku sintaksu. Prijatelj Palestinaca, ljevičar rusko-židovskog podrijetla koji živi u Haifi i koji se obratio na kršćanstvo, književnik i prevoditelj Israel Shamir, (inače sin poznatog sovjetskog bivšeg NKVD-ovca), napada u svojim knjigama cionističke krugove u Americi i Francuskoj radi deformiranja javnog i političkog govora. ( Masters of Discourse, 2008).

Netočno je optuživati židovske lobije i cioniste za manjak slobode govora u Americi. Američka jezična samocenzura ima svoju starozavjetnu, protestantsku i kalvinističku pozadinu izraženu u fingiranoj samozatajnosti. Suprotno krivim predodžbama u Europi, društveno priznanje građana u Americi smatra se puno važnijim od njegovog materijalnog bogatstva.

ESTRADNA CENZURA

Marko Perković Thompson uspio je učiniti ono o čemu svaki desni političar u Hrvatskoj može samo sanjati. Suhoparne političke riječi i politikantstvo danas više ne prolaze. Nije slučaj da su danas glazbenici, glumci i filmske dive diljem Zapada postali politički pretendenti. Tamo gdje nacionalisti i desničari nisu uspjeli sa svojim dosadnim govorima i svađama, desni glazbenici uspijevaju svojim pjesmama, pogotovo ako su one prihvatljive za mladež. Europski mladi nacionalisti i desničari ne traže identitet u filozofiranju i čitanju zamornih knjiga, nego u popularnim rock sastavima. Ikona europskih mladih nacionalista je grupa Laibach iz Slovenije, poznata među bijelim nacionalistima diljem svijeta, a još poznatija po svojoj antiliberalnoj koreografiji. Thompsonov “meta-politički” uspjeh u Europi i Hrvatskoj nije dakle nikakva novost.

No i u estradi postoje ideološke zabrane i policija misli. Njemačka policija je ljeti 2005. godine ponovno prijavila hard rock sastav Boehse Onkelz “radi pozivanja na rasnu mržnju.” Na velikom koncertu pored Cottbusa, bilo je tada više od 100.000 mladih Nijemaca. “Verfassungsschutz” je reagirao na pjesme Boehse Onkelza koje su protumačene kao “mržnja protiv antifašista i pederasta” (”Antifa,” ” Ohne mich,” Scheisse passiert”). Michael Regener član njemačke hard rock grupe Landser, 2003.g. je osuđen na 3 godine zatvora radi pjesama koje su protumačene kao „veličanje nacional-socijalizma“.
Mladež u Europi, a tako i u Hrvatskoj, dijeli se danas po svojim glazbenim ukusima i po stilu života na lijeve “punk” i “hip hop”, a u načelu su pristaše multikulturalizma i žestoki protivnici nacionalizma. S desne strane su poklonici koji se identificiraju sa glazbom “dark gothic rock”, i folk gothic ili “industrial“, a čiji nastupi se u Njemačkoj službeno tumače kao veličanje fašizma i poticanje na rasnu mržnju prema strancima. Nije slučajno da u načelu europske grupe više vole gostovati u Americi gdje njihove pjesme nisu izložene zabrani.

Perković Thompson bio je izložen kritici u vodećim europskim novinama kao i poteškoćama glede dobivanja vize za Australiju i Kanadu. Thompson slovi u njemačkim medijima kao “ekstremni desničar” i suprotno uvjerenju brojnih njegovih poklonika u Hrvatskoj, razlozi zabrane koncerata Thompsona u Puli ne leže samo među lokalnim hrvatskim političarima. Uostalom, nezamislivo je da sličan inozemni sastav poput “Thompsona” nastupi i nekom velegradu u Njemačkoj ili Nizozemskoj i da na njemu budu nazočni ugledni lokalni političari kao što je to bilo nedavno u Zagrebu. To još jednom pokazuje da Hrvatska još uvijek ima više slobode govora nego ostale zemlje u Europi.
Thompsonova lirika, iz ljevičarske i globalističke perspektive tumači se kao veličanje fašizma i rasizma ( “lipa Kajo roda mog, ne udaj se za drugog.”), ili kada on pjeva o obitelji, o djeci i ratničkom duhu ( “ja sam duša hrvatskih ratnika; domovinu tražim i stijeg što se vije“). Od takvih stihova liberalna multikulturalna Europa, službeno zazire. Kada bi Thompson pjevao u stil „hip hopa“, ili “gangsta rapa”, kako je potrebno uživati u pedofiliji, uzimati drogu “crack”, ili ubiti nekog bijelog policajaca, kao što to često pjevaju brojne afroameričke “rap” grupe u Americi, vjerojatno bi on danas postigao slavu u Hollywoodu. To potvrđuje postmodernu tezu da je svaka istina, bila ona glazbene, povijesne ili političke naravi, isključivo stvar dogovora, konsenzusa – i duha vremena.

 

Tomislav Sunic/Hrvatski List

Komentari