Njemačka i Vatikan nisu više glavni saveznici Hrvatske

Glavna deviza u kreiranju vanjske politike svake države polazi od gole činjenice da za svaku državu postoje samo stalni interesi, a u skladu s promijenjenim političkim i međunarodnim okolnostima prijatelji i saveznici su prolazni. To važi i za Hrvatsku kao novu državu na još uvijek nestabilnom Balkanskom poluotoku.

Na njemu s obzirom na neriješeni status daytonske Bosne i Hercegovine, gubitak pijemontske uloge Srbije, pojavu Kosova kao druge države s većinskim albanskim pučastvom i neriješennog međunarodnog statusa Makedonije, u ovom dijelu Europe postoji realna opasnost eskalacije napetosti, k tome potencirana ukrajinskom krizom a sad i s izbjegličkom krizom.

U takvim okolnostima Hrvatska nema izraženu konzistentnu i stabilnu vanjsku politiku, jer su se sve Vlade počevši od Tuđmanove smrti više oslanjale na pritiske iz raznih centara europske moći, nego na temeljne odrednice samosvojne hrvatske vanjske politike, ako je takvo što uopće postojalo. Na početku raspada Jugoslavije Hrvatska je mogla računati prije svega na pomoć Vatikana koji ju je od utjecajnih međunarodnih subjekata prvi i priznao, zatim na Njemačku Helmutha Kohla i Dietricha Genschera te na Austriju i Mađarsku. Tada su međunarodne okolnosti u svijetu a posebice u Europi bile sasvim drukčije, jer je počeo raspad svjetskog komunističkog pokreta i Sovjetskog Saveza na čelu Varšavskog pakta. Osobito je važnu ulogu u priznanju Hrvatske odigrao Papa Ivan Pavao II koji je kao Poljak znao procijeniti ulogu neovisne i samostalne Hrvatske na uvijek zapaljivom prostoru Balkana. Veliko je pitanje bi li Hrvatska imala takvu potporu Vatikana da se u to doba na čelu Svete Stolice nalazio neki Talijan. Ovom prigodom sjećam se reakcije pokojnog redatelja Daniela Marušića nakon njegovog boravka u Vatikanu 1992. godine gdje je u okviru svoje serije o znamenitim Hrvatima koji su stvarali Svijet pokušao iz vatikanskih arhiva prikupiti dokumente o Papi Sikstu V koji je bio podrijetlom Hrvat. Nije naišao na razumijevanje, arhivi su mu bili nedostupni, pa mi je po povratku iz Vatikana ogorčeno ustvrdio da su svi talijanski kardinali obični fašisti koji nikad nisu zaboravili Dalmaciju.

Kad se pogleda unazad ovih 25 godina državnosti Hrvatska niti je imala niti je mogla imati pouzdane i stalne saveznike, posebice u Europi, jer se na ovom prostoru prelamaju interesi vodećih europskih sila koji se prilagođavaju geopolitičkim trendovima. S hrvatske strane nije se vodilo računa da u ovako turbulentnim vremenima učvršćivanja pozicije Hrvatske na ovom prostoru vanjsku politiku trebaju voditi iskusni profesionalci kojih u hrvatskom nacionalnom korpusu uglavnom nije bilo a ne priučeni diplomati na čelu s ministrom vanjskih poslova. Od Mate Granića preko Tonina Picule, Miomira Žužula, Kolinde Grabar Kitarović, Gordana Jandrokovića do današnje Vesne Pusić, u koaliciji s predsjednicima Stipom Mesićem i Ivom Josipovićem hrvatska vanjska politika bila je manje više produžena ruka britanske vanjske politike i njezine podrške njenom stoljetnom savezniku Srbiji. Njemačka je bila ostavljena po strani, pa nije čudno da je upravo Berlin posljednji ratificirao Pristupni ugovor Hrvatske s Europskom unijom, a da Angela Merkel zbog upornog odbijanja Josipović-Milanovićevog tandema o ispunjavanju europskog uhidbenog naloga za Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća nije nazočila svečanom trenutku ulaska Hrvatske u Europsku Uniju.

Iz ovoga proizlazi da su jedini stvarni saveznik Hrvatske u ovih četvrt stoljeća, naravno gledajući iz prespektive zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, bile Sjedinjene Američke Države. Odmah na početku američki veleposlanik Peter Galbraith bio je jedini zapadni diplomat na službi u Zagrebu koji je otišao u Vukovar i na Prevlaku i jasno stavio do znanja da je to hrvatski teritorij. Kad je trebalo slomiti imperijalističku velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića upravo je Washington prešutno odobrio „Oluju“, a nije slučajno da je Amerikanac Theodore Meron predsjedao Haaškim tribunalom koji je oslobodio Hrvatsku optužbe da je „Oluja“ bila „udruženi zločinački pothvat“, a time i svake odgovornosti prvostupanjski osuđenih generala Ante Gotovine i Mladena Markača. I konačno, kad su zločesti Slovenci ustrajali u blokadi ulaska Hrvatske u NATO bio je dovoljan jedan telefonski poziv iz Washingtona da Hrvatska uđe u najmoćniji obrambeni savez koji joj garantira sigurnost i budućnost.

Promijenjene geopolitičke okolnosti dovele su posljednjih godina do promjena prioriteta vodećih međunarodnih subjekata kad je u pitanju Balkan, kako ga percipiraju u Europi ili geostrateški širi pojam Jugoistočne Europe kako se gleda iz Washingtona. Kao što su to potvrdili posljednji događaji na ovom prostoru bivše Jugoslavije Njemačkoj je odjednom postala mnogo zanimljivija Srbija nego Hrvatska, pa je Angela Merkel pokrenula zajedno s Francuskom „Berlinsku inicijativu“ kojoj je pojednostavljeno rečeno cilj opet ujediniti države bivše Jugoslavije u zajedničkom priključenju Europskoj uniji. Na nedavnom skupu u Beču srbijanski premijer Aleksandar Vučić trebao je biti glavna zvijezda, ali je to palo u drugi plan tragičnim otkričem 71 ugušenog imigranta. Kad je hrvatska politika u pitanju onda je potpuno jasno da joj Berlin nije više glavni saveznik, posebice u podršci za rješavanje zaostalih problema iz Domovinskog rata. Hrvatska se više kao na jednog od glavnih saveznika ne može osloniti ni na moćnu vatikansku diplomaciju. Njoj je prioritet susret pape s ruskim patrijarhom na čemu je uporno radio pokojni blaženi Ivan Pavao II. U tu igru se vješto ubacila srbijanska politika preko Srpske pravoslavne crkve koja uporno blokira proglašenje blaženog kardinala Stepinca za sveca. Jedino tako se za vatikansku politiku kao ozbiljan presedan miješanja u unutarnje stvari Katoličke crkve može tumačiti privola Vatikana da se osnuje zajednička komisija sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja će raspraviti o slučaju Stepinac. Srpska pravoslavna crkva je to popuštanje Vatikana već iskoristila nametnutim posjetom patrijarha Irineja Hrvatskoj biskupskoj konferenciji koja ga je ugostila, iako patrijarh Irinej ne priznaje državu Hrvatsku nego je dijeli u prtavoslavne regije. Poznavajući lukavost Srpske pravoslavne crkve koja je više politićki nego vjerrski čimbenik s njihove strane se mogu očekivati dodatni hrvatski ustupci, pa je na kušnji ne samo domoljublje hrvatskoga klera nego i sposobnost hrvatske diplomacije da utječe na Vatikan, što je zbog nesposobnosti MVEP-a manje moguće.

U takvim novim okolnostima pred predsjednicom Republike Kolindom Grabar Kitarović i pred novom Vladom postavlja se u vanjskoj politici prioritetna zadaća strateškog definiranja hrvatske vanjske politike. Kolinda Grabar Kitarović je već u nekim izjavama najavila promjenu dosadašnjeg naglaska na povezivanju u Mesićevom regionu. To je greška koja se vuče još iz Tuđmanovog doba kad je umjesto da Hrvatsku već tad uključi u srednjeeuropsku Višegradsku skupinu (Mađarska, Poljska i tadašnja Čehoslovačka) on upao u Miloševićevu zamku oko Bosne i Hercegovine. Slične poglede na novi smjer hrvatske vanjske politike ima i međunarodni tajnik HDZ-a Miro Kovač koji bi, ako Domoljubna koalicija pobijedi na izborima, trebao naslijediti Vesnu Pusić kao jednu od glavnih promotora povezivanja Hrvatske u regiji, prije svega sa Srbijom.

Vjekoslav Krsnik

Odgovori

Skip to content