TwitterFacebookPinterestGoogle+

Kontroverze obrane i pada Vukovara

Kao najrazoreniji veći hrvatski grad u Domovinskom ratu koji je ustrajno pružao otpor nadmoćnom agresoru, Vukovar je još u vrijeme obrane postao je poznat kao Grad-heroj i simbol obrane Hrvatske, ali je vrlo brzo dobio i etiketu žrtvovanoga grada. Tako je od hrvatskog Staljingrada postao hrvatski Siget za čiju se sudbinu umjesto agresora počela optuživati hrvatska vlast u Zagrebu. To je rezultiralo tvrdnjama da je Vukovar izdan, odnosno žrtvovan.

Događaji vezani uz to razdoblje prepuni su manipulacija i politizacije povijesti prilikom čega se bitku za Vukovar izdvaja iz tadašnjih političko-vojnim prilikama. Početak velikosrpske agresije Hrvatska je dočekala u nesređenim prilikama. U ljeto 1990. godine suočila se sa srpskom pobunom koju je podržavala JNA. Hrvatska, usto, još nije imala dobro ustrojenu vojsku s jedinstvenim zapovjedništvom i dovoljno oružja za obranu – u proljeće 1990. godine JNA je razoružala hrvatsku Teritorijalnu obranu, a u rujnu 1991. UN je uveo embargo na oružje, tako da je Hrvatska bila prisiljena nabavljati oružje na crnom tržištu.

Na Hrvatsku je izvršena agresija i to iz nekoliko pravaca – Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i s hrvatskog teritorija. JNA je pucala iz vojarni u nekim većim gradovima, a srpski pobunjenici su sela u kojima su tvorili većinu stanovništva pretvorili u svoja ratna uporišta odakle su pucali na gradove i sela naseljena Hrvatima. Borbe su se vodile na cijelom hrvatskom teritoriju, a na udar je posebno došlo Istočno-slavonsko bojište. Stanje u istočnoj Slavoniji bit će najdrastičnije, prvenstveno zbog nepovoljnog geostrateškog položaja, tj. zbog njezine fizičke blizine granici sa Srbijom, ali i zbog činjenice da se radi o ravničarskom terenu na kojem prednost ima brojnija vojska.

Zagrebu su se zamjerali česti pregovori, uspostavljanja prekida vatre i, kako se govorilo, Tuđmanova mlaka obrambena politika. Smatralo se da je Zagreb izdao, odnosno prodao istočnu Slavoniju. Već u ljeto 1991. godine javljale su takve glasine koje nisu ležale na konkretnim dokazima; radilo se tek o naklapanjima koja su se obično argumentirala tvrdnjom da Zagreb ne šalje dovoljno materijalne pomoći. Optužbe upućivane Zagrebu za „izdaju“ ili „žrtvovanje“ teritorija nisu dolazile samo iz istočne Slavonije. I za pad nekih drugih gradova i mjesta optuživala se vlast u Zagrebu, primjerice za pad Kijeva, Kruševa, Drniša, Belog Manastira i Hrvatske Kostajnice.

Unatoč činjenici da su dan za danom razarani i padali u agresorske ruke gradovi i sela diljem Hrvatske, Vukovar je ipak izazivao najviše zanimanja. Vijesti o stanju u Vukovaru su kroz tri mjeseca obrane toga grada preplavljivale medije. Osim što je Vukovar bio u kritičnijem stanju od ostalih gradova, još je jedan razlog takvoj medijskoj eksponiranosti. Malobrojni branitelji koji su nasuprot toj moćnoj uniformiranoj agresorskoj vojsci izgledali poput sićušne skupine gerilaca pružili žilavi otpor postali su simbol obrane Hrvatske, s obzirom da su tri mjeseca zadržavali armiju koja je planirala grad pregaziti u svega nekoliko dana. To je, dakako, pozitivno djelovalo na moral hrvatskog stanovništva pa se obrana Vukovara poistovjećivala s obranom Hrvatske. Sudbina cijele Hrvatske, s druge strane, počela se poistovjećivati sa sudbinom Vukovara.

Kad su iz Vukovara u Zagreb stizale optužbe, to se u prvom redu odnosilo na rašireno mišljenje da se nije slalo dovoljno oružja u Vukovar. Kao što je prethodno navedeno, Hrvatska nije raspolagala s dovoljnom količinom naoružanja. U rujnu 1991. hrvatske su snage zauzele vojarne i skladišta JNA te su na taj način došle do znatne količine oružja, dakako u odnosu na ranija razdoblja, od čega je znatan dio poslan u Vukovar.

Da je Vukovar bio prioritet u slanju oružja, pokazuju brojni dokumenti iz tog razdoblja. Tadašnji ministar obrane Gojko Šušak je izjavio da je preko pedeset posto svih borbenih sredstava rabljeno za obranu istočne Slavonije, zbog čega su se počeli stvarati problemi u obrani drugih dijelova Hrvatske. Međutim, znalo se događati da to oružje nije uvijek stizalo do odredišta, nego je usred puta preusmjeravano, što ukazuje na nedovoljnu koordiniranost s hrvatske strane od onih najviših do najnižih instanci.

Sjednice Vlade Republike Hrvatske u tom su razdoblju uglavnom bile rezervirane za rasprave o vukovarskom pitanju. Članovi Vlade svakodnevno su komunicirali s civilnim i vojnim predstavnicima obrane Vukovara pa se ne može reći da je Hrvatska „zaboravila na Vukovar“. Naravno, situacija u Vukovaru nametnula je sasvim drukčiju percepciju. Grad je svakim danom sve više stezan u obruč da bi bio doveden u potpunu izolaciju što je djelovalo obeshrabrujuće za vukovarske branitelje. Iz njihove pozicije lako im se moglo činiti da je Zagreb, kojeg je rat u odnosu na Vukovar jedva okrznuo, zaboravio na Grad na Dunavu koji je svakodnevno bombardiran. Psihoza u kojoj su se nalazili vukovarski branitelji i njihov odnos prema Zagrebu razumljivi su.

U studenom 1991. u Hrvatskoj su se počeli pojavljivati pamfleti i letci u kojima se optuživalo Tuđmana, Vladu i Sabor da su izdali Vukovar. Vrhunac svih tih optužbi predstavlja poznata Optužnica uperena protiv hrvatskog državnog vrha, koju je pročitao na radiju vukovarski novinar Siniša Glavašević i koja je u pisanom obliku dostavljena Saboru. U tekstu optužnice osuđuju se hrvatski državni vrh, hrvatski narod i međunarodna javnost za stanje u Vukovaru. Kako je potpisu stajalo samo „VUKOVAR“, njezin autor još poznat, iako neki povjesničari sumnjaju na jugoslavensku Kontraobavještajnu službu (KOS) koja je željela unijeti razdor između hrvatske vlasti, vojske i naroda. Ta pretpostavka nije isključena kad se uzme u obzir da je protiv Hrvatske vođen specijalni rat.

Dan prije pada Vukovara, zasjedala je Vlada RH na kojoj se razmatrala situacija u Vukovaru, prilikom čega se pomišljalo na mogućnost još jednog proboja. U skladu s procjenama vojnih stručnjaka, zaključeno je da se vojnim putem ne može pomoći Vukovaru i da je najvažnije spasiti civilno stanovništvo. U to vrijeme je više od četvrtine hrvatskog teritorija bilo okupirano. Borbe su vođene na svim hrvatskim bojištima, a osim Vukovara i Dubrovnika prioriteti u obrani su bili, npr. Karlovac, Osijek, Vinkovci, Novska, Nova Gradiška, Sisak, Gospić i Zadar. Obrana Vukovara sa strateškog pogleda u obrani cjelokupne Hrvatske nije bila od tolikog značenja kao što je to bila obrana, primjerice, Zapadne Slavonije, Karlovca ili Zadra. Sudbina Hrvatske nije ovisila o sudbini Vukovara i nju je trebalo braniti na više točaka. Hrvatska se nije mogla braniti isključivo u Vukovaru.

Optužbe upućene hrvatskom državnom vrhu kojeg se teretilo za izdaju, odnosno žrtvovanje Vukovara kroz nedovoljno slanje materijalne pomoći stoje na klimavim i djelomičnim argumentima, prilikom čega se ignorira dokumentacija tog razdoblja i ne pokušava se sagledati šira slika. Dokumenti nam jasno pokazuju da je prioritet u obrambenoj politici bio Vukovar te da se ne može govoriti o njegovom žrtvovanju.

Kad se optužuje tadašnja hrvatska vlast za izdaju Vukovara, zanemaruje se nekoliko čimbenika koji vode do odgovora zašto je Vukovar pao. Ustroj i organizacija Hrvatske vojske nisu bili na zadovoljavajućoj razini. To je bilo razdoblje stvaranja hrvatske države, provođenja prvih koraka jedinstvene obrambene politike i formiranja Hrvatske vojske čiji je ustroj bio tek u povojima. Hrvatska, usto, nije raspolagala dovoljnom količinom oružja koje je još trebalo rasporediti na svim bojištima. Iako je vukovarsko bojište bilo najkritičnija i medijski najeksponiranija točka hrvatske obrane, istovremeno su bili ugroženi brojni drugi gradovi, a obrana Hrvatske vodila se na više točaka.

Ako se svi navedeni čimbenici uzmu u obzir, realno je zaključiti da hrvatska vlast nije bila u mogućnosti napraviti više kako bi pomogla Vukovaru. Te čimbenike, pak, vukovarski branitelji nisu mogli uzeti u obzir jer je u razrušenom i svakodnevno bombardiranom Vukovaru situacija bila potpuno drukčija od one u Zagrebu. Tvrdnje o žrtvovanju Vukovara, i to danas, dvadeset i četiri godine nakon pada Vukovara, u najmanju su ruku groteskne. Suludo je, nasuprot masakriranju grada od agresorske vojske i distanciranom odnosu međunarodne zajednice prema ljudskim tragedijama, optuživati i osuđivati hrvatsku vlast koja se i sama u tom razdoblju našla u, blago rečeno, nezavidnom položaju.

Možda bi na kraju trebalo postaviti pitanje ne je li Vukovar izdan, nego kome je odgovaralo i kome danas, kad je rat već dvadeset godina za nama, odgovara učvršćivanje i širenje takvih optužbi.

Andrijana Perković Paloš

Komentiraj