TwitterFacebookPinterestGoogle+

Hrvatsku povijest valja braniti i čistiti od političke prostitucije

Autor ovoga članka nedavno je ovo napisao o pismoznancima – monopolistima hrvatske povijesti (Hrvatski tjednik, 6. kolovoza 1915.): „U Hrvatskoj ali i izvan nje na području povijesti djeluju nedodirljivi pismoznanci – monopolisti hrvatske povijesti slijednici komunističke i velikosrpske historiografije.

Oni su u kontinuitetu od pamfleta Magnum crimen: Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj (1948.) Viktora Novaka do konstrukcija današnjih mlađih povjesničara bez anlize uzroka stvarali i još uvijek podržavaju određene jednostavne i neupitne sheme kao spoznajne strukturne cjeline (‘endehazija’, ‘nacifašizam’, ‘klerofašizam’, ‘genocidni Hrvati’ i dr.).
Te su sheme, u interesu komunističkoga režima i prikrivanja agresorskoga karaktera velikosrpske ideje ali i održavanja još uvijek živoga sna o velikoj Srbiji, trebale organizirati znanje, razmišljanje i pamćenje o povijesnoj tematici.

Hrvati su pri tome uvijek žrtveni jarci krivi za sve nesreće. Istinitost ovakvih shema dugo ostaje neupitna jer ljudi vjeruju ‘velikome znanju’ pismoznanaca ne sumnjajući u njihovo znanstveno poštenje i moralnost. Kada se konačno dokaže da je shema neistinita, ona se efektom ustrajnosti i dalje održava kod kuće ali i u svijetu.

Multiperspektivno i interdisciplinarno proučavanje shema, posebno ‘endehazije’, pismoznanci monopolisti, bojeći se otkrivanja istine, prokazuju kao ustašoidnu reviziju povijesti. Uz vodeće hrvatske i srpske pismoznance u Hrvatskoj djeluju i drugoredni pismoznanci (nevladine udruge, novinari, razni „kulturnjaci“ i političari slijednici komunizma) koji su, ne posjedujući potrebito znanje, zagrabili ‘veliko i nepobitno znanje’ iz prebogatog rezervoara pismoznanaca monopolista.“

Francuski povjesničar Marc Bloch pripadnik analističke škole (prema časopisu Annales), ubijen kao pripadnik francuskoga pokreta otpora, ostavio je za sobom rukopis koji je objavljen 1964. godine pod naslovom Obrana povijesti ili zanat povjesničara. Ovaj je naslov danas i te kako aktualan u hrvatskoj historiografiji kontaminiranoj velikosrpskim i komunističkim lažima. Bloch se suporostavljao odvajanju sadašnjosti od prošlosti jer je nemoguće razumjeti društvene pojave ako ne poznamo njihov nastanak.U današnjoj hrvatskoj historiografiji često se zamagljuje nastanak određenih pojava. Politička povijest koja prevladava u nas ne može ili ne želi riješiti mnoge probleme iz prošlosti. Ta nemoć proizlazi iz nedostatka interdisciplinarnosti u povijesnim raspravama koje bi se trebale usmjeriti prema povijesnoj antropologiji koristeći se dostignućima mnogih znanstvenih disciplina (socijalna biologija, biološka psihologija, genetika, socijalna psihologija, psihoanaliza, etnopsihologija, viktimologija i dr.). Tekst koji slijedi autor je uglavnom sastavio iz dijelova svojih objavljenih članaka i knjige Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest (2011.). Povijesni prikaz u tome tekstu samo je skica koja će ići kronološkim smjerom obrnutim od onoga uobičejnog u povijesnim priručnicima. Kretat će se od novijega vremena (NDH) prema predrazdobljima u kojima su se stvarali „energenti“ za tragične događaje u Drugome ratu. Događaji krajem XX. stoljeća u svezi s Domovinskim ratom ovdje zbog ograničena prostora ne će biti interpretirani. Oni su dovoljno poznati, a obrađeni tekst čitaocu će omogućiti da uoči koliko su povezani s prethodnim povijesnim razvojem (agresivna velikosrpska ideja i uloga SPC).

NDH
Ustaški pokret proizašao je iz Hrvatske stranke prava (osnivač A. Starčević) koja je poslije atentata na S. Radića u Skupštini 1928. sve jače istupala protiv beogradskog režima. Istaknuti član te stranke, A. Pavelić pretvorio je ilegalnu organizaciju Hrvatski domobran u novu organizaciju Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) koja predstavlja nacionalno oslobodilački pokret protiv monarhofašističke diktature (ustaški antifašizam !?).Ustaški režim uspostavljen 10. travnja 1941. započeo je teror nad Srbima i Židovima. Zločini koje su ustaše izvršili nedvojbeni su, a reakcija su na položaj Hrvatske u monarhističkoj Jugoslaviji. Međutim, zločini srpske ekstremne grupe – četnika, na području Nezavisne Države Hrvatske nastavak su svega onog što se događalo u predratnoj Jugoslaviji. Prije ustaškog terora nastavljen je obračun s Hrvatima. Primarnost srpskoga zločina prethodno začetoga u agresivnoj velikosrpskoj ideji jasno se vidi u događajima kod Bjelovara kada je 8. travnja u tom gradu proglašena NDH što je trebao spriječiti konjički puk jugoslavenske vojske „Car Dušan Silni“ koji se prethodno borio protiv Nijemaca. Od 6. do 25. travnja 1941, na području bjelovarskog kotara ubijeno je 99 Hrvata među kojima je bilo 19 žena i 17 djece. Kao očit odgovor na srpske zločine slijedilo je ubijanje 184 ili više Srba u Gudovcu 28. travnja 1941. Ovakvog redosljeda nema u komunističkoj i srpskoj historiografiji. Samo se navodi podatak o 184 ili više ubijena Srba.

Agresivnost sputavana u jugoslavenskoj diktaturi, ali ujedno i poticana od nje, razbuktala se u ratu, te su ekstremne grupe ustaša i četnika počinile zlodjela koja historiografske anliaze ne znaju protumačiti. Psihijatar E. Klain (1992.) smatra da je grupa zvana Jugoslavija uspijevala održavati represijom svoje narode u državnom zajedništvu te da su se u Drugom svjetskom ratu mogle realizirati sve destruktivne agresije prigušene u južnoslavenskim grupama. Prema istom autoru, tada su dominirale paranoidne projekcije koje su potpomagale vanjske grupe, tj. zaraćene europske države, a destruktivne kanibalističke potrebe raznih južnoslavenskih grupa preoblikovane su u projekcije, kao što je osveta. U najnovije doba hrvatski se povjesničari, uz rizik da budu proglašeni revizionistima – ustašonostalgičarima, usuđuju iznijeti multiperspektivne poglede na NDH, koji se razlikuju od onih koje su zastupale i još uvijek zastupaju komunistička i srpska historiografija. Oni se pri tome znanstveno legitimno oslanjaju i na literaturu ustaške emigracije, T. Macan (1998.) između ostalog ističe da uloga fašizma i nacionalsocijalizma počinje nakon stvaranja NDH, koja je slučajna tvorevina rata, pa ona nije fašistička ni nacionalsocijalistička tvorevina.

Ustaštvo je kao koncentracija državotvorne volje naroda mobiliziralo sve Hrvate. Kada su se ustaše oblikovali kao stranačko-politička organizacija, narod ih je odbacio. Negativna obilježja NDH su, između ostaloga, arijsko zakonodavstvo, gušenje puča Vokić – Lorković, pogrešan odnos prema pravoslavcima i logori. Raspravljajući o povijesti NDH kao predmetu istraživanja, N. Kisić – Kolanović (2002.) upozorila je da se ustaška ideologije ne može poistovjetiti s ideologijom fašizma i nacionalsocijalizma, niti se može prosuđivati mimo njih. Novije anlize ukazuju da ustaški pokret sa svojim pretežno patrijarhalno-totalitarnim obilježjima može biti samo kompatibilan s fašizmom, ali nije identičan s njim.

Komunistička i srpska historiografija katoličkoj crkvi pripisuju odgovornost za genocid nad Srbima, a prešućuje se istodobna uloga Srpske pravoslavne crkve, koja je izjavila lojalnost okupatoru a svetosavlje je bilo ponuđeno Nedićevom režimu kao činilac u novom svjetskom poretku (srpska autorica Olivera Milosavljević, Potisnuta istina – kolaboracija u Srbiji 1941. – 1944., 2006.). Uz to dakako ide i prešućena činjenica da je u Srbiji detaljno riješeno židovsko pitanje, a u Beogradu su postojala četiri logora u kojima je ubijeno 80.000 ljudi. SPC je tada za razliku od Stepinca šutjela.

Za Drugog svjetskog rata Hrvati su doživjeli veliku tragediju, a «Hrvatska na gubilištu» bio je smišljeni zločinački poduhvat nove komunističke vlasti u vrijeme i neposredno poslije Drugog svjetskog rata. To je djelo boljševičkog sustava koji je zavladao od 1945. godine, a koji je pripremao teren za svoju dominaciju od 1941. godine organizirajući antifašističku borbu protiv okupatora, ali tajeći pri tome da vodi revolucionarni rat za stvaranje novog boljševičkoga poretka koji će trajati pola stoljeća (NDH samo četiri godine!). Komunistički zločini počeli su prije završetka rata već 1941. godine, a likvidacije na kraju rata i u poraću su djelo novoga sustava i države. U analizi ustaškog, četničkog i komunističkog pokreta ne smije se olako odbaciti utjecaj “dinarske” sastavnice koja proizlazi iz općeg ljudskog biopsihičkog ustroja. Spoj te sastavnice s boljševičkom ideologijom likvidiranja klasnih neprijatelja tragično se iskazao u komunističkoj revoluciji.

3. NDH – prvo predrazdoblje – Hrvatska na mučilištu od 1918. do 1941.
1918. godine nezakonito, bez izbora, bez skupštine, bez pravovaljanih državnopravnih akata stvoreno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a Hrvatska je izgubila svoju dugovjekovnu državnost. Na „novooslobođene“ krajeve preselio se srpaki državni aparat koji se održavao represijom i torturom naslijeđenima iz doba Osmanlija. Ostvarila se velikosrpska hegemonija na svim područjima života uz posrbljivanje hrvatskoga jezika. 1921. godine Vidovdanskim ustavom Kraljevina SHS postala je ustavna parlamentarna monarhija sa centralističkim državnim uređenjem. R. Horvat je napisao djelo Hrvatska na mučilištu i naveo je koje je zločine režim počinio u Hrvatskoj od ujedinjenja do Drugoga svjetskog rata. Ti su zločini i danas predmet povijesnih istraživanja (B. Janjatović, 2002.).

Poseban šok za Hrvate bilo je ubojstvo S. Radića u Skupštini 1928., a uz ostale žrtve 1931. ubijen je Milan Šufflay što je izazvalo reakcije kulturnoga svijeta (Albert Einstein i Heinrich Mann). Hrvatski odgovor na teror bio je slab, ali uskoro će ustaše krvavo odgovoriti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U monarhističkoj Jugoslaviji agresija se gomilala, a poticao ju je i težak život naroda i to posebno u Dalmatinskoj zagori i Bosni (R. Bičanić (1936.1,1996.2 ). Iz toga vremena važno je istraživanje V. Erlich (1964.) koja na brdskim područjima zapaža “burnu tranziciju” patrijarhalne obitelji i raspadanje zadruga pod utjecajem kapitalizma, U uvjetima“Hrvatske na mučilištu” još su se više pojačavale paranoidne projekcije u Hrvata, ali i u Srba koji su isto tako teško živjeli i podjednako su bili, kao i Hrvati, izloženi “modernizacijskim šokovima” u svezi s prodorom kapitalizma. Težak život Srba i Hrvata na patrijarhalnim područjima bio je dobra podloga za instrumentaliziranje agresije. Nisu slučajno najradikalniji ustaše i četnici bili iz toga područja. U atmosferi Hrvatske na mučilištu i odnos Beograda prema Katoličkoj crkvi jačao je nezadovoljstvo hrvatskoga stanovništva, Srpska pravoslavna crkva koja je zastupala princip o Jugoslaviji kao proširenoj Kraljevini Srbiji, protivila se konkordatu države s Vatikanom.

Suprotnosti su se u Jugoslaviji sve više zaoštravale, a u sklopu sve kompliciranije međunarodne situacije uoči Drugog svjetskog rata 1934. godine ubijen je kralj Aleksandar. Hrvatsko pitanje pokušalo se riješiti 1939. godine stvaranjem Banovine Hrvatske. Međutim, velikosrpska ideja koja je dominirala Jugoslavijom poslije 1918. godine, a razvijana je tijekom XIX. stoljeća, morala je voditi prema genocidnoj politici.

Velikosrpski planovi jasno su iskazivani, a tradicionalno su bili popraćeni omalovažavanjem Hrvata i svojatanjem njihove kulturne baštine, posebno književnosti. P. J. Cohen u knjizi Serbia’s secret war (1996.) razotkriva antisemitizam i fašizaciju tadašnje Srbije (Ljotićev Zbor i Srpska dobrovoljačka komanda). Prema ovom autoru u Hrvatskoj takve fašizacije nije bilo. U Jugoslaviji je tada postojao jak četnički pokret, dok je ustaški pokret bio slab. Ustaški Lički ustanak 1932. godine krvavo je ugušen. Tada, dakle prije uspostave NDH, ustrojile su se prve četničke postrojbe, a 1940. godine u jugoslavenskoj vojsci ustrojena je Četnička komanda i šest posebnih četničkih bataljuna za gerilsko ratovanje.

Teroristički monarhistički aparat izazvao je veliko nezadovoljtvo u ne-Srba i potaknuo je želju za osvetom. Srpsko se stanovništvo bojalo osvete i živjelo je u velikom strahu, a vlastiti piromani poticali su ga na borbu protiv ne-Srba do istrebljenja u svrhu stvaranja velike Srbije. Na pomolu je bio strahovit makabristički scenarij. Francuski povjesničar D. Venner (2005.) o tome ovako razmišlja: “Hrvati su znali što ih čeka sa srpskim autokratom, srpskom vojskom, policijom i sudstvom. Vođe su bili ili mrtvi ili uhićeni, a zatvori i logori spremni da ih prihvate – preostalo im je u tišini razmišljati o Pravu, Pravdi i o velikim načelima dragim demokracijama. Ako se nisu željeli podložiti, preostalo im je još samo nasilje.” U svijetu je bila dobro poznata nesnošljiva situacija u doba Aleksandrove diktature, ali nitko nije ništa poduzimao. Zaključno: NDH nije samonikla pojava.“Zaplet drame nastao je mnogo prije 1941.” (M. Grmek i dr., 1993.).

4. NDH – drugo predrazdoblje – XVIII. i XIX. stoljeće
Srpska pravoslavna crkva i svećenstvo bili su dio osmanlijskoga državnog aparata (o tome srpski autor M. Mirković, 1965.),Ta je Crkva u vrijeme slabljenja Osmanlija, dobivši krajem 17. stoljeća crkvenu jurisdikciju u Habsburškoj monarhiji i naslijedivši na tom području Pećku patrijaršiju ( o tome L. Hadrovics, hrv. izdanje 2000.) razvijala ideju o srpstvu svih zemalja gdje postoje srpski manastiri. U tom vremenu valja tražiti korijene kasnijih tragičnih sukoba pravoslavnoga (srpskoga) i katoličkoga (hrvatskoga) stanovništva. SPC se oblikovala kao nacionalna crkva i usmjeravala se prema herezi zvanoj filetizam pri čemi se nacionalna ideja postavljala iznad jedinstva vjere. Važna sastavnica srpskoga pravoslavlja je ideja o svetosavlju kao “pravoslavnom hrišćanstvu srpskog stila i iskustva izraženom u bogougodnim ličnostima, prvenstveno u svetom Savi Nemanjiću” (episkop Nikolaj, 1953.) No, srpsko pravoslavlje ni u čemu se teološki ne razlikuje od pravoslavlja u drugih naroda. To potvrđuje i djelovanje samog sv. Save koji nije uspostavljao posebno srpsko pravoslavlje, već se zalagao za prihvaćanje bizantske tradicije radi jačanja nemanjićke države, a pri tome nije napuštao jedinstvene crkvene dogme.

Svi su naši graničari, katolici i pravoslavni, ušli u jeftini vojni logor Habsburgovaca i Mlečana i sudjelovali su u surovim obračunima s Osmanlijama o čemu svjedoči narodna deseteračka epika koja prati povijesna zbivanja do naših dana. Kada je nestalo Osmanlija, agresiju su patrijarhalni Srbi – pravoslavci i Hrvati – katolici usmjerili jedni prema drugima, a graničarski ratnički mentalitet doživio je veliku preobrazbu: pretvorio se u nacionalistički. Taj će se mentalitet preobraziti u najjače, fatalne instrumente suprostavljenih nacionalnih ideologija (D. Roksandić, 2004.). Što se tiče crkvene unije kao izvora vjerskih sukoba osim unijačenja u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji još je prije bilo prelaženja katolika u Bosni na pravoslavlje. Prema tome, netrpeljivost između pravoslavaca i katolika starija je od unijačenja na području Habsburške Monarhije i Mletačke Republike.

U drugoj polovini XIX. stoljeća. kada su se jasno iskazale osvajačke težnje srpske države, suprotnosti između hrvatske i srpske politike u Hrvatskoj zaoštravale su se na određivanju položaja dvaju naroda. Hrvatski političari pozivali su se na povijesno pravo i narodno načelo, a Srbi su tražili da budu priznati kao politički narod što je za Hrvate bilo neprihvatljivo. Srpska je propaganda u Hrvatskoj krajem XIX. stoljeća razvila tezu da su Srbi ugroženi i da je “položen i zabetoniran panj za genocid”. Ovu tezu koju je lako odbaciti preuzela je srpska historiografija i održava ju do danas (o tome M. Artuković, 2001.). Srbi su naime krajem 19. stoljeća imali svoja gospodarska, kulturna, prosvjetna i humanitarna društva te narodnu crkvenu autonomiju čijim su ukidanjem u doba I. Mažuranića osnaženi hrvatsko-srpski sporovi. Srbi su u Hrvatskoj imali i svoje političke organizacije (Srpski klub, Srpska samostalna stranku, Radikalna stranka) koje su širile velikosrpsku ideologiju uz posizanje za “srpskim zemljama” – Dalmacijom, Hrvatskom, Srijemom, Slavonijom i Likom. Pri tome se osporavalo hrvatsko ime, a srpska je promidžba u Hrvatskoj preko tiska (Srbobran, Vrač Pogađač, Srpsko kolo) tvrdila da Hrvati zapravo nemaju ničega svoga, a posebno da nemaju svojega jezika. Protuhrvatstvo jasno se izražavalo i u Dalmaciji. U zadarskom Srpskom listu (glasu) isticala se “narodna slabost” i inferiornost Hrvata („bratoubojica“)

Srpski je nacionalizam posjedovao neophodan temelj za oblikovanje “zamišljene zajednice” (termin B. Andersona, 1990.). To je u prvome redu bio mit o Dušanovom carstvu čiji tobožnji legitimni nasljednik Srpska pravoslavna crkva preuzima važno nacionalno poslanje u smislu obnavljanja nekih funkcija srednjovjekovne države (L. Hadrovics, 2000.). U Hrvatskoj je najprije nastala srpska „izmišljena zajednica“ u koju je postupno uključeno više pravoslavnih etničkih skupina pridošlih na povijesno hrvatsko područje u doba osmanlijskih navala. Te je skupine Srpska pravoslavna crkva konačno pretvorila u srpsku “zamišljenu zajednicu“ usadivši joj srpsku mitološku svijest. Srpski znanstvenik B. Aleksov (203.) u svezi s unijačenjem napominje da se bez kritičkoga historiografskog pristupa nastoji ukazati na pokušaje uništenja “u tom periodu vrlo diskutabilne srpske nacionalne individualnosti”. Pogubna ideja “svi Srbi u jednoj državi” oblikovana je u 19. stoljeću pod utjecajem SPC, mada ima mnogo dublje korijene u “izmišljanju tradicije” (termin E. Hobsbawma i T. Rangera, 1983.) što je ostvarivala Srpska pravoslavna crkva. Agresivna velikosrpska ideja nikla u bizantinskoj povezanosti crkve i države, šireći se iz Srbije, sve je više ugrožavala svjetski mir te je, uz druge države, i Srbija kriva za izbijanje Prvoga rata (Ivo Pilar, 1918.,19902., a tek stoljeće poslije njega Ch.Clark, 2012. i drugi). I. Pilar je 1918. ispravno prognozirao da će Srbija u novim uvjetima započeti sve iznova, Ova prognoza i danas upozorava!

Prema A. Hastingsu (2003.), kasniju Jugoslaviju činio je nemogućim karakter velikosrpskog nacionalizma, njegova uska etnoreligijska konstrukcija, njegove velike teritorijalne ambicije i dugotrajna sklonost etničkome čišćenju. Hastings smatra da je srpski nacionalizam stimulirao hrvatski i slovenski te konačno bosansko-muslimanski. U XIX. stoljeću sjeme razdora je posijano, a “plodovi” će se osjetiti u Jugoslaviji poslije Prvoga svjetskog rata te u Drugom svjetskom ratu (četnici i ustaše) ali u dugome trajanju i krajem XX. stoljeća u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.

5.NDH – starija predrazdoblja
Sociobilološki činitelji utjecali su u dugome trajanju na ponašanje stanovnika planinskog područja Ilirika (stara Dalmacija) gdje su do modernog doba prevladavale proširene obitelji i polunomadsko stočarstvo. Strahovi, traume, transgeneracijski prijenosi emocija i kulturološke psihopatologije utjecali su na stvaranje posebne «dinarske» ideologije koja, utemeljena u simbiozi starosjedolaca i došljaka u doba Seobe, ima svoje dugo trajanje od predilirskih i ilirskih vremena do danas. Na temelju ideologije izražene u stravičnim motivima epske poezijie moguće je definirati sindrom Kraljevića Marka kojemu su glavni simptomi projekcije, kastracijski strah, paranoja, narcizam, eksternalizacija agresije i negativne emocije poput mržnje koje se prenose s naraštaja na naraštaj (I. Rendić – Miočević, 1996.) Ovim simptomima valja dodati i traumatsku neurozu koja je posljedica čestih ratovanja.

Mit o Kraljeviću Marku, koji su prihvatili Srbi i Hrvati kao simbol borbe za slobodu, ima dublje korijene od onih iz osmanlijskoga doba. Kraljević Marko odraz je stare pretkršćanske mitologije i predstavlja preobraženo pogansko božanstvo (o tome odavno N. Nodilo i nedavno R. Katičić) te on nije samo simbol nasilja iz osmanlijskoga doba, nego njegov lik svjedoči o transgeneracijskim patološkim prijenosima iz pradavnih vremena. Ta „dinarska“ ideologija preduga trajanja snažno će se iskazati u hajdučiji iz osmanlijskoga i postosmanlijskoga vremena ali i u četničkom, ustaškom i komunističkom pokretu (D. Tomašić. 1946.).

U davnim predosmanlijskim vremenima oblikovao se hrvatski nacionalni identitet. A. Hastings (2003). koji smatra da su se nacije oblikovale prije modernog doba, ističe ulogu katoličanstva u formiranju hrvatskoga nacionalnog identiteta. U tome su najveću ulogu odigrali biblijski tekstovi na hrvatskomu jeziku i glagoljici. Za razumijevanje srednjovjekovnoga hrvatskog identiteta važno je uočavanje i shvaćanje hrvatskoga atributa za teritorij, narod i jezik. U doba narodnih vladara hrvatski atribut pojavljuje se uz slavenski, kao oznaka srednjovjekovne hrvatske etnije, ali tijekom stoljeća taj atribut počinje jasnije označavati etniju Hrvatskoga Kraljevstva. Hrvatski atribut za jezik jasno je istaknut u hrvatskih pisaca u XVI. i XVII. stoljeću. U XV. stoljeću liturgijske glagoljaške knjige rabe hrvatski atribut za jezik. Svijest o hrvatskome nazivu jezika nije prekinuta u sljedećim stoljećima. Jezik se na hrvatskom prostoru, do osmanske navale, iskazivao kao dio kolektivnog i individualnog identiteta. Ipak, zbog povijesnih okolnosti hrvatski identitet do danas nije homogeniziran, što se između ostaloga ogledava u različitim sustavima vrijednosti kajkavaca, čakavaca i štokavaca.

Dok se u znanosti ističe značenje kršćanstva u jugoistočnoj Europi, zanemaruju se prežici poganskih vjerovanja (npr. vjerovanje u nadnaravna bića) koja od arhetipske matrice lako postaju dio nacionalnih identiteta. Posebno je u Srba mit postao most među generacijama. Sinkretizam poganskih vjerovanja i kršćanstva utjecao je na oblikovanje modernog srpskoga (dakako i hrvatskoga) nacionalizma i nacije. Srpski autori ističu značenje mitološko-religijskog sloja društvene svijesti u Srba, ali i u drugih slavenskih naroda. Taj sloj društvene svijesti temelj je razvijenog idolopoklonstva u srednjem vijeku koje se u naše doba sublimira u kultu ličnosti. V. Ilić (1988.) smatra da se može govoriti o nekoj vrsti transhistorijskog kontinuiteta u oblikovanju kultne i religiozne svijesti kod Srba: od poganskog idola do religijskog kulta svetaca i kulta ličnosti kao ideala u suvremenoj kulturi svakodnevnoga života. U stvaranju nacija veliko značenje imaju pokretački mitovi. Srpski mitovi (poseobno o Kosovu i konverzijama) temelj su tobožnje legitimnosti osvajanja teritorija na kojem žive Srbi koji su promijenili vjeru i narodnost. Cvijić je razvio „znanstvenu“ tezu o destruktivnome ponašanju prevjerenika kao iskazivanju osjećaja krivnje, a ta se teza ustalila u književnosti, znanosti i historiografiji (srpski autor B. Aleksov , 2003.) .

6. Istina i moralnost povjesničara
U XVII. stoljeću ovako je pisao hrvatski povjesničar I. Lucić: „ Zamjeraš li što sam objavio mnogo toga što se moglo prešutjeti, i što sam domovinske slabosti učinio jasnijim raščlanjujući ih, znaj da sam to htio napisati u težnji da iznesem istinu (čak i ako je neugodna), jer mi je nakana obznaniti golu istinu, nepokrivenu nikakvom prijetvornom koprenom, neokaljanu nikakvom mrljom zatajivanja i nezatamnjenu sjenom nejasnoća.“ Ova razmišljanja aktualna su i danas kada hrvatsku povijest valja braniti i čistiti od političke prostitucije, a zanat povjesničara otrgnuti od zagrljaja bilo koje ideologije.

Hrvatska historiografija ima prebogatu tradiciju, a i danas se, uza sve poteškoće, izdaju djela velike znanstvene vrijednosti. Međutim, što se tiče novije povijesti, posebno XX. stoljeća, pismoznanci monopolisti povijesti i dalje nastoje održati svoju dominaciju. Oni čak prijete kaznenim progonom onima koji stvaraju drukčiju sliku o NDH (preispitivanje laži o Jasenovcu). Na to je reagirao poznati matematičar J. Pečarić uputivši uz podršku mnogih intelektualaca 2015. godine pismo HAZU u kojem se traži da ta ustanova donese deklaraciju o slobodi znanstvenoga istraživenja.

Povjesničar mora napustiti svoju narcisoidnost i umišljenost o sebi kao jedinom monopolistu povijesnih istraživanja i interpretacija. On je samo primus inter pares među znanstvenicima drugih područja čija mu je pomoć neophodna. Povjesničar piše za javnost i njegov rad podložan je kritici te javnosti naročito kada su živi svjedoci vremena koje istražuje. Postkoministički pismoznanci – monopolisti povijesti odbijaju svaku kritiku i drukčija mišljenja, a njihov argument je jednostavan: „To je ustašonostalgija“. U današnjoj svjetskoj povijesnoj znanosti od povjesničara se traži moralnost što bi u nas značilo odvajanje od politike i ideologije koje povjesničare „nadahnjuju“ unaprijed određenim zaključcima kojima se prilagođuju činjenice. Takva „znanost“ ima podršku triju međusobno čvrsto umreženih obrambenih stupova koji brane neobranjivo a to su: tradicionalna srbobranština (Srbi su uvijek nevine žrtve) te jugobranština (Jugoslavija je bila dobra za sve narode) i kombranština (komunistički antifašizam donio je slobodu).

Povjesničar se mora osloboditi svojih predrasudnih blokada koje su nesvjesno utemeljene u njegovu odgoju, školovanju, ideološkoj opredijeljenosti, znanstvenome kukavičluku, karijerizmu, mogućim obiteljskim tragedijama koje je prouzročio određeni režim i u mnogim drugim činiteljima. Pomoć psihijatra u oslobađanju od tih blokada bila bi mu korisna (P. Gay, 1998.). Istina je conditio sine qua non povjesničara. Hrvatski se povjesničar svim svojim snagama mora boriti protiv laži komunističke historiografije, a posebno protiv srpske „istorije“ koja nije ništa drugu nego laž (S. Biserko, 2015.). Hrvatski povjesničar mora razotkrivati laži i s hrvatske strane.

Hrvatsko nacionalno biće kolonizirano je od 1918. godine iz Beograda (S. Rendić, 1971.), a u Hrvatskoj se do danas održao kolonijalni pokornički mentalitet. Još se uvijek osluškuju iz Beograda i svijeta ocjene hrvatskih stavova o bilo čemu. Bojeći se vlastite sjene hrvatska udvornička politika npr. pristaje da se uz svesrdni međunarodni prtisak zabrani pozdrav „Za dom spremni“ kao ustaški. Ovdje uopće nije bitno porijeklo pozdrava već je bitna hrvatska kolonijalna pokornost kojoj je draža naredba iz vana nego argumentirana unutarhrvatska raspravo o tom pozdravu. Također je obična perverzija pokornički tražiti pristanak za kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca od pročetničke vlasti u Beogradu i SPC, koja je u vrijeme Stepinca podržavala srpski kolaboracionistički režim i šutjela o zločinima nad Židovima i ostalima. Kanonizaciju Svetoga Novomučenika Vukašina Jasenovačkoga proglasila je SPC 1998. na temelju lažnoga svjedočanstva jednoga psihijatra, a katoličku stranu sa pravoslavne strane nitko nije ništa pitao glede te sramotne i tendenciozne kanonizacije.

Velikosrbi i postkomunisti uz pomoć pismoznnaca čvrsto stežu ucjenivačku omču oko vrata Hrvatima zbog ustaških zločina počinjenih tijekom ČETIRI GODINE. Te zločine nitko pametan u Hrvatskoj ne negira, ali postoji opravdano suprostavljanje falsifikatima koji ih prate. Velikosrbi (njima ne pripada časna „druga“ Srbija slijednica S. Markovića koje nažalost nema u Hrvatskoj), čiju državu danas vode deklarirani četnici, ne priznaju svoje zločine počinjene TIJEKOM DVAJU STOLJEĆA. Hrvatski postkomunisti, pak, izbjegaviši lustraciju i maskiravši se u liberale, socijaldemokrate ali i domoljube ne priznaju, uz rijetke iznimke, hudojamski zločinački karakter njihova POLUSTOLJETNOGA totalitarnog režima s posljedicama koje danas razaraju društvo. I jedni i drugi uz pomoć svojih pismoznanaca, prikrivajući vlastite zločine, glavnim krivcem proglašavaju nepostojeću „ustašku zmiju“ koja postaje dobar žrtveni jarac ali i nova upotrebljiva shema koja jednostavno definira željenu strukturnu cjelinu izjednačenu s NDH. HAZU (za razliku od SANU) o svemu šuti! Do kada?

Ivo Rendić – Miočević/hrsvijet.net

Komentiraj